Marketing
ONAJ TREN
Ne elim vjerovati ni u to drugo, nego da je na sustret bio sudbina.
Tu veer doli smo na jedno mjesto gdje nismo prije izlazili. Iskreno, nije mi se dalo ii jer sam mislila da bih se negdje drugdje mogla bolje provesti. Uli smo, a ja sm pogledom pretraivala taj novi prostor vidjevi da nema puno ljudi i da je sve jednostavno. ulo se glasno prianje grupice ljudi koji su sjedili za jednim stolom. Proli smo pokraj njih i smjestili se vrlo blizu. I dalje sam pogledom prelazila preko prostorije, preko ljudi, preko stolova, traei zanimljivosti, kad sam odjednom shvatila da mi se pogled vraa na onu gupicu ljudi, na jednu osobu, na njega. I tamo je ostao. U trenu sam se ukipila, ali u mojoj glavu sve je divljalo, poela sam osjeati kapiljice znoja oko tjemena, ruke su mi blago podrhtavale, vjerojatno mi se i zrak u pluima uskomeao. Da sam se tada pogledala u ogledalo vidjela bih ili svoj neki glupavi izraz lica koji ne pokazuje ni na poznavanje osnove bontona, ili njega. Ne znam tono kad su nam se pogledi susreli, ali znam da mi se nasmijeio. Poslije sam se pokuavala usredotoiti na razgovor izmeu ljudi za naim stolom i bila sam uspjena u tome sve dok mi pogled nije odlutao do tamo, do njega. I svaki put kad bi se pogledali, tlo kao da je poelo podrhtavati. A kasnije, kad smo se upoznali, shvatili smo da smo se ve jednom, davno prije susreli.
Jedna minuta, samo jedna minuta kae se da je potrebna da bi se zapazila jedna posebna osoba. Jedan sat da bi se je procjenilo, jedan dan, da bi je rado imali ili voljeli, ali je potreban cijeli ivot da bi se je zaboravilo.
Post je objavljen 01.09.2009. u 11:02 sati.