Pregled posta

1. Adieu a la vie a Paris [Zbogom životu u Parizu]

Pakirala sam svoje kovčege i pomno ih pregledavala da se uvjerim kako ništa nisam zaboravila. Selim se u L.A. Mama je tamo dobila posao i ništa mi drugo ne preostaje. Htjela sam ostati u Parizu, ali ona nije htjela uzeti u obzir taj rizik. Kaže da nisam dovoljna odrasla da ostanem sama. Kao da sam dijete. Pa imam 16 godina, zar to nije dovoljno odraslo?
Iako mi nije posve jasno kako može dobiti bolji posao u L.A.-u nego u Parizu. Ipak, ona je poznata modna kreatorica, a Pariz je jedan od najpoznatijih modnih središta. To da ide u NY ili Milano, ne bih se čudila, ali L.A.? možda ide kreirati za svoje klijente. I njoj i njima će biti lakše kad ona dođe u Hollywood.
Iako me poprilično rastužilo to što idem iz Pariza i ostavljam svoje prijatelja, kad sam ugledala svoju novu kuću na Beverly Hillsu na internetu, odmah sam se oraspoložila. Bit će samo problem s njihovom školom. Mama mi je rekla da se ponašaju prema nama kao i u državnoj, da su samo uvjeti bolji. Što bih značilo da ove godine markiranje moram spustiti na minimum. No ipak, najbolje dane živim noću.

-Gigi, jesi se spremila?- vikne mama iz dnevne sobe koja je bila na prizemlju. Uz nju, dolje su se nalazile kuhinja, velika blagovaonica, tri sobe za poslugu i wc za goste. Na kutu su bile moja soba, mamina soba i nekoliko gostinjskih soba. Dok se na zadnjem katu nalazila mamina velika radnja s uredima. Prednost njenog posla bila je ta što je radila kod kuće (što je dobro za nju), a ja ju nisam puno viđala i mogla sam kući dovoditi koga hoću(to je naravno dobro za mene).

-Evo.- rečem i pritisnem svoj zadnji kovčeg. Imala sam ukupno četiri velika kovčega i jedan mali. U tri velika nalazila se sva moja odjeća, a u četvrtom obuća. Naravno, dio obuće, a i odjeće dolazi i kasnije, jer se vozimo našim privatnim avionom. A što se tiče ostalih, no ne manje važnih stvari, pospremljene su u velike kutije.

Pozovem batlera da dođe po stvari i spustim se dolje onom šipkom kakvu su imali i vatrogasci. Mama je u početku bila protiv toga, ali uvijek ju na sve nagovorim. Prijetila sam joj da ću otići tati ili da ću se početi spuštati niz ogradu od stepenica. Za prvo ju i nije bilo toliko briga, ali da uništim njene stepenice, to nije mogla podnijeti. Iako, što se tiče prve prijetnje, nije mogla podnijieti jedino to što bi otac dobio nešto od njihovog bivšeg, zajedničkog života. Nisam joj bila nimalo važnija od kuće i stanova ili auta koje je dobila poslije rastave. To što sam ja bila kod nje, bila je još jedna potvrda moći nad mojim ocem.

No, mene to ne dira previše. Imam novac, i to je sve što mi je potrebno od nje. Nekad poželim otići kod oca, jer me on uvijek više cijenio. Ali što mi u ovom svijetu znači kad imam poštovanje jednog čovjeka, ako, kad sam u pratnji svoje majke ili kad nastupam na njenim revijama, dobivam poštovanje milijuna ljudi.

-Za koliko krećemo Eliane?- upitam.

-Koliko ti puta moram reći da me ne zoveš imenom?- drekne.

-Oh, oprosti majko. Zaboravila sam da ti to oduzima mrvu onog poštovanja što imaš od mene.- naglasim ono majko i poštovanje. Njoj je bilo jako važno da je ne zovem imenom, jer bi ljudi misli da je ne poštujem. Istina, ne bi bili daleko od istine. Ali, njoj je jako važno da se istina o njenom privatnom životu ne sazna. Jer, osim što je bila svjetski priznata kreatorica, bila je i ikona za sve rastavljene žene. A svoju rastavu je željela prikazati kao krivnju svoga bivšeg muža, moga oca. Međutim, istina je drugačija. Ona ga je varala dug niz godina, i on joj se zbog toga želio osvetiti. Osvetu je pronalazio u uhođenju. Još nisam sigurna da li je unajmio istražitelja ili ju je sam uhodio. Kako bilo, uspio ju je slikati i prijetio joj je da će to dati u People i mnoge druge poznate časopise za što bi dobio jako veliku svotu novca. Ali, moja majka je prljava igračica. Ponudila mu je sedam milijuna dolara da joj preda sliku, izbriše sve kopije koje ima. Uz to on je tražio i rastavu. Tu je postojao problem. Paparacima se treba objasniti razlog rastave. Stoga mu je ponudila još tri milijuna kako bi potvrdio široj javnosti da ju je prevario i da ona traži rastavu.

