Marketing
Moj tata
Htjedoh napisati lijep post o svojem tati. Ne zato jer mislim da zasluuje lijep post, nego zato da bude lijep, onako, takinjav.
Onda vidjeh da on to ne zasluuje. Onih koji zasluuju lijep post mnogo je vie, od ue preko ire obitelji pa sve preko prijatelja do meni nepoznatih nekih koji na svijetu ostavie traga, a koji se na neki lijep, dobar, pozitivan nain dotakao mene i mog malog ivota.
Trenutno ga krivim za dio jada koji sebi trenutno inim u ivotu, vjerojatno neopravdano. to bi on mogao biti kriv za neto to se meni dogaa? Pa nisam ga vidjela...vie od godinu dana. Pa 10-11 godina prije toga. I jo nekoliko prije toga. Dani, uvjetno reeno, kad sam ga konstantno viala, zavrili su kad sam imala 15 godina. Ni tad ga esto nije bilo doma. Slubena putovanja, kartaki turniri po evropskim destinacijama...neka od tih putovanja nisu bila slubena ni "sportska", a nekad ni putovanja, kako sam kasnije saznala. I tada sam vie voljela kad ga nije bilo nego kad ga je bilo, jer mi je doma uvijek nekako smetao i iao na ivce. Tlaio me s nekim glupostima kojima me mama nikad nije. S njom sam se vie manje sve mogla dogovoriti. S njim nikad nisam znala ni priati.
Ah, prolo je ve toliko vremena da se ni ne sjeam bistro kako je funkcionirao na svakodnevni odnos. Ali sjeam se neke nategnutosti u odnosu. Bazino, mene je njega bilo strah. Kad si mali, ne propitkuje odnos, samo ga ivi kako zna. Poslije slua, gleda, kako to moe izgledati i smjesti ga i nove okvire. Pa evaluira. Onda doda sebe, kako si to ivio, kako to ivi sada.
Evaluacija: ne viam ga, ne razmiljam o njemu, ne sjetim ga se. Skoro nikad. Osim kad vidim druge tate. Nema veze koliko su mala ili velika njihova djeca i koliko su oni sami stari ili mladi. Samo mi se u grlu stisne. Evo opet sad.
Znate formulu za keri jedinice? Jes, tatine mezimice. Ker jedinica (jo dan danas) jesam, mezimica, tatina, nikad.
Ne krivim ga. Neki ljudi naprosto nisu skrojeni da bi imali djecu. Ne znaju to bi s djecom i ne ele ih. Ne znaju izraziti ljubav, ili ne ele. Postoje takvi ljudi. Jedan od njih je i moj tata.
Mama me je htjela, tata nije. Mama je rekla, ok, nema veze ja elim svejedno, ti moe i ne mora. Zato je napokon rekao - ajde dobro, ili to ve, ostat e enigma. Moda je u to vrijeme bila vea bruka ne oeniti trudnu curu? Hm...
Ja zbilja nisam bila ivo dijete. Nisam bila ni mrtvo puhalo, naprosto sam bila mirna i dobra. Uvijek sam imala tendenciju podrobnog promatranja svijeta oko sebe pretpostavljenu eksperimentiranju na samoj sebi. Uila sam brzo. Uvijek sam teila pravednosti.
Zato jo dan danas ne shvaam zato sam dobivala amarine za rukom zato to bih sluajno rukom prevrnula au. Da ne kaem da je on to takoer redovito radio (geni su geni), ali njega nitko zbog toga nije tukao. I ta me nepravda boljela vie od amara.
Nije me puno puta istukao. Samo nekoliko. No ni za jedan od tih puta vie ne znam zato. Znam da bi poelo tako to me zvao za stol u kuhinji...pa bi uslijedila duga i zamorna rasprava u kojoj bih se gubila. Zatim mi je govorio da neto laem, a lagati se ne smije, a ja nisam vie znala to laem. Sumanuto sam pokuavala dati pravi odgovor na svako slijedee pitanje, ali nekako sam gubila tu bitku, to je bilo jako frustrirajue. Zatim bi me istukao tako da bih se upikila, to je bilo dodatno ponienje...Svaki slijedei put kad bih bila pozvana za stol na razgovor nisam bila u stanju razmiljati ni o emu drugom nego o tome da li e zavriti na razgovoru, i ako nee, hou li se opet upikiti. Sjeam se kako sam samu sebe pripremala na svoju malu pobjedu ako mi se to ne dogodi...a kad bi se ponovno dogodilo, satralo bi me jo jae.
Kad je i bio sa mnom / s nama, ponaao se kao da je negdje drugdje. A najee je zaista bio - negdje drugdje.
Mama me samo jednom ostavila samu s njime, kad joj je firma platila put u London za 8. mart :). Imala sam 8 godina. 5 dana koliko je nije bilo, plakala sam bez prestanka. Sad tek vidim kakav je to teret njoj morao biti.
A on je bio totalni ovisnik o kartanju. Dva ili tri puta tjedno morao je otii na cijelu veer u kartaki klub. Jedne od tih noi dok mame nije bilo, probudila sam se. Neto mi je bilo udno. Stan u mraku, ali rolete, koje su se inae po noi sputale (vjerojatno po duhu svetom), bile su dignute tako da je spavau sobu ispunjavala ona udna "nona svjetlost". Spavali smo svi zajedno u sobi. I probudim se ja tako, gledam u njihov krevet. Mame nema, to znam. Ali neto mi je s njime udno. I bilo mi je dovoljno udno da sam se digla onako u mraku, i prila blie da bih vidjela. Tad sam shvatila...svoju je tamno-plavu frotir piamu rastegnuo preko jastuka kao da spava, malo naeurio deku, i otiao. Ostavio me samu po noi doma. 8 godina. Ja sam se tada okrenula i vratila u svoj krevet. I zaspala. Nisam se ak ni prestravila. Ne znam to je to bilo. Valjda oekivano.
