Marketing
Never surrender, always look back,but if it comes after you, don't think, attack!
*Nemo
Znam, očekuje se još jedan post razočaranja ili ispisivanje mojih rana, očekuje se moje priznanje koje duboko skriva samo moje srce. To nije ono što ćete dobiti. Mogla bih napisati žao mi je, ali ne mislim tako, jer mi nije žao. Vratila se. Ponosna, drži glavu visoko gore, osjeti se sigurnost i borbenost u njenim koracima. Nedostajala mi je. Dobrodošla.
Napisala sam post, izbrisah ga. Mislila sam usrećiti druge svojom nesrećom, ali, zašto bi im pružila sreću? Ne, ne, vratila se, možda mrvicu agresivnija, i dalje na višoj razini od prosječnog osamnaestogodišnjaka, pobjedničke ruke.
Planine, guste šume, krvava staza, nepregledan jaz. Nisu je srušili. Ponosna na sebe korača ovim svijetom, bez straha, bez sumnje, vjeruje u sebe i može sve što želi. Naravno, što želi, mogla bi učiniti neke poteze, ali, oni bi bili daleko ispod njene razine, pa ih neće učiniti jer smatra da se nije vrijedno obraćati ljudima niže inteligencije i zrelosti, sve dok oni ne sazriju. A tada… tada će tek igra postati zabavna. Vratila se jača no ikad.
Ovih sam dana promatrala ljudsku glupost. Nisam mogla vjerovati da ljudi su koji su mi izgledali zrelo, odgovorno, ozbiljno, svjesno događaja u životu zapravo sasvim suprotno od toga. Da nije tragično, bilo bi smiješno. Zaprepaštena tom činjenicom, odlučila sam možda malo zahladiti odnose s tim ljudima, jer ne vidim smisla u njihovim praznim riječima, u materijalnim stvarima. Materijalno ne može pomoću praznoj glavi. Riječi nisu riječi ako stoje prazne.
Zanimljivi su njihovi navodi kako su i oni odgovorni, kako se bore s mnogim problemima, to su najčešće oni, vezani uz odjevne predmete. Naravno, nisu svjesni koliko svojim postupcima utječu na mlađe generacije, koji su podložni, obzirom da su tek došli u naš mali kutak strave, koji nemaju svoje ja, nisu izgradili sebe, nisu se pronašli. Nisu svjesni koliko utjecaj imaju na te mlade djevojke kada iza njihovih leđa komentiraju neku popunjeniju djevojku na kraju hodnika. Djevojke iza čijih leđa se to priča, obzirom da su izrazito nesigurne i žele postati dio njih kako bi se osjećale prihvaćene, kreču s drastičnim mjerama prema sebi, misleći kako će je prihvatiti samo ako će biti kost i koža. Isto tako počinje i, mogla bih reći manipulacija, kod biranja načina odijevanja.
Naravno, kada te mlade djevojke, povremeno i dječaci, postaju žrtve svojih misli potaknuti njihovim groznim ponašanjem na hodnicima i postupnim ulaskom u tuđe misli kako bi ih kontrolirali, nitko se od njih ne osjeća odgovorno. Sada tek priča postaje zanimljivija, jer će sada o njoj ili njemu pričat kako je podložan, glup što si to radi, tada će tek pričati kako materijalno nikad nije najvažnije, iako na to zaboravljaju čim zamijete novu žrtvu. Zašto to čine? Ljudi nikad nisu probali životne probleme, pa ima je zabavno kad si ih sami stvaraju. A najčešće to rade koristeći druge, nestabilne osobe, koje mogu poslužiti njihovoj zabavi. Ni mačka ne pojede miša, samo ga izmrcvari.
Nije li tužno u što se pretvara današnja mladež?
Nadalje, unesrećena sam spoznajom da bi ljudi koje je , ako ništa drugo, škola u koju polaze mogla naučiti pristojnom ponašanju, držanju ponosne glave itd. No, vidjeh, nije. Žalosno. Tako praznoglavo i nepromišljeno djelovanje pojedinaca zaista me natjera na razmišljanje. Nije valjda da se to u nas može dogoditi. Ali, istina je takva kakva jest. Grozna. Da, izgleda da sav trud ljudi oko njih nije bio dovoljan da ih učini ljudima, ljudima koji se drže svog, bila sam mišljenja visokog, mentaliteta. Da se drže svog JA, da ne postaju žrtve želje za popularnošću. Sramotno ili žalosno? Što je tu je.
Povremeno me razljuti, što niskointeligentni ljudi, bodu ljude na višoj razini, i povremeno se razljutim, postajem osoba koja ne želim biti, i najradije bih im sve izbrusila u lice. Ali, ionako uvijek sve izađe na vidjelo, pa, zašto se spuštati na tu, razinu manje pametnih? Nema potrebe.
Na tren postaje jako smiješno.
Opet ona reagira na Lost Horizon_ov ritam, na progresivan zvuk njihova bubnja. Ne samo njihova, doduše. Opet živi melodiju. Živi zvuk. Živi i ponosno uživa u njima. Nema više melankolije. Nestala je. Možda one večeri, kad me moja najdraža vidjela u suzama. Hvala, maleno moje. Najbitnije jest da je više nema. I da je od sada na tronu Nemo. Ponosna i jača no ikad, možda zato što joj je ON pomogao da se izvuče iz toga. Možda je stvar i u njemu. Bitno je da je ništa ne dira, birno je da ne doživljava vanjski svijet pun niskointeligentnih spletaka, bitno je da se suzdržava, jer, bolje za mnogo ljudi.
Once again, she is watching from the highest tower.
Znam, ovo nije bio moj stil. Ali to je ono što mi je bilo u mislima. A ovo, ovo je moj tihi kutak. Ovdje stanuju moje misli.
Post je objavljen 01.05.2009. u 17:08 sati.