Pregled posta

Adresa bloga: http://sklblz.blog.hr

Ambasador Veleposlanikovog štanda uz plažu

Ulovljen u kvazirecesiji predumirovljeničkog doba, tek zamalo ili makar što-šta, u trenutku kad misli vrludaju blagopočivajućim temama o tome kako bi moglo biti dobro kad bi mi bilo dobro. Ali nije. Osokoljen još nenarušenim zdravljem i viđenjem sebe za neodbaciti, a svjestan da posla ima svuda i sveudilj, odlučih naći drugi ili se upokojiti uz daljinski i te ve.

Taman kad shvatih da je daljinsko-te ve opcija prilična mome dobu, a sve ovako srozan na trosjed, kojega, usput budi rečeno, mrcvarim prohujalim ljetima, eh kad bih još imao i kila, raspalim štancati. I nije teško. Ne, nimalo nije teško, niti naporno, a ni učiti se ne mora kako postati, ovako s jeseni (u meni je jesen), klon svjetskog parazitizma, ležač u dnevnom boravku koji postaje noćni i svakodnevni boravak. Po programu sekunda ili tek poneka minuta, pa zijevanje u film o kojemu pojma nemam i nije mi jasno zbog čega ona plavuša sad pokušava ubiti onog latinca, a ljubila ga maloprije. Sve dok ne skužim da sam spavao, a na red je došao jedan drugi, jedan stopedeseti uradak nekakve B produkcije iz zemlje svjetskih policajaca.

Tako gnjil počeh se doimati ispljuvku nehotice prevrnute kante za smeće.

I ležao bih tako godinu i drugu, baš isto kao što je i Arsen "šetao tako godinu i drugu" i ne bih se javljao na telefone, baš kako se i ne javljam i ne bih vrpoljeći se, prevrnuo šalicu kave, baš kao što je i ne prevrćem, već bih lamentirao sam sa sobom kako i kuda, baš kako i mudrujem zadnjih desetljeća, da tako bi bilo i tako bih ležao i drmio besciljno kao Gregor Samsa, da se netko nije dosjetio naći mi posao.

Eh, neka. Neka uma i neka umova, još da su mi umnjaci, pa da znam gdje ću jednom našarafit protezu. Zaista, shvatih, i odložih daljinski, da je velika radost i svekolika sreća, dobitak na lutriji, neočekivani pronalazak neočekivanog Eldorada, milost Božje ruke po mom tjemenu, živjeti u zemlji u kojoj ti ne nude mesti cestu, ni kopati kanale, ni brati šljive, a ni krumpire, ni rad na traci, ni slične mudrosti, već ti odmah, iz prve, ponude da budeš ambasador i još k tome, turizma. Poskočih i odletjeh sa trosjeda i zalijepih se za plafon, spretniji od muhe i opasniji od komarca. Ja. Ja, građanin svijeta. Ja, čudo ove močvare. Ja ću biti taj kome će se klanjati svijet i "nuđati mu" (o, čovječe, koji si izmislio ovu riječ, tko li si bio) cateringirane delicije. Jer ja sam ambasador s velikim A. Ambasador nečeg čega nema, ali ipak ambasador s velikim A i s još puno drugih velikih slova.

Hinio sam interes. Pravio se zbarenim, a onda uzeo olovku i slomio je, e da ugovor ne bi nikad bio potpisan. I neće. Ne na virtualni papir i ne za posao koji ne postoji, niti za firmu koja ne postoji. Hrvatski turizam, tek ikona u nazivu štanda koji nikome ništa ne plaća, pa ni tom turizmu i toj državi, štaub šećer u slastičarnici koja radi sama za sebe i zaboli je kuglica što bi trebala donirati proračun, veslo na barci što nas izletira i ne obazire se čija je, jer dok traje - traje, pipa u kupaonici lokalnog iznajmljivača za kojeg Nuđač posla nije ni čuo, niti se od njega naplatio. Sve sami virtualni svijet u Zemlji koja postoji. Sve sami vakuum u kojemu i ambasador možeš postati, ma koliko hrvatovali imenicom Veleposlanikovom.

Al' to je već druga priča. Ona što izjednačava ordinarne green roomove i back stagove, evente i stilinge, sa traktorima našima svakidašnjima i sa nepismenošću koju sami sebi skrivišmo.


Update - 05.07.2009.

Upućujem iskrene isprike štovanom općinstvu zbog moje vrludave glagoljivosti i mlaćenja prazne slame.
Hm, a samo sam trebao napisati da mi se raspolučio mozak ili ono što je od njega ostalo, kad sam prvi, drugi i ini put čuo ideju Velebnog Ministarstva, uobličenu u idiotsku ideju "kako postati ambasador hrvatskog turizma". Ali eto, malo me poneslo, pa sam se razbljezgario.
Ništa zato.
Usput budi rečeno, ovi mi komentari dadoše šlagvort (vjerojatno se na izvorniku ova riječ piše drugačije) da smislim nešto o tome što pjesnik misli kad misli i što ustvari kaže kad misli ili uopće ne misli dok govori.

Što bi rekao Zvonko Letica: "Hvala na pažnji"






Post je objavljen 22.06.2009. u 09:51 sati.