Marketing
28. poglavlje
Ula sam u kuhinju po prvi put u ovih nekoliko dana. Kua mi je bila strana i gotovo da sam se mogla izgubiti u njoj. Sunce je prodiralo kroz ogroman prozor na jedinom zidu na kojem nita nije bilo naslonjeno. Rukama sam prela preko staklene povrine plohe usred kuhinje te ju zaobila na svojem putu do hladnjaka. Unutra je bilo pregrt namirnica. Posebice onih tipinih poput mlijeka i(li) margarina. Zadovoljila sam se ve spakiranim sendviom. Rogue je znala to volim. Ne da je to bilo neto udo - zasigurno me istraivala prije nego to sam se doselila.
"Dobro jutro", zaula sam njen glas te kripanje barskog stolia. Jo je bila u kunom ogrtau i pidami. Kosa joj je nalikovala na moju kad sam se ustajala - sva raupana i svaka vlas na svoju stranu. Zahihotala sam se.
Dohvatila je jabuku iz zdjele na stolu te zagrizla u nju svojim otrim onjacima. Nasmijeila mi se kad joj je komadi pao na pidamu, u tako savrenom maniru jo jedne normalne i posvema nespretne prijateljice. Pretpostavila sam da voli jesti iako joj hrana nije potrebna. A uostalom - nije bilo razloga da ne jede poto se nije mogla udebljati. Njeno tijelo je bilo savreno skamenuto osim mogunosti da se izgled promijeni metamorfomagijom ili nekim arolijama. Tako je, rekla mi je, izlazila na kraj sa svim pitanjima ("Oh, Boe, izgleda tako mlado. Je li to neka nova krema?") koja su se postavljala u ovom susjedstvu.
"Hej, Ro", nasmijeila sam joj se i otresla mrvicu s plohe. Imala sam dojam da su ovdje svi jeli za plohom dok je stol ostao nekoriten. "to kae na shopping? Mogla bi nas aparatirati u Paris ili neto."
"Vjeruj mi - ne da mi se. A i nikad nisam voljela aparatiranje. Metle su mi drae. Jo se sjeam svoje Vatrene Munje", sjetno je uzdahnula i onda odloila jabuku na salvetu izvuenu iz draa onkraj zdjele. "Voli li metloboj?"
Kimnula sam glavom sjetivi se da sam lovica u metlobojskoj timu Ravenclawa. Pitala sam se to je Rogue bila. Vjerojatno tragaica - po svemu sudei. Ipak, ja sam bila zadovoljna time to sam lovica. Bilo mi je to najdrae mjesto otkad sam kao malena letjela na Zvijezdi padalici koja jedva da se mogla popesti pola metra u vis. Vatrena Munja je bila puno bolja. Imala sam jednu od novijih verzija. Kupljena je vlastitom tednjom. Ayumi nije imala toliko novaca. Svaki deparac od 3 galeona mjeseno je iao u rupu u madracu. Nakon nekoliko mjeseci se to namnoilo i mogla sam to potroiti kako sam god htjela.
"Jesi za let?" upitala me diui obrvu. Vjerojatno je eljela vidjeti koliko sam po tom pitanju slina na nju.
"Samo da uzmem metlu", uzvratila sam joj osmijehom te istrala iz kuhinje.
Nisam bila sigurna koliko je doputeno letjeti na metli u bezjakom naselju. Ali i ovako je bilo tek rano jutro, sedam sati. Nitko nije izlazio prije devet. To je, kako mi je Rogue objasnila, bilo neko nepropisano pravilo ovdje. Puno se jo puta pojavljivao flashback iz bezjake televizijske serije Desperate Housewives. Ovo je neodolivo podsjealo na Wisteria lane. Nitko zapravo nije bio Englez u pravom smislu te rijei. Amerikanizacija je bila svugdje oko nas a ja joj se nisam odluila suprotstaviti.
"to je s Amaranthom? Nemam osjeaj da mu je drago to sam tu."
