Bože,kako mrzim tog dečka!
Tolko mu mrzim lik...
Mrzim ga više od svega!
I mrzim ga toliko da bi se zaklela
da onaj natpis nije bio maločas tamo...
Mrzim ga...
Mrzim ga...
Mrzim!
I mrzim riječ "mrzim"...
Sadrži sva ona slova koja mrzim.
Ubija me kao i on...
Još osjećam nešto za nj...
I mrzim što osjećam,a tako
bi htjela da mogu biti ravnodušna...
I zbog toga ga mrzim...
Ono lice...i crne oči...
I kosa...i ruke...
Mrzim ih...
Mrzim što nisam jaka,
što pokazujem da mi je stalo...
I mrzim jer on isto ne pokazuje...
I zbilja ne volim siječanj...
Ni veljaču,ni ožujak...
Ni travanj ne volim,pa ni svibanj...
Lipanj je bio slamka za koju sam se držala
nadajući se spasu...
I mrzim,da,mrzim sve gluposti,
sitnice koje sam željela,a
ostvarile su se...
Mrzim!
A znam da bi mrzila da se nisu ostvarile.
I ne prođe dan da se ne sjetim
svega...da ne pomislim na nj...
Mrzim što sam izgubila pravila
za njegovu igru
i samim time iz te iste ispala...
Čovječe,ne ljuti se...
Kako?!
Mrzim ga!
Zašto i on ne mrzi?
To je najmanje što se sad može učiniti...
Zbilja je
I tek onda...tek onda kad...kad mu vidim trag,
bez da mi srce zatreperi,kad u glavi neće biti sjećanja,
kad ruke neće poželjeti zagrliti ga,
i samo onda kada ga vidim i shvatitm kako mi zapravo nije
ništa značio...
Onda kad ću ga prestat mrziti...
Tek tada ću reći da sam ga zaboravila...
Post je objavljen 16.06.2009. u 15:22 sati.