Marketing
Nedjelja uz U2, zelena od zavisti zbog ponedjeljka.
U2 uživo je nešto na što svi trebaju otići. Svi koji si mogu priuštiti. Žalite svi koji još niste kupili karte, iako ima lijeka u dilerima koji stoje ispred stadiona, ja žalim što i danas ne mogu.
Ljudi, idite, idite na večerašnji koncert!
Sinoćnji koncert je ne samo ispunio sva očekivanja, već od mene napravio totalni kušlus. Em što sam sa sjeverne tribine zajedno s Anuk koja uopće nije bila ljubiteljica, ali sam joj dala kartu viška, gledala u čudu i euforiji tu gljiva tribinu, isto smo tako za vrijeme određenih pjesama ronile suze. Ona malo manje, ali ja definitivno uz ridanje koje sam mogla zakamulfirati u bijesno navijanje, oduševljenje, skandiranje, fenomenalan pogled iako sam bila sjever dolje – što se pokazalo kao jebena odluka kupnje.
Ja osobno nemam nikakve zamjerke – a na kraju krajeva zašto bih i imala? Visoka profesionalnost organizacije, nije bilo gužve, redari su bili nasmiješeni, piva je bila pitka, koncert nas je sve razdragao. Za vrijeme ta točno dva sata koncerta, mi smo na trenutak ušli u svijet U2a. Kao grupa koja, nema se šta reći, brine o svijetu. Iako to zvuči kao laprdanje, nije bilo osobe oko mene koja se nije naježila na neke Bonine riječi i što on zapravo čini samo s jednim video uratkom. Podiže osvještenost o stvarima koje se nas kakti ne tiću, ali bogme kad je pjevao One, ljubav se samo širila Maksimirom.
Jedini prvotni problem je bio u tome što mi se nitko nije javio na blog oglas o prodaji karte, no, još i bolje, jer sam je dala Anuk. Jedini istinski problem je bio taj što je karta bila za teren, a mi svi smo imali za sjever. No! Ispred stadiona je bilo toliko dilera i ljudi da i nije bilo problema naći osobu s kojom sam se samo zamjenila za karte.
Veliki prostor stadiona, tisuće ljudi, na sam sjever sam ušla negdje oko sedam, nas petero je našlo sjedalo, uživalo u Snow Patrol, pilo pivu i pušilo. Pogled je bio divan, ali onda kad su u 9.08 sati izašli U2 dečki je bilo ... u najmanju ruku nezaboravno.
Par puta me presjeklo da ja živim u Irskoj, jer u čemu je stvar. U Dublinu, nikad ma nikad nisam osjetila ovo. Da šećem gradom odakle je Bono, da sve od čega je nastao U2 da je poteklo iz Dublina. A sinoć me to sve zajedno pralo. Moja maturalna tema u gimnaziji je bila na engleskom, i tema je bila razvoj grupe. Studirala sam engleski imajući njih na umu, i na kraju završila u Dublinu.
Ali u čemu je stvar? Za njihov koncert ne trebaš biti obožavatelj. Strašno je koliko su oni kompaktni, kako udaraju svojim porukama, ne štancaju koncerte i njihova komunikacija s publikom je nešto na što smo svi podivljali (ta razliku od onih pi*ki od Peppersa) i koliko se zapravo emocija miješalo sinoć. Fenomenalno popunjen stadion, ruke su stalno bile gore, mada se teren uvijek ima nešto za potužit, jer kao nisi fan ako nisi dolje.
Dali su štih i svoje poštovanje cijeloj regiji i cijela grupa je strašno inspirativna. Baš su moćni uživo.
Izvrstan izvrstan koncert, i stvarno noć za sjećanje. Sve mi je teško jer ne idem i danas. Ali, ali dan je još dug...
Post je objavljen 10.08.2009. u 14:30 sati.