Marketing
Where did my youth go...
Dragi mladi bloggeri,
itam ja tako vae postove, o svemu su i svaemu. Toliko ste razliiti, piete o najrazliitijim temama, najrazliitijim stilovima. U stvarnom ivotu ne bih vas nikad imala prilike upoznati. Proli biste pored gospoe ne primjetivi je...a i ja bih pored vas "klinaca" isto tako.
Ne bih tvrdila da su svi mladi isti, pae, ne bih to sad pripisivala ni mladosti...nema svatko potrebu iskazivati sebe na ovaj nain, a i ja sam tek nedavno otkrila da mi blogovanje ba nekako pasuje. ao mi je to ne znam to nekako ljepe sve sroiti, ili zato to nemam previe tema...fak, kako bih i imala kad nemam ni ivota da bih iz njega neto prepriavala. Veinom sam ogorena i po najnovijem frustrirana, a otprije i oduvijek iskompleksirana...vodilje moga ivota u dananjem svijetu nisu ba popularne. "Think positive" i "I'm just kidding"* uselili su u na ivot na mala vrata zajedno s kapitalizmom, za kojeg mi se ini da se u zadnje vrijeme ponekad krivo brka s loom vladavinom strana na vlasti...nitko od nas, pa ni od vas mlaih s ovih prostora nije odrastao u pravom trulom kapitalizmu da bi znao razlikovati neke stvari. No, njurganje o negativnosti vlastitog ivota postalo je nekako maltene pa nepristojno, osjeam tako, pa mi se najee i ne da pisati...jer pie mi se o negativnom, a tjera me da piem pozitivno, pa na kraju nemam ni ideja to bi i kako bi....
U svakom sluaju, ono to sam vam htjela rei je da svi imate neto zajedniko, koliko god bili razliiti: nose vas krila idealizma i optimizma. Vidite put, vidite vrata kroz koja elite proi. Vidite svijet koji moete promijeniti. I trite prema tim vratima, lupate po njima, gurate, otvarate. I svaki je novi dogaaj u ivotu velik kao ivot sam, nova velika sila koja va gura jo vie prema suncu, zadovoljne, sretne, velikih srca...
Gledam vas i udim se. Ne vama, sebi. Pitam se, jesam li ja ikada bila takva. Pitam se, na to sam to potroila. Jer potroila jesam, to je sigurno. Gdje je to nestalo? I je li uope bilo tamo? Kad pogledam iza sebe, vidim pusto...nekamo sam ila, nisam znala kamo, i eto me sad u Nedoiji, ba tamo. Nije mi nitko kriv, kriva sam si sama. to se promijenilo? Ne nasrem vie ni na to. Ne pjenim se. Ne uzbuujem se. Ne vidim da bih ita mogla promijeniti oko sebe. Svaki novi dogaaj u svom ivotu promatram s odmakom. Prvo pomislim - hoe li me to sad iznervirati? Ako ima anse, kako da to izbjegnem? Ja se ne smijem nervirati. To je najvanije. Nakon manevra izbjegavanja nerviranja, promotrim sluaj s kao neutralne strane. Onda zamislim da sam netko trei i promotrim ga jo jednom. Uzmem u obzir i svoje stajalite i razmotrim to bi iz njega trebala, a ne htjela pomisliti. Nakon svega toga, sasvim je jasno da moja reakcija ne moe i nee biti ni uzburkana ni ponesena. Zapravo, nekad pomislim da je pametnije i preutiti neke stvari na vlastito zadovoljstvo.
Mladost je moja prola, i vratiti se vie nikad nee. Vidim to u ogledalu, a vidim jo bolje i bez ogledala.
A kod mene je to nekako cijelo vrijeme bilo - bila sam premlada za ovo ili ono, u vlastitoj glavi. I onda sam odjednom postala prestara...kamo je dovraga nestala sredina, punina, it? Pojma nemam, sigurno e netko sada rei da serem, da je mladost u glavi blabla. Ok, kad bih zauzela stajalite da mladost stvarno jest u glavi, kamo je otila, i kako da je vratim? Moja mi je psihijatrica objasnila da od velikih stresova u ivotu naglo sazrije. To je to? SAZRIJE? Ma dajte me nemojte! Pa da....netko s vie samopouzdanja od mene, ovu bi ivotnu fazu valjda poeo tumaiti kao poetak mudrosti...ha?
Kako se to dogodi, zato, je li i drugima tako, bit e pitanja koja e me obuzimati jo neko vrijeme.
I eto, zavrih u negativnosti**, kao i uvijek...moda je to zbilja i drive koji me tjera da se tu istaem. Da toga nema, negdje bih veselo leprala i ne bih imala potrebu drobiti, naprosto bih uivala.
Ostanite tako slatki i puni i veseli to due...lijepo vas je vidjeti, (svi koji se tako osjeate:), kad ve vie ne mogu biti dio toga, ne svojom eljom, ali moda svojom krivnjom.
Lijepi pozdrav!
* "I'm just kidding" - priica iz mojeg djetinjstva...prijateljica mi je negdje u 6. razredu osnovne bila u posjeti svojim roacima u Americi. Vratila se u raznim okovima, par kila deblja (!), i s tom priicom - rekla je kako su im mozgovi isprani do te mjere da nakon to netko izvali neku alu, bilo kakvu, kako god oita bila, uvijek na kraju dodaju - I'm just kidding! - da ne bi bilo zabune da se radi o ali. Nisam to nikad zaboravila, meni je ta reenica indikator ispranosti mozga i svijesti i dan danas...
** i so fckin what? ba me briga, ba me briga, ba me briga, lalala....
Post je objavljen 11.06.2009. u 22:34 sati.