Prikoila sam s metlom zadravi se na visini od nekoliko desetaka metara. Rogue je stala pola metra od mene s ogromnim smijekom na licu. Vjetar joj je raspuhivao kosu na sve strane te sam imala dojam da je beskrajno uivala u nekoj udnoj majka i ker aktivnosti.
"Nije to", nakubila je usne. "Samo... udno mu je sve to. On je bio protiv toga da te upoznamo. Drukije, je, zna? On te na neki nain shvaa. Shvaa tvoje odbijanje. Nedostaje mu to da ti ne moemo biti roditelji ve samo prijatelji. Ah, ne znam zato sam uope udana za njega."
Nasmijala sam se.
"Ljubav, moda?"
Kimnula je glavom i onda sneno pogledala u oblake iznad svoje glave to mi je dalo nekoliko trenutaka za razmiljanje. Moda je on bio kao i ja a Rogue kao Ebon, u nekoj udnoj verziji prie. Dodue, sve je u vezi nas bilo udno tako da ovo nije iskakalo iz svakodnevice. Ve sam se navikla, doista jesam. Nita me ne bi moglo iznenaditi.
"Mislim da ljubav pokree svijet. Dugo mi je trebalo da povjerujem u to. Zna, moja prva ljubav je umrla. Zvao se Ryan i imao je 16. Voldemort ga je ubio. Vjerojatno me to oznailo za cijeli ivot. Imala sam nekoliko ljubavi poslije njega ali niti jedna nije bila tako snana kao Amaranth. Znam da nas sudbina nije predodredila jedno za drugo - on je vampir. To ne bi smjelo biti normalno. Ali vjerujem da ti razumije. Ti i Ebon se toliko volite... Ne znam, tu strast nisam ve dugo vidjela."
Kutovi usana su joj se podignuli. Nasmijeila se, iskreno, razdragano. Kao da shvaa. Moda je i shvaala. Ali u svemu tome mi se inilo kao da Amarantha shvaa kao svojevrsnu zamjenu za tog Ryana. Kao da ga ne voli toliko, kao da se nije htjela ubiti kad ju je ostavio. Uzdahnula sam.
"Zato si se onda htjela ubiti kad te ostavio? Amaranth, mislim. Ako ga doivljava kao zamjenu?"
Nije se udila. Znala je da u to pitati, vjerojatno. Bila je neopisivo mudra usprkos tome kroz to je prola u ivotu.
"Oh, ne doivljavam ga kao zamjenu", odmahnula je glavom. "Volim ga. Ali kad me ostavio... To je znaajno promijenilo moj pogled na stvari. Oiljak. Mogu ga voljeti ali to e uvijek biti neto s svojevrsnom malenom distancom."
Kimnula sam glavom shvaajui. Kad nam netko uini neto naao, bilo tko - bio to netko koga volimo ili netko koga preziremo - oiljak e ostati, to e nas upozoriti na budunost. Divila sam joj se to je ostala s njim. Mene bi boljelo previe. Ali, eto, utoliko je bila drukija.
Na be zidu dnevne sobe bila je ovjeena slika nje i Amarantha. Izgledala je kao da ima 20 godina i bila je u bijeloj vjenanici dok je njemu savreno pristajao crni smoking. Drao ju je u zagrljaju, lagano joj dotiui obraz. Oi su im obadvoma bile krvavocrvene, dakle - to je bilo nakon njene preobrazbe. Dotakla sam njenu siluetu umanjenu 10 puta na slici te se nasmijeila, radei isto to je i ona kad joj je neto proaptao na uho. Bila je to jo jedna od onih lijepih pokretnih fotografija. Pitala sam se gdje su moje. Oh, naravno. Jo nisam pokupila stvari od Ayumi. Doista nisam znala kako u to i hoe li se Ayumi na neki nain osjeati izdanom.