-Prestani!- kaže. –Može svakog trena netko naići. A mislim da nam to najmanje treba.

-Da da.- promrmljam. Često sam si mrmljala u lice. Ali ne zato što sam je se bojala, već zato što mi se neda s njom prepirati. Zadnja mora biti njena. Mene to ne briga niti mi je imalo važno. Dok je njoj jako važno da osjeti kako upravlja nad drugima. Iako je i sama znala da to ne radi ona, već njen novac.

Izađemo ispred kuće gdje nas je čekala crna limuzina.

-Joj, zaboravila sam torbu.- ujurim ponovno u kuću.

-Požuri!

Popela sam se niza stepenice i skrenula lijevo prema svojoj sobi. Stigavši pred sama vrata svoje sobe, slučajno gurnem veliki akvarij koji je stajao pored vrata.

-U kurac!- uhvatim se za glavu. –Adriale!- zovnem sluškinju.

Otvorim vrata sobe i pokupim šarenu, pletenu torbi i stavim je preko jednog ramena. Provjera. Iphone, rezervni mobitel, iPod, slušalice, cigarete, novčanik, maramice, parfem i neseser. Otvorim ga kako bih provjerila da li je sve unutra. Maskara, sjajilo, sjenila, crna olovka, tamponi. Mislim da sam spremna za polazak.

Imam osjećaj kao da sam namjerno ostavila torbicu u sobi. Mislim da sam se željela ponovno vratiti i još jednom pomno pogledati sobu u koju ću kročiti tko zna kada. Majka, koliko je luda, će je možda i prodati. A u njoj su sačuvane sve uspomene moga djetinstva. Istina, ono je bilo prožeto svađama mojim roditeljima, tulumima, posjetima dosadnih bogataša, ali i igranjem s Berenice. Tek sam sad shvatila ad je napuštam. Očito me odlazak u L.A. toliko uzbudio i izludio da sam zaboravila na sve oko sebe. Da, to je to. Mislim da ništa drugo osim toga ne ostavljam iza sebe. Tu su bile i druge prijateljice, ali nimalo nalik Berenice. Ona je bila jednostavno posebna!

Zatvorim vrata sobe.
Nakon što sam sekunda stala ispred vrata, ponovno ih vratim i ovog puta se pomno zagledam u sobu. Krevet s baldahinom stajao je u jednom kutu. Do njega je bio noćni ormarić, a dalje su se nizale police s knjigom, veliki zidni ormar, radni stol te stalaže pune pomalo bezvrijednih stvari. Na jednoj je bila slika mene i Berenice u žutom okviru. Uzmem je i stavim u torbu. Dotaknem žuti zid na kojem je pisalo Berenice i Gigi amis toujours. Kapne mi suza po majci, što je bila prava rijetkost. Do tog natpisa bile su ispisane moje najdraže pjesme, a ponekad moje i još nečije ime u srcu.

-Gigi!- čujemo majku kako viče. To je svakodnevnica. No ipak, danas me dozivala više puta. Ali, danas je ipak poseban dan. Danas završava moj život u Parizu.

Iziđem iz sobe, spustim se dolje i zalupim vratima kuće.

-Au revoir!- mahnem u prazno.


franc. Berenice i Gigi prijatelji zauvijek
franc. Zbogom

Ovo je prvi post i moram reći da sam jako zadovoljna njime. Prvi je, pa sam možda pretjerala s dužinom i svime, ali jednostavno sam Vas morala upoznati s nekim stvarima. Likove ne primam! Tu su Lada i Stephanie, jer njihove priče i likovi odgovaraju mojoj priči. Ak' zatrebam još kojeg lika, javim. Uživajte :)



Post posvećen mojoj Rochelle čiji me veliki broj priča tjera da pišem sve više i više. Draga daješ mi neizmjernu inspiraciju i n tome sam ti jako zahvalna.

Vaša Gigi Sossamon^^