Ima jedna lijepa stvar koju je uinio. Proitao mi je naglas cijelog Winetou-a. A znao je zaista dobro itati. Popalio me na Karl May-a i ooenito na itanje, nije me pustilo do dan danas. No dobro, i on i mama vjeno su buljili u knjige pa nije ni udo da sam se povela, ne?
Otiao je od doma kad sam imala 15 godina. Prije toga sam nekoliko puta pitala mamu zato ga ne ostavi...i puno sam mlaa bila. Ona bi ostajala bez teksta, a onda bajala o tome kako je dobro imati tatu. Nije me nikad uvjerila. Da, dobro je imati - dobrog tatu, a loeg je ipak bolje ne imati. Blizu. Tako kad sam naula da konano odlazi, pao mi je kamen sa srca. I nikad me toga nije bilo sram. Znala sam da je rijeio patnje i mamu i mene.
Zanimljiva je pojedinost da je mama upravo tada bila na dosta tekoj operaciji. On je to vrijeme proveo s ljubavnicom, buduom drugom enom, na putovanju u Njemakoj. A poslije je mamu poeo pohoditi s imovinskim pitanjima dok je jo bila na oporavku. Koliko bezduan ovjek mora biti...
S prijateljem je htio provaliti i useliti u zajedniki, nov, jo neuseljen stan. Baka je ba tad bila u inspekciji i otjerala ih je urlanjem u hodniku zgrade...
Nekih dvije godine nakon odlaska naprosto i bez pitanja, iskljuio nam je telefonsku liniju koja je jo uvijek glasila na njegovo ime, iako pravno vie nije bila njegova, "jer mu je trebalo".
Alimentaciju nije plaao, iako je uvijek zaraivao vie od mame.
Kad bih ga traila da mi neto kupi, proglaavao me materijalistom. KOG da traim nego svoje roditelje? Je li onda udno to sam poela raditi s 20 godina i bila presretna to mogu doprinjeti kuanstvu i skinuti se mami s grbe bar djelomino?
Po pitanju naih meusobnih susreta, inzistirao je da se nalazimo kod njega (s njegovom umjetno pre-prijateljski nastrojenom enom i njezinim mlaim klincem iz prijanjeg braka), to je meni predstavljalo optereenje....zato se nikad nismo mogli nai negdje na sat vremena i popriati?
Sve me to na kraju stjeralo u kut. Trebalo je odluiti - elim li tako nastaviti i sve to podnositi, ili ne elim vie imati veze s njim?
Sa 18 godina odrezala sam ga iz svojeg ivota. Trebalo mi je nekoliko godina da se mogu o njemu razgovarati a da ne zaplaem.
S vremenom sam prestala misliti na njega. S vremenom sam ga zaboravila.
U dvadesetinekoj upio me neki "unfinished bussiness" kompleks pa sam odetala do njegovog kunog praga i pozvonila. Svi su bili doma i popadali od iznenaenja. Sjedila sam kod njih sat-dva, i kroz priu ruila autoritet koji je imao sagraen u mojoj glavi. Vidi ga, obinog, jadnog ovjeka...ovdje se slaem s njim, a ovdje uope ne...pa nije da neto znaajno proputam...dogovorili smo se da emo se uti....pa sam zvala jednom dvaput triput...on je moda jednom na poetku, i onda opet nita.
Prole su godine...i ja se trebam udati. U svim planovima za svadbu, aljem pozivnicu i njemu...on me zove i pili me kako ja moram njemu dovest svog budueg mua prije svadbe da ga upozna?!?! Ma nemoj molim te, kojim pravom? Kaem ja njemu - gle stari, ima pozivnicu, zna gdje i kad, ako doe dobro si doao, ako ne, zaboravi da postojim.
Nije doao...na "oltar" me ispratio njegov brat....potegao ovjek iz Osijeka, a ovaj nije mogao iz tri kvarta dalje...
Rodila mu se jedina unuka. Ni pisma ni razglednice. A to bi mu pak ona trebala znaiti kad mu ni ja ne znaim ba nita?
------------------------
Prije godinu dana navrio je 60. Zvoni mi telefon, par dana prije...na telefonu njegova ena. Kae, organiziraju proslavu njegovog okruglog roendana, da li bih dola. A ja kaem, zato on nije zvao? Mulj, pant...pa evo tu je pored. Jel da ona sad spusti, pa da on nazove. Ja kaem - da.
I spustimo tako sluke, opet zvoni, sad je on...smijeno. Zar me ne moe ni nazvat da me pozove na vlastiti roendan??? Hehe, znam ja i zato je to. Zato to je njemu svejedno, ali njoj nije. Ona je jako obiteljski tip, i smeta joj (bruka je) to se mi ne druimo. To joj je mrlja na drutvenom makrameu koji plete....
Otile smo, moja ker i ja. Ona je bila strano uzbuena...upoznat e drugog djeda!
Veer je prola. Obitelj popadala u nesvijest na nau pojavu. Pojeli popili. Ja ivano popuila previe cigareta. Svirali tamburai, oni popevali zaneseno. Arghhh!
I tak. estitala sam mu roendan ove godine. I on je meni. Kurtoazija.
Ne vidimo se. Ne ujemo se. Tako e i ostati.
Pitam se ponekad, zato ba ja? Svjesna sam ja da nije to sve nita posebno. Ima runijih, gorih pria od ove. Gorih tata. Znam to. Ali on je moj tata, a ja, luda, i dan danas pomalo patim zbog toga...
Post je objavljen 28.06.2009. u 18:18 sati.