Marketing
"NIJE SRAMOTA BILO BITI USTAŠA - ALI JE PEH!?"
Poštovani blogeri i komentatorice i komentatori, u ovome postu prezentiram nedavno tiskanu knjigu autora g. Ive Butkovića, zanimljiva naslova
NIJE SRAMOTA BILO BITI USTAŠA – ALI JE PEH!?
(dokumentarij)
Knjiga je katalogizirana CIP zapisom i dostupna u računalnom katalogu Gradske i sveučilišne knjižnice Osijek pod brojem 120618035 (ISBN: 978-953-99264-3-2), i za sada je tamo možete posudit, ali neće biti u prodaji po knjižarama već autor cijelu nakladu stavlja na raspolaganje zainteresiranoj hrvatskoj, znanstvenoj i medijskoj javnosti. Autor je svoje djelo objavio u svome slavonskom zavičaju u Gunji, 10. travnja 2009. godine.
Gunja nije ni malo ni veliko mjesto na Savi, u Republici Hrvatskoj, nasuprot bosanskom gradu Brčko, i to je mjesto koje proporcionalno ima najviše naših sugrađana Hrvata muslimanske vjeroispovjedi, i Bošnjaka koji su i u posljednjem, Hrvatskoj nametnutome, ratu doselili kao žrtve etničkog čišćenja srpskog agresora, a da ne govorimo da su nakon Drugog svjetskog rata mnogi muslimani našli pred partizanskim 'oslobodiocima', koji su ih protjerali iz Bosanske posavine, spas na drugoj obali Save, kao i mnogobrojni Hrvati, katolici, koje su partizani etnički očistili iz ovog povijesnog hrvatskog kraja. Gunja je jedno tolerantno mjesto u kojemu skladno žive katolici, ateisti i muslimani, te je to jedino mjesto u Hrvatskoj u kojemu pored Zagreba postoji džamija, koju komunisti nisu uspjeli pretvorit u muzej.
Gunja je i u Domovinskom ratu dala velik doprinos u obrani Republike Hrvatske od srbo-četničkog agresora, i mnogobrojni mladići i patrioti iz Gunje kraj Županje sudjelovalo je u obrani, ne samo svoga kraja, nego i Vinkovaca i Vukovara, 1991. godine. O visokom stupnju nacionalne svijesti svjedoče i poginuli bojovnici iz Hrvatskih obrambenih snaga (HOS), a rodom iz Gunje, koji su svoje živote položili u obrani od invazije tzv. 'Jugoslovenske narodne armije' i prekodrinskih četnika.
U svojoj prvoj knjizi 'NA PUTU, U RATU' autor je opisao sudjelovanje svojih gunjskih sugrađana, drugova suboraca i svojih sinova u ratu za nezavisnost i slobodu Republike Hrvatske (1990. – 1995.), i muke koje su slabo naoružani, ali zato srčani hrvatski branitelji imali s jugoslavenskom i velikosrpskom propagandom, sa četnicima i komunistima. Na koncu, odmah preko Save su srpski fašisti uspostavili strašan koncentracijski logor 'Luku' gdje su završile nesrpske žrtve etničkog čišćenja, i gdje su junaci srpske vojske masovno silovali muslimanke i katolkinje.
Knjiga pod intrigantnim naslovom 'Nije sramota bilo biti ustaša – ali je peh!?' dokumentira autorova oca koji je bio ustaša i na kojega je ponosan, te se u knizi uspoređuje s premijerovim ocem koji je također bio ustaša ali na kojega premijer nije ponosan nego ga prešućuje, iako se u knjizi navodi da niti autorov niti premijerov otac nisu zločinci, te da nema razloga da se premijer srami svog oca.
Autor naravno nije beskičmenjak kao neki malobrojni titoisti u Republici Hrvatskoj za koje zločin nije zločin, i koji vrijeđaju hrvatske žrtve komunizma, uzdižući i slaveći kult ličnosti zločinca Tita, jer g. Ivo osuđuje zločine ustaškog režima kao nešto najnormalnije u civiliziranom svijetu, ali zastupa mišljenje da njegov otac, pokojni Ilija Butković, „dočasnik Hrvatske vojske NDH“, koji je prije reorganizacije Oružanih snaga NDH služio u ustaškim postrojbama, i s puškom u ruci se borio protiv četnika i partizana, nije bio zločinac nego hrvatski branitelj, kao i njegov drug Ivo Lučić-Paroković, također ustaša, hrvatski branitelj Bosanske posavine u Drugom svjetskom ratu, i autor knjige 'Uvijek uz Hrvatsku'. Autor, dakle, tvrdi, da njegov pokojni otac nije bio zločinac, iako je jugoslavenska komunistička i velikosrpska propaganda tvrdila da su sve ustaše zločinci, kao i da su svi Hrvati „ustaše“, čak i da je boljševik Stipe Šuvar bio „ustaša“, te navodi i svjedoke, dvojicu komunista iz njegova zavičaja, Hasu Burića i Branka Kisića, koje je njegov otac Ilija spasio od likvidacije, te su i oni njega spasili nakon rata da ne bude na pravdu Boga likvidiran, i njih dvojica su, među ostalima, konkretni svjedoci da njegov otac nije bio zločinac.
