Sreli smo se ne tako davno. Bilo je kao i uvijek što biva: sreće, padova, razočarenja. Koliko smo puta usijanih glava bili pred prekidom, a onda se vraćali jedno drugom ponovo, nošeni žarom, na stare staze. Uspeli smo da se odupremo i nadživimo sve one priče i ogovaranja, sve one klevete i laži.
Koliko smo dobrih prijateljskih savjeta zakopali duboko u nama! Vjerovali smo jedno drugom i voljeli se, zato su nam želje i snovi puni ambicija i opstali; zato smo i uspjeli sačuvati ono sto su nam srca stvorila; ono za čim smo čeznuli.
Sve do sada kada je postalo ozbiljno. Kad je sadašnjost bila isto tako vrijedna kao i budućnost. Kad smo htjeli više nego što nam je život pružao i davao.
Kada sam ja od tebe željela mnogo više nego što si mi pružao. Jer ja te nisam željela samo za jednu noć, za jednu avanturu. Željela sam te kao buduće ostvarenje svojih želja. Željela sam te kao muškarca koji će me pratiti ne samo dio puta vec čitav život. Zato nije ni čudo sto sam se s` pravom zapitala da li sam ja sposobna da ti pružim sve ono što treba kroz život. Da se na kraju pitam da li će ti ljubav koju ti pružam biti dovoljna.
Ja nisam bogataševa kći da ti mogu pružiti sve što poželiš jer pored mene bi te očekivala mnoga odricanja pošto naše želje moramo sami da gradimo i stvaramo; u protivnom, postaju snovi.
Jednom, kad nas život ponese u kolotečinu svog življenja, znaj da nas u njemu očekuje svašta. Olako si prihvatio moje ispružene ruke i, vjerujem, pošao bi samnom na kraj svijeta, svijesna sam da u životu nije sretan onaj što ima sve, nego onaj koji ne želi ono što nema!
Shvati, razmisli, odrasti već jednom da bi u potpunosti meni pripadao, da budeš vječno moj, onaj kojem želim da poklonim tako mnogo; jer ljubav je samo jedna karika u lancu koji vodi ka sreći, cilju, saznanju da ponekad i samo voljeti nije dovoljno.
Post je objavljen 22.06.2009. u 15:09 sati.