"Rogue je bila prekrasna taj dan", zaula sam Amaranthov apat. Glas mu je bio barunast. Ipak, nisam mogla osjeati nikakvu privlanost poto mi je bio otac. Nisam ga doivljavala tako ali nije bilo bitno. To mi je bilo u krvi koja je to prepoznavala.
"Ona je uvijek prekrasna", uzvratila sam aptom, ne miui pogled sa slike. ula sam kako otvara ladicu te vadi neto iz nje. Napokon sam se okrenula. U rukama su mu bili okviri sa slikama mene u svim fazama ivota. Krezuba beba, malo vea djevojica s crvenim pletenicama, desetogodinjakinja s kolskom torbom na leima (sjetila sam je se - bila je ljubiasta i posuta zvjezdicama) i jedanaestogodinjakinja s pismom iz Hogwartsa u rukama. Sljedea je fotografija bila od prije dvije i pol godine. Imala sam trinaest godina i jo sam vie sliila na Rogue. Grlila sam Nami na jezeru nedaleko nae kue. Nedostajalo mi je to jezero.
"Morala bih otii po svoje stvari kod Ayumi. Imam jo nekoliko fotografija."
"Naravno. Da te odvezem ili ti je drae aparatiranje s Rogue?"
Slegnula sam ramenima pokazujui kako mi je svejedno. eljela sam to prije uzeti svoje stvari i oprostiti se s prolou. A uostalom, nisam znala koliko ima do Roseviewa odavde. Vjerojatno vie od tri sata. Aparatiranje je svakako bio bolji izbor. A i tiina izmeu mene i Amarantha bi bila suvie udna.
"Rogue ti je rekla zato sam rijetko s tobom."
To nije bilo pitanje. Mirno je to rekao - izjavna reenica. U njegovom glasu nije bilo niti note nemira - bio je savreno smiren. Ponovno sam shvatila koliko je ova situacija udna. Moda i ne bi bila da je tu samo Rogue - ona se pomirila s time. U tom dijelu smo bile neopisivo sline. Openito, svi su tvrdili kako smo karakterno kao sestre blizankinje. Koja je onda bila moja slinost s Amaranthom? Sve to sam radila, svi moji dijelovi osobnosti su nekako pripadali Rogueinoj prolosti ili sadanjosti.
"Voli li ju?"
"Beskonano", nasmijeio se. "Znam da to nisam pokazao time to sam ju ostavio ali, vjeruj, bilo je to najbolje za jedno i za drugo... Na kraju smo se nali, svjetla na kraju tunela."
"I misli da je sada sve u redu? Da ti je oprostila?" upitala sam iznervirano. Mukarci, pa bili to i vampiri, su bili beznadno glupi. Zbunjeno me pogledao pa onda kimnuo glavom. Nasmijala sam se.
"Neke rane nikad ne zarataju."
I s tom reenicom sam napustila dnevni boravak konano shvaajui kako e Amaranth uvijek biti nepoznanica za mene. Ne njegovom krivnjom, ve mojom. Neu ga eljeti upoznati. Moda je to bio osjeaj jer za to sigurno nije bilo krivo ovih nekoliko mizernih reenica koje smo progovorili.
Uhvatila sam svoju novopeenu majku za ruku te ju vrsto stisnula. Naravno da to nije osjetila - to se njene koe ticalo - to je mogao biti lagan ljetni povjetarac. Bacila je pogled na mene u kojem me upitala jesam li spremna. Naravno da nisam bila! Ali morala sam biti. eljela sam ovo rasistiti do kraja i onda se mirno preseliti u savrenu kuu. Voljela sam sobu ovdje. Bila je ljubiasta i veoma starinska, na neki nain. Oboavala sam baldahine i ljubiaste, ogromne zastore. inilo se da je sve po mojoj mjeri - Rogue se iskreno nasmijala kad je shvatila kako oboavam sobu i njene ljubiaste zidove. Zakljuila je da je to neka genetika s obzirom da je i ona oboavala ljubiastu.
