(Plači) Mačak
Moram priznati da u sveopćoj dnevnoj gužvi gotovo nikada ne ulovim vremena uzeti u ruke kakvu dobru knjigu. A produženi vikendi i općenito godišnji odmor vrijeme je u kojem nastojim svim silama nadoknaditi propušteno.
Spoj Uskrsa i nedugo za njim Prvog maja (nemojte mi sad samo počet ono o Svibanjki Praznik aka Maji Blagdan!) pomogao mi je da konačno bacim oko na par knjiga, koje već duže vremena čekaju da ih netko barem prolista.
A ja za divno čudo, čak i pročitala neke od njih izležavajući se na plaži i sunčajući oprsje. I noge, ofkors!
Kao prva žrtva pala je knjiga Ane Tajder "Od Barbie do vibratora", koju mi je poklonio S&G za rodjendan. Nije se doduše želio izjasniti da li je naslovom htio reći da sam se poplavušila ili da misli da kao žena u najboljim godinama uspjevam upravljati barem vibratorom, kad mi već vožnja ponekad stvara probleme. No, pustimo to.
Za oduševiti se nekim/nečim ponekad mi je dovoljno par riječi. I iako se gospodična Tajder i moja malenkost nikada ne bi počupale oko nekog tipa, haljine ili cipela (ukusi, gabariti i način života poprilično su nam različiti), oduševila me jednom kratkom opaskom u kojem sam prepoznala sebe. Kao i autorica spomenute knjige i sama sam živjela par godina na zapadu, njemačko govorno područje. Ona u Beču, a ja u Heidelbergu. I zasmetala nas je ista glupost germanskog mentaliteta : slijepo pridržavanje propisa. Ordnung muss sein!, rekli bi, odnosno : "Reda mora biti!".
Objema se dogodila ista stvar. Prešle smo zebru dok je još svjetlilo crveno za pješake, ali je bilo jasno vidljivo, da je ista boja zasvijetlila i automobilima koji bi nam mogli doći u susret. Te smo se uputile preko ceste, prije no što je čovječuljak pozelenio, što je izazvalo salve bijesa, negodovanja i čudjenja našom neprilagodjenom i adrenalinskom naravi, koja, eto, ne može lijepo kao sav pošten svijet počekati na zelenog lika u raskoraku.
Toliko o plavušama s vibratorom ili bez njega. Čim sam zaklopila prvu, već mi je u rukama bila slijedeća knjiga. Arto Paasilinna: Dražesno kolektivno samoubojstvo. Koji predivan naslov za čitati negdje na stijeni gledajući u more. Ludih li Finaca. Odlučili skupiti sve potencijalne samoubojice u državi, pobrati ih u autobus i strmopizditi se s vrha Nordkapa. Genijalno. S jednim malim nedostatkom. Niso to učinili. Po putu im se život čak i dopao. Zanimljiv i opičen narod, nema što. O tome koliko su alkohola polokali po putu do najsjevernije točke Evrope, na kojoj se pak odluče pičiti na kraj svijeta u Portugal, ne bi baš voljela pričati. Jedino u takvom crnohumornom romanu mogu ostati živi. U realnom svijetu odavno bi im otkazala jetra.
I sad (konačno!) dolazim do zadnjeg i najdbestičnijeg djela koje sam tek počela čitati. A već u prvim rečenicama razvukao mi se osmijeh od uha do uha. Riječ je o Autobigrafskom reality showu (kako ga sam autor naziva) Igora Mandića pod naslovom "U zadnji čas".
Najprije onih par citata sa početka knjige koji su me naprosto oduševili:
"To je odgovor na Freudovo pitanje koje sam jednom iskoristio za naslov jedne moje knjižice : "Što, zapravo, hoće te žene? - kataklizma feminizma" (Znanje, Zagreb, 1984) - a koji glasi : ONE NAS HOĆE SVE UŠKOPITI!!!"
"U sveopće kastriranome svijetu - jer, normalni smo, samo, kad ne ispoljavamo bilo koji trun nervoze, strasti, želje, ljutnje, bijesa, agresije... i sl., dakle samo kad smo živahni poput krepanih riba - nesumnjivo mora biti smiješno ovakvo senilno plačipizdenje nad jajcima jednog mačića!"
"Tako su se sukobili muški i ženski princip : dok se moja malenkost zalagala za Don Cicino biološko pravo barem na jedno jebanje, dotle je ženska strana branila pravo na potomstvo i našu eventualnu odgovornost s time u vezi. I, na kraju, Don Cico je ostao suhoga kurca, a mi smo se našli u nerješivoj dvojbi : ili ćemo dobiti zapišan stan ili Don Cicina jaja pod nož. Napokon, zapišavanje je Don Cici spasilo život, ali ne i jajca."
Gornja razmišljanja dijelim i sama, što tu više dodati. Na vlastitij koži uvjerila sam se da čovjek zna o čemu govori. Odmah mi je na pamet pala scena koja se već toliko puta vrtila, a u kojoj sam uvijek, barem od ženskog dijela populacije bila proglašena, najblaže rečeno, čudakinjom. Čak i neprijateljicom vlastitog spola. Da ne spominjem koliko su mi puta znali reći slijedeće : "Kojoti, pa ti nisi normalna!".
