nedostaje mi Lima i moj eerni
peruanski djeak od sunca neba i oceana
lice nebeskog plavetnila u monumentalnost
grada i etnja mojim dlanovima uzdu i poprijeko
negdje oko pramena kose koji zastaje umoran
sve je kao maglovita vizija
asfaltna sumaglica nad gradom
priziva arena sjeanja
u tehnikoloru sve je opet savreno
kao da gledam nas u starom crno bijelom filmu
sa sretnim zavretkom
ne pitam se ni jedno pitanje o smislu
ne zanima me nita
samo plutam i lebdim ulicama
kao mjehur sapunice
bez ijedne misli bez ijedne rijei
krenula sam za usamljenim pticama
one znaju moj put
a srce ostalo je u peru orlovom
tamo negdje iznad oceana
Post je objavljen 02.08.2009. u 20:48 sati.