Izgubila sam dah u trenu i poprimila osjeaj provlaenja kroz usku cijev. Aparatiranje. Bila sam uvjerena u to da se nikad neu naviknuti na ovaj grozan osjeaj. Rogue se samo zahihotala primjetivi kako hvatam zrak kad smo napokon stigli u Roseview. Aparatirala nas je ispred gradskog groblja to me zaudilo s obzirom da smo odavde morale prijei jo 200 metara.
"Doi. Moram ti neto pokazati", nasmijeila se i onda preskoila ogradu groblja te ula unutra. Slijedila sam njen primjer hodajui prema grobnici ovijenoj u mramor. inilo se da ju to zabavlja - beskrajno promatranje umrlih. Tu i tamo bi napravila suosjeajan izraz lica vidjevi da je netko njene, ili moje, dobi umro od bolesti ili slinog. Puno se rtava Voldemorta nalazilo na ovom groblju takoer. Njih nije niti pogledala. On je umro a to je bila njena zasluga. Zbog toga je postala poznatija i od Harryja Pottera. Albus, njegov sin, je bio u Gryffindoru, na Ebonovoj godini. Simpatian, pomalo povuen - nikako enskar poput njegova starijeg brata Jamesa. O njemu su jo uvijek kolale glasine na moje sveope uenje. Djevojke bi slinile svaki put kad bi malena Lily Luna dovela brata sa sobom. Odmahnula bih rukom pomalo skrivajui da ga i ja smatram zgodnim.
"O emu razmilja?" sustigla je moj korak te lagano namjestila ruke u depove.
"O Potteru", debilno sam se nacerila. Rogue je ispustila pomalo histerian hihot koji se meni inio takvim jer se rijetko hihotala. "to je bilo?"
"Oh, ma niti ja ni Ayumi ga nismo voljele. Ostala je trudna s njim - to zna i ostavio ju je zbog Ginny. Ali dobro - svi smo nali taj neki sretan kraj."
Nikad na umu nisam imala da je Nami Harryjeva ki. Ona je bila tako drukija od njega - sva je nalikovala na Ayumi, osim zelenih oiju i crne kose. Bila je prekrasna upravo zbog toga to je ki Japanke i Engleza. Naravno, znala sam da je Harryjeva ki ali bih to esto smetala s uma. Rijetko su se viali te zbog toga nisu razvili apsolutno nikakav obiteljski odnos. Zaboravio je na nju, ba kao to je i ona na njega. I to im je bilo normalno.
"Gdje idemo?"
"U grobnicu mojih roditelja", na licu joj je zatitrao osmijeh. Pitala sam se kako se nosi sa svime time - s smru voljenih. Znala sam da u ja jednog dana umrijeti. Kako e se nositi s time? Kako vampir uspije ako je vezan uz smrtnike?
Odmaknula je vrata grobnice, lagano ih pogurnuvi te ula unutra. Nakon nekoliko sekundi - svijetlo se upalilo te sam vidjela kako mi mae da uem unutra. Mrzila sam grobnice s obzirom da sam bila pomalo klaustrofobina. Bile su tako zgurane i osjetio se smrad raspadanja. Uvijek je bilo kukaca. Barem u bezjakim grobnicama.
"Ovo je ona", prstom je pokazala na ogromnu sliku ene od nekih etrdesetak godina. Imala je blagosmee kovre koje su joj padale niz lice. U kutevima usana su bile rupice od smijanja - oi su joj bile ivahne. "Voldemort ju je ubio. Imale smo tako malo vremena zajedno... Saznala sam da postoji, bila sam kod udomitelja koje je takoer Voldemort ubio, kad sam imala 16 godina. I ubijena je s mojih 17. Zato sam te eljela. Nisam eljela da odrasta bez mene, nisam eljela ivjeti bez tebe. Otkad sam te vidjela... Pa, ti si moja kerka. I volim te, Namarie. Ona je mogla biti sa mnom ali to nije uinila. Kasno je shvatila."
