Jos jedna zora odjeljuje noć od novog dana. To je ova zora.Tako bi mogla biti lijepa, ali ipak, to je samo duga hladna zora jedne usamljene djevojke. Pogled mi je lutao sivim nebom, provlačio se između sitnih zvijezda što trepću negdje daleko, negdje gdje možda nebi bio ovako tvrd i surov život.
Punim plućima udišem oštar zimski zrak, a ipak tako je toplo. Možda me je neko posmatrao, možda mi je nešto i doviknuo, ali ja ga nisam vidjela, ja ga nisam mogla čuti. Ja sam bila daleko – tamo gore gdje odsjaj jedne zvijezde granici sa modrim bljedilom svoje susjetke zvijezdice. Čekala sam tamo tebe, moje misli tražile su tvoje da se upletu sa njima.Sa ovom zorom odlazi i nada.Zvijezde se gase, a moje misli sumorne i crne povlače se iz nedokućive sreće, povlače se u svoje tamno skrovište – moju dušu. Sljedeća noć pružit će novu nadu. Da li ćeš doći?
Dođi, neka se naše misli upletu daleko od nas, tamo gdje vlada sreća, tamo gdje se snovi doživljavaju kao stvarnost.Tamo gdje nema zla, gdje nema ljudi. Dođi, ja ću biti tamo, ćekat ću te. Čekat ću jos dugo, čekat ću dok ti ne dođes.
Zatvaram oči. Crveni plamen trepti u zjenicama, vatra mi uništava vid, a duh se ledi. Pogledah. Pogled se gubi u beskraju nebeskog svoda, vraća se i pada tu ispred mene.A ja znam, uzalud ću čekati i ovu noć i jos mnoge noći, jer ti, ti ipak nećes doći…
Post je objavljen 22.06.2009. u 15:01 sati.