Prva dva tjedna škole su prošla uistinu odlično, izostavimo li činjenicu da ih je Arday gotovo cijele provela u bolnici. Baš na dan kada sam ju došla pokupiti iz bolničkog krila, dečki su organizirali slavlje povodom Jazzove punoljetnosti. Mi smo sve bile pozvane, ali... nisam imala namjeru ići.
„I, što ćemo obuči večeras?“, upitala me Arday nenadano.
Razljutila sam se. Imala je tešku alergijsku reakciju na kimin, koji je prije 2 tjedna slučajno pojela i sada ona želi slaviti. I najgore od svega, želi povesti mene.
Nije me ni pričekala da odgovorim.
„Pa mislim, ipak je to maskirana zabava, i možeš pozvati koga god želiš“, nastavila je veselo, „Mislim da bum išla kao žena mačka. Oh, bum, rekla sam bum, oprosti. A fakof, nemoj me tako gledati.“
Sad sam joj se nasmijala.
Subota je. Ja sjedim sama u društvenoj prostoriji dok sve cure sa 5. i 6. godine i pojedine sa drugih, trčkaju oko mene i spremaju svoje kostime. Što ja radim?
Upisujem bjesne rečenice u dnevnik. Da me moja mama vidi, rekla bi mi da sam asocijalna, jer otkad su obnovili sobu potrebe, izbjegla sam skoro svaki tulum.
***
Subota je. Lišće pada sa stabla, dok ja gledam kroz prozor. Noć je prije mog 13. rođendana. Uskoro će ponoć, a ja i dalje čekam pod prozorom. Čekam svoju sovu, sovu koja se još nije vratila. Mjesecima se dopisujem sa Drogom, dječakom iz Bugarske. Možda sam se čak i zaljubila, premda ga nisam nikad vidjela. Čekam sovu, i sve sam više tužna, jer mi nije odgovorio već tjednima. Valjda me i zaboravio.
Mrači se i jeza me podilazi. Alice spava. Sreća nestaje iz mene, nema je više.
Mrak je skoro potpuno pao. Mrak i čudna magla. Vidim mladu djevojku kako trči kroz maglu,vrišti, ali bez glasa. Usta joj se otvaraju, ali ne čujem ni riječ. Vidim da oblikuje riječi, ali ih ne prepoznajem. Ne mogu se ni pomaknuti.
Iznenada mladić istrčava za djevojkom. Brži je od nje i ona pada, a on se baca za njom. Vidim ga kako ju udara i para joj odjeću.
Jeza, jeza, jeza kakvu nisam nikad osjetila. Okrećem se i vidim dementora.
***
Glava mi je pala sa naslonjača. San me prepao, prepao jer sam vidjela nešto što sam zaboravila, a što su svi željeli da znam.
Prošlo je 2 tjedna otkada mi je Drake ispričao svoju tužnu životnu priču, i otkad sam ja njemu ispričala o... O svemu što ne znam.
Istrčala sam iz društvene prostorije do kabineta svoje majke. Ona je bila ispred, smješkala se i pričala sa nekim učenikom.
„Mama, mama“, rekla sam joj užurbano. „Mama, trebam te! Opet sam vidjela, vidjela sam, a znaš kako se dugo nije dogodilo!“
Pogledala me skoro zbunjeno, i onda je izgledala kao da joj je sinulo.
„Uđi u moj kabinet.“
„Drake, možeš ići“, reče ona momku s kojim je dotad pričala.
Tek sam tada uvidjela da je to moj Drake i u tom sam trenutku znala da mi je potreban. Uhvatila sam ga za ruku i povukla sa sobom.
„Mama, ne daj mu da ode, ne mogu ja ovo bez njega!“, zavrištala sam u pola glasa.
Uzela mi je sjećanje iz glave i sve je ubrzo bilo gotovo. Mislim da je i Drake shvatio o ćemu pričamo.
Mami je sada sve bilo malo jasnija, ali ja sam bila sva na iglama, pretpostavljam da sam tako i izgledala. Ja još nisam ništa shvaćala, svi su znali više od mene, a ja kao da sam bila ključ za rješavanje neke jako teške slagalice.
Kada smo izlazili iz kabineta, moja mama je namignula Drakeu i spomenula nešto vezano uz zabavu, ne znam, mozak mi je radio samo na djelove, nisam pretjerano slušala.
***
Sve mi je bilo jasnije tu istu večer kada se Drake pojavio pred mojom društvenom prostorijom u odijelu i sa zlatnom maskom na licu. Kosa mu je bila plava, što mi je bilo čudno, jer on obično ima crnu kosu.
Koliko sam se ja sjećala, ja sam ovdje bila metamorfagus, NE ON. A i ako je mislio da ćemo upasti na neku glupu zabavu prevario se.
Zbunila me vreća koju je držao u rukama.
Nakon 5 minuta navlačenja obukla sam haljinu i masku koju mi je namjenio.
„Opa, baš si sexi“, rekao mi je on suptilno.
„Upadamo li na zabavu ili ne?“ iznenadila sam samu sebe tom rečenicom i učinila nešto što se nadam da više nikad u životu neću napraviti...