Oh. Ispustila sam uzdah. Rogue me kratko pogledala te onda izvukla iz grobnice zatvorivi vrata uz tresak. Cijelim putem do Ayumi je utjela.
Zvono se oglasilo. eljela sam ga usporiti tako da Ayumi ne stigne toliko brzo do vrata ispred kojih smo stajale. Obadvije tako sline da bismo mogle proi i za sestre, moda i blizankinje. Rogue se znala aliti s time.
"Oh", izgledala je iznenaeno nakon to me primjetila. Pogled joj je pao na Rogue, ili se podignuo - ovisi kako uzmete. "Oh."
ire je otvorila vrata - ula sam kako se neto rui na prvom katu. Nami je sjurila niz stepenice, zaustavivi se na predzadnjoj kad me ugledala. Vidjela sam da se koleba izmeu toga da ode natrag gore ili da se spusti i pozdravi kako to prilii. Odmaknula sam pogled nadajui se da je Rogue uinila isto. Nije mi bilo bitno oprostiti se s njom. Ve smo se davno oprostile.
"Pretpostavljam da si dola po svoje stvari."
U Ayuminom glasu nije bilo niti note povrijeenosti - beskrajna hladnoa ju je zamijenjivala. Kimnula sam glavom nesposobna da kaem ita drugo. Mahnula je rukom prema katu. Zahvalila sam joj se kimanjem glave te se uputila uz stepenice. Nami se vratila u svoju sobu, po svemu sudei. Paljivo sam promatrala zvjezdaste tapete na zidovima smijeei se. Bit e tako teko otii od vanog dijela ivota. Ali moi u. Dovoljno sam jaka. Rogue-geni.
Otvorila sam vrata nekadanje sobe koja je bila samo moja. Zidovi su bili plaviaste nijanse dok ih je tepih slijedio. Sjela sam na krevet te otvorila sve ladice nonog ormaria paljivo ih vrtei u rukama te najzad pakirajui u torbu koju sam imala sa sobom. Oi su mi se neto due zadrale na fotografijama briljivo pospremljenim u albume. Ljubiasti, naranasti i zeleni. Sa svim sjeanjima koja su se sada probudila u mojem umu. Pourila sam pakiranje, manino bacajui stvari u torbu. Nami je u jednom trenutku ula u sobu - nisam ju primjetila prije nego to je sjela na crvenu fotelju u kutu moje sobe. Jedini dio koji je iskakivao iz ove savrene kompilacije stvari.
"Zato?" nala sam se kako izgovaram, bez ikakve veze u mojem mozgu.
"Postale smo ti sporedne. To ne radi prijateljima, Rie!" bijesno je viknula na mene, kao niim izazvana. Da, bile su sporedne - ali zato bi to nekoga, zaboga, ivciralo? Nisu mogle biti prve - prva sam si oduvijek bila ja.
"Zna to isto ne radi prijateljima?" upitala sam ju sa lukavim smijekom. Ubacila sam i zadnji par starki u torbu. Podigla je obrvu. "Ne naputa ih, Matsuro. Ne naputa ih."
Izala sam iz sobe, tiho zatvorivi vrata te se sjurila niz stepenice. Rogue i Ayumi su stajale u tiini u predvorju. Proaptala sam 'Dovienja' na izlasku. Ayumi se nije trudila odzdraviti, zgaenog izraza lica.
"to je bilo?" upitala sam viu, crvenokosu priliku kraj mene. Nasmijeila se.
"Ona ima svoje vienje stvari. Idemo odavde. Ne moramo biti vie niti trenutka."
I, s tim rijeima - koje su nepobitno oznaavale kraj prijateljstva s obitelji Hamasaki, uhvatila me za ruku te nas aparatirala na neko drugo mjesto - meni nepoznato.
*edit: osobni :)
Post je objavljen 15.06.2009. u 00:05 sati.