Svaki put kad sam osjetio bol, ja sam pokuao nekud pobjei, u neko utoite u visokoj planini, jer ta je planina bila neranjiva;
pokuavao sam pobjei uvijek kad me je smee poelo guiti, jer ta je planina bila prozrana;
svaki put kad me je prolaznost vremena muila, jer na toj je visini vladala vjenost.
Ali ljudska me je buka stalno dostizala, provlaila se u meuprostore i izranjala iz moje vlastite nutrine.
Jer svijet nije samo vani nego je i skriven duboko u naem srcu.
I prije ili poslije, ta visoka nepotkupljiva planina ipak poinje sliiti na tuni kip, na bijeg, jer svijet za koji smo odgovorni je ovaj ovdje: jedini koji nam nanosi bol i nesreu,
ali takoer jedini koji nam daje punou postojanja, ovu krv, ovaj ar, ovu ljubav, ovo iekivanje smrti.
Jedini koji nam nudi vrt u suton, dodir ruke koju ljubimo.
Ernesto Sabato
prije puno godina, na ovaj dan, kupila je kartu u jednom smjeru za jedan veliki grad u europi i otila u nepoznato.
ne rekavi nikome.
![]()
albert marquet
Post je objavljen 15.04.2009. u 22:55 sati.