Nadalje, autor se u knjizi i rado sjeća poznatog ustaškoga generala Matu Bobana iz Sovića kraj Gruda u Hercegovini, koji se 41' dragovoljno prijavio u Ustašku vojnicu da brani domovinu,i nakon vojničke izobrazbe nedaleko Beča bio je za dom spreman, i borio se protiv komunističkih partizana i srpskih četnika. Poslije je bio vojni instruktor i pripadnik 1. hrvatske udarne divizije koja nije izgubila niti jednu bitku, kako autor navodi u dokumentu svjedočenja. General, koji je imao interview, kaže kako je srećom preživio zarobljavanje u Bleiburgu, te nije ispunjen mržnjom prema nekadašnjim neprijateljima, ali ima jednu želju, samo još jedan san u životu, da se, naime, po uzoru na partizanske jugoslavenske ratne veterane, sastanu malobrojni preživjeli hrvatski ratni veterani NDH iz Drugog svjetskog rata radi srdačnog druženja. Ustaški general, taj stari hrvatski vojnik, kaže u knjizi da je ranjen u borbama protiv Tuđmanova korpusa (partizanski X korpus Jugoslovenske armije), i da je na štakama dočekao kraj rata, ali da su ih komunisti počeli napadati na ulici itd.
U knjizi je prezentirana i fotografija ulice Džafer beg Kulenovića u Gunji, koju muslimani Gunje ponosno ističu, za uspomenu na svog cijenjenog doglavnika Nezavisne Države Hrvatske.
U knjizi se obrađuje i tema Tuđmanove politike tzv. pomirbe, i autor daje svjedočenje nekih ustaša iz WWII koji tu ideju smatraju promašenom, te su se pitali na čijoj je uopće strani predsjednik Franjo Tuđman, na hrvatskoj ili komunističkoj, kad je bila velikosrpska agresijana Republiku Hrvatsku. Uglavnom, Tuđmanovu ideju stari hrvatski vojnici smatraju promašenom, da će eventualno mlađe generacije, neopterećene Drugim svjetskim ratom, biti jedinstvene na liniji hrvatske državnosti.
Autor u knjizi posebno poglavlje posvećuje narodnim herojima iz Bugojanske skupine koji se boriše 1972. protiv JNA, za slobodu Hrvatske, kao njihovi naslijednici 20 godina poslije.
U jednom poglavlju pod naslovom: „VELIKOSRBSKI RIEČNIK U BOLJŠEVIČKOJ PROPAGANDI“ obrađuje se tema kako partizani u Beogradu govore kao i svi ostali Velikosrbi. U VI. poglavlju pod naslovom „Nešto o komunistima i partizanima“ autor je posvetio pažnju i neprijateljima ustaša, a na str. 109. istoga poglavlja je riječ o književniku Vladimiru Nazoru i njegovoj odi poglavniku Anti Paveliću koja je objavljena 1942. u Zagrebu, pod naslovom „Opjevani poglavnik“. U IV. poglavlju autor govori o svom zavičaju u Drugom svjetskom ratu, o Velikoj župi Posavlje i Vuka, te je poimenično nabrojio sve poginule svoje sumještane iz rodnih mu Gorica u Bosanskoj posavini, a za poginule hrvatske bojovnike iz devedesetih je zaslužan što im je općina podigla spomenik u Gunji, iako im još nije dala uklesati njihova imena, pa se autor šali da to možda komunisti čuvaju mjesta za svoje partizane. Da ne bi ispalo nepošteno, treba reći da je Općinsko poglavarstvo Gunje, kako je naznačeno u knjizi, jedan od dva sponzora ove knjige, dakle, zahvala ide liberalima, socijaldemokratima i Hrvatskoj demokratskoj zajednici, kao i Stranci demokratske akcije, što je knjiga ugledala svjetlo dana.
