I ti si tu, kao i oni prije tebe. Pokuava ukloniti zid, prijei prepreku, razbiti ljusku. Nee biti lako, znam. Ali iako moda ne bih trebala, priznajem, jednim dijelom elim ti svu sreu ovoga svijeta da uspije u svojoj namjeri.
Ve dugo podiem taj zid iza kojeg se skrivam. Mogu rei, ve dugo. No, ne gradim ja njega stalno, ponekad ga i ruam, ali nikad cijelog. Bilo bi preopasno. Bojim se da se ne zaletim i lako prevarim. A za tebe, oruen je jako. Toliko da, ako se popnem na prste i visoko ispruim ruku, moi e mi vidjeti vrhove prstiju, moda ih i dotaknuti. Ali ipak, dovoljno velik da se ne izloim prevelikoj opasnosti, da nikom ne dopustim da prijee tu granicu i pone me ugroavati jer mi prvo ne bi bilo jasno o emu se radi, a poslije bi mi bilo prekasno da se obranim, a koliko tek kasno da izgradim novi zid. Moda ne shvaa, ali samo ga ja mogu sruiti, samo ja. Ako ti to pokua, moi e me ubiti, njegovo golemo kamenje zatrpat e me, a tada e biti kasno za sve. A ja ga se sama ne usudim ruati do kraja. A ponekad me uhvati velika znatielja i zbilja jako elim znati kako je to kad nema niega izmeu.
Osjeam kao da si na drugom kraju bezdana, a ja trim po rubu litice ekajui da mi na um padne neki briljantan plan kako da doem do tebe.
Zar ne shvaa da te viem, kako me ne uje??? Ti samo tupo gleda u daljinu i sprema se da ode. O, Boe vidi me, tu sam. Hej! Zato me ne uje, zato me ne vidi? to trebam uiniti? Ne idi, molim te, ne okrei se od mene, ja nisam tamo, ja sam tu, kako ne razumije?! Znam da me trai, ali u pogrenom smijeru. Hej! Tu sam! A moda... ma ne, to bi bilo glupo, a moda ipak ne... trebam li skoiti? Trebam li zbilja zakoraknuti nad povrinom bezdana? To je jedino to mi preostaje, ali onda u pasti, tako u se sigurno jo vie udaljiti od tebe... Poenje bacati neto prema meni. Hej, pa to je kamenje, zato baca kamenje na mene? Mae mi rukama, napokon me vidi. Da, i ja tebe vidim, ali kako da doem do tebe?
Post je objavljen 23.06.2009. u 20:09 sati.