A nekako sam se s tom svojom nenormalnošću pomirila, upravo razmišljajući po motu srednjeg citata. Jebem vas sve kastrirane! Normalne, uljudne, smirene, hladnokrvne i razumne u svakom pogledu!
Kolegice znaju naime često na poslu pokazivati fotografije svojih uškopljenih kućnih ljubimaca. Jadnih mačora, kojima su odrezali smisao života. Mačjeg. I onda sve od reda počnu sliniti kako je baš krasan tamo neki Tiki, Viki, Garfild ili Sivko. Na što ne mogu po defaultu drugo nego reći : "Pa to su obične vreće buha, jastuci s kojima se kičkaju vaši mulci!".
"Pa kako to možeš reći, baš je predivan, vidi kako lijepu i sjajnu dlaku ima!" počnu me uvjeravati sve od reda.
Slijedi duga rasprava u kojoj se stalno spominje dužina života takvih jadnika, koji se zadržavaju i izležavaju po kući. Kakva je ta Kojoti, pitaju se, pa ona bi pustila mačka neka luta oko kuće i na kraju bi ga pogazio auto. A ovako, može doživjeti i do 20 godina! Predivnog života u kojem svaki dan dobije svoju porciju Kitekata. Ukrašeno peršinom, kao u reklami!
Moje argumente ne žele ni čuti. A ja ih samo upitam što bi one više željele, da su na mjestu jednog običnog mačka, godinu dana pravog mačjeg života, ganjanja mački u veljači i slobodnog lutanja sa mačjom ekipom iz parka ili pak 20 godina vegetiranja na kauču, dok te neki razmaženi klinac poteže za rep ili te bakica gladi po glavi? Ja bi izabrala prvo. Definitivno. Pa ne kaže se bez veze za dobrog komada da je pravi mačor. Čisto sumnjam da bilo koga ta riječ asocira na debelog kastrata sjajne dlake, kojem smo odrezali jaja, jer je to po našim mjerilima civilizirano.
Jednom je prilikom J. (za one koji duže prate ovaj blog, onaj dobri prijatelj, koji je sad paraliziran od vrata nadolje) naletio na raspravu te vrste. Zagovarateljice rezanja mačjih jaja u ime viših ciljeva baš su graktale na mene. A frend je ispijajući kavu upitao : "Ej, cure, a što bi vi rekle kada bi vašim muževima netko to učinio? A u biti, ako ne želite strahovati da će zbrisati sa kakvim mladjim komadom, čak ne bi bilo toliko besmisleno!", na što su u glas graknule na njega. A čovjek odloži šalicu uz kratko : "Jebem ti, brišem ja na kat, dok su mi jaja još čitava!" i izgubio se netragom. Slijedila sam njegov primjer, iako meni nemaju što za odfikariti. A što ćeš drugo kad te napade cijela horda ludjakinja. Koje su, jelte, normalne, a ja nisam. I moj prijatelj, takodjer.
Neka ti mojih staraca, koji uvijek imaju i po pet mačaka oko kuće, ali im puste da žive mačjim životom. Jes da ne žive 20 godina, ali barem su koji put nategnuli kakvu micu macu. Jedan od njih, dolje na slici, u tuči sa psom ostao je nakrivljene gubice, te smo ga prozvali Predsjednik. Mislim da ne moram objašnjavati zbog čega, slika govori dovoljno. Al sve takav i dalje je naganjao mačke. A kako mu je od udarca njuh ostao oštećen, znao bi skočiti i na kojeg pripadnika svojeg spola. A svejedno, ne mogu pritom a ne sjetiti se stare njemačke uzrečice, koja kaže : Muška japanska buba leti brže od ženske japanske bube. Uf, ne, to je japanska poslovica. Also, dakle, bitte, molim, njemačka veli : "Besser bi, als nie!"*. I ja kažem!
* za neupućene prijevod riječi, pa sami tražite smisao:
besser - bolje
bi - kratica za biseksualno aka naklonjenost prema osobama oba spola
als - nego, kao
nie - nikada
P.S. Nagradna igra za dva piva po želji koja će bez problema dobiti ona/onaj tko uspije sa jubitua izvući stari crtić sa Plačimačkom. Sjećate se onoga : "Draga moja podla braćo!.
P.P.S. E pa, draga moja podla braćo, laku noć! I čuvajte imovinu, nikad ne znate kome može pasti napamet da vam podari sto godina mirnog i predivnog života poškopljenog kućnog mačka!
P.P.P.S. A sad se idem pobrinuti da ne doživim sto godina i na taj račun zveknuti onu finsku pivu koju mi je frend donio sa godišnjeg odmora u zemlji ludjaka iz srednje knjige. I zapaliti jednu dok još "Zakon o omejevanju kajenja" nisu proširili i na domove svih nas nenormalnih. U kafićima smo popušili što smo imali.
Mora da je strašna gnjavaža u životu
Mora da je grozna gnjavaža u životu
Mora da je jeziva gnjavaža u životu
Doživjeti stotu, doživjeti stotu
(Bijelo dugme : Doživjeti stotu)
Post je objavljen 05.05.2009. u 22:50 sati.