Knjiga ima 127 stranica teksta i podosta ilustriranih fotografija i novinskih isječaka iz razdoblja Nezavisne Države Hrvatske, a nisu zaboravljeni ni „BORCI CRNE LEGIJE“ koji su junački obranili Koprivnicu od jugoslavenskih partizana.
'Hrvatski Tacit' u Uvodu knjige daje objašnjenje karaktera pojma 'ustaša' kroz povijest 20. stoljeća i početka 21. stoljeća, te se u knjizi 'Nije sramota bilo biti ustaša – ali je peh!?' daje objašnjenje tko je sve koga zvao ustašom, tko su bili pravi a tko izmišljeni ustaše, kakvu su ulogu ustaše igrali uoči rata i u Drugom svjetskom ratu, tko su ti ljudi bili, jesu li bili zločesti ili nisu, jesu li kolektivni krivci, jesu li bili zločinci ili borci za slobodu, narodna vojska ili 'ustaška banda', te se objašenjenje daje i kroz jednu priču o tkalcima-varalicama, uspoređujući titoiste s varalicama, da, dakle, titoisti lažu da su antifašisti,i da je istina da su varalice. Priča u knjizi ide ovako:
„Bilo jednom jedno carstvo u koje dođoše tkalci-varalice.
Tvrdili su da za cara imaju najljepše odijelo na svijetu,
koje je doduše i najskuplje na svijetu, ali je zato navodno najljepše.
Nakon što caru prodaše odijelo, on ponosno prošeće špalirom opijene narodne mase i podanika.
Svi klicaše caru u čast njegova novog odijela, samo je jedan trijezan i pametan dječak uzviknuo: Pa ljudi moji, car je gol!
Tako su jugokomunisti prodali hrvatskom narodu priču o ustašama. Obukli su narod u luđačko odijelo i sada ljudi šeću okolo i viču: sramim se ustaša, ustaše su zločinci, sram ih bilo, sram bilo ustaša, pfuj, gade mi se... Živio drug Tito! Mi smo Titovi – Tito je naš!...“
U knjizi su objavljeni i neki jugoslavenski komunistički dokumenti o zločinima titoističkog režima za vrijeme Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, kao i navodi britanskog tiska o srpskom državnom terorizmu protiv hrvatskog naroda u prvoj Jugoslaviji, i svjedočenje jednog partizana o komunističkom genocidu nad hrvatskim narodom iz 1945. godine, ali ne ratnog zločinca Sime Dubajića nego jednog partizana hrvatskog porijekla. Uglavnom, knjiga se, dakle, bavi onim što piše u naslovu, je li bilo sramota biti ustaša, ili ne, je li bila sreća biti ustaša ili peh.
Autor knjige, gospodin Ivo Butković naglašava da, prije nego ga netko počne napadat, ili vrijeđat i osuđivat, neka uzme u obzir da ima pravo na vlastito sjećanje, tako i sjećanje na svoga oca koga poštuje, pa kome drago, kome krivo, kako navodi u svom osebujnom stilu pisanja, razumljiv običnom čovjeku kakav je i on sam, bez obzira što je za vrijeme Juge bio 'gastarbajter' u halama Daimler Benz u Stuttgartu. Rođen je inače 7. travnja 1944. u bosanskom selu Gorice, općina Brčko, u tada Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, kako navodi u svojoj biografiji, a početkom devedesetih bio je osnivač ogranka HDZ-a, a poslije, kad se uvjerio da je HDZ iznevjerio, priključio se Paraginim (izvornim) pravašima i bio ponosni (politički) aktivist Hrvatske stranke prava 1861., danas u mirovini, pišući memoare i knjige, i objavljujući čak i svoje pjesme. Ljubitelj je povijesne istine, i dosljedan, nepotkupljiv borac za slobodu i demokraciju.
Na kraju, dragi blogeri i komenatori, slobodno iznesite mišljenje o tome što mislite o ustašama, ili o postu, odnosno o prezentiranoj knjizi kao dijelu hrvatske moderne publicistike i historiografije (samo bez veličanja ustaškog i titoističkog režima!), a objavljena je u vrijeme vladavine kriptokomunista, udbaša i titoista u Republici Hrvatskoj, dakle, vrlo škakljivo vrijeme u kojemu još nema demokracije i pravne države, stoga, ljudi, čuvajte se!
CBK
Post je objavljen 06.05.2009. u 16:44 sati.