Marketing
Prologue.
16. kolovoza 1946. godine
Vazduh se proeo elektricitetom toga jutra kada se, napustivi poluprazan nepuaki odjeljak vlaka to je putovao iz Zricha u Berlin, jo jedna nevoljnica rastala sa svojim imenom. Stajala je ondje, na periferiji odnedavna renoviranog gradskog trga, kruta poput mramorne statue i nezatiena pred vlastitim nesuvislim mislima, dok su obrise njezine siluete u svilenkastoj izmaglici naruavali hitri prolasci desetina ljudi s blagim sjenama brinosti na licima. Zavratila se na jo jedan kratak, bolan trenutak prije nego je, duboko udahnuvi, krenula naprijed; nije to bio ni osvrt ka prolosti, ni korak ka budunosti, ni nevoljkost u sadanjici to se prepustila neem otunom, kinom, vjetrovitom. Nije ni zapazila da je to neto njezino zauvijek iezlo s uludo protraenom iskrom. Potpetice elegantnih, crnih izama zakripae pri dodiru sa vlanim tlom kad vraja nevjesta u obliju kobno privlane, senzualne arijevke, vrsto stisnuvi pitolj skriven pod rukavom barunastog kaputa, zakorai ka svojoj vjenoj odrednici, grandioznom zdanju svojih bunovnih snova. Da, bila je neprikosnovena ludost vratiti se i uzdignute glave proetati ulicama grada u kome je obitavala gotovo dva desetljea, ali je za vrijeme ratnih godina svoje lukave tehnike dovela do takvog savrenstva da ju je malo to moglo uplaiti. U postavi njezinog dobro skrojenog kaputa krio se iroki izbor dokumenata i potvrda veinom falsificiranih za svaku priliku. Neizbjenu sumnju u njihovu ispravnost vjeto je otklanjala snalaljivou i novcem, jer bijae dobro opskrbljena i jednim i drugim. Te dvije sitnice bijahu dovoljne tada i tamo da se ena njezinih mogunosti, njezine reputacije i njezina zavidna poloaja osjeti kao boica.
I to kakva! Moda, na prvi, laiki pogled, ta privlana gospoica bijele puti i vrane kose nije posve sliila onoj koja je ruskim tajnim slubama nebrojeno puta pomrsila raune i koju su iste nastojale uhvatiti i strijeljati u ime Staljina, no odale su ju njezine ledene oi, dva ugasla dijamanta u kojima se ogledala istina. Moda je vatreno oruje i osnovnu istinu svoga ivota, blistavu znaku NSDAP-a* zamijenila niskom crnih bisera i pripijenom krvavocrvenom haljinom koja je isticala sve njezine enske atribute, no ne bijae sumnje da je ta gorda drznica, ta ljepotica to koracima manekenke zasjenjuje velelepnost Reichstaga Lieselotte Sey-Inquart osobno.
Spustivi se na strme stepenice to su vodile ka vratima zgrade ije tajno svjedoanstvo bijae neporecivo, osjetila je neto hladno, neto iritrajue vlano na koi desnoga ramena; kiilo je. Ponovno. Prijestonica palih anela i dalje je ponosito stajala, opirui se fiktivnom mirisu baruta i oiljcima bombardiranja koje je prethodilo ulasku ruskih trupa i njezinom konanom padu. Proletjela je od tog krvavog svibanjskog dana ve cijela godina; nova njemaka vlada je polako ali sistematski radila na poboljanju politikog i ekonomskog stanja u razorenoj dravi, srueni mostovi i fasade oteenih graevina bili su u fazi obnavljanja, no zapitala se Lieselotte gorko tko e njoj vratiti ono to joj je rat oduzeo?
Njezine oble, skrletnice usne ispustie jecaj obnevidjelih vorita, napet i pretegnut preko obzornih amora, nastrt nad jeke tijela, nijem i nadnaravan, namiren crnim naumima i kletvama, kao zlatna drka Excalibura. Suze i krv prve ljubavi, safiri njegovih prodornih oiju, njezine butine stisnute oko njegovih prepona, njegove njene ruke u njezinoj kosi, obeanja iaptana u sjenama njihovih sjena... Uspomene zaivjee, a ona, grevito sklopljenih oiju, osloni dlanove na gola, blijeda koljena i prepusti se zamiljenim tonovima svoje najdrae balade, jedne od onih pjesama to su prazno joj odjekujui u mranome umu svjedoile o neshvatljivoj ljubavnoj ovisnosti, o opsesivnoj vezi dvaju ljudi koja neko bijae toliko mona i neugasiva da bi joj bez prijepora poklonila ak i Kula Babilonska.
******
Vazduh se proeo elektricitetom toga jutra kada melem ranojutarnjeg bezglasja ruskih uma zduno presjee topot kopita po zemljici vlanoj od sinonje kie, stopljen sa napetim pjevuenjem otrog, sumornog vjetra i sve eim oglaavanjem netom razbuenih umskih ivotinjica. Smaragdne kronje grabova i prastarih hrastova razmakoe se i povie poput gospa ogranienih voljom gospodara, a u daljini, kroz mijenu svjetala prije praskozorja ocrta se nejasan obris vitkog, pononocrnog konja. Voen treperavim krijesnicama i blijedilom neba, on gipko poskoi i pohita naprijed, ka zapadu, prilazei sve blie stazici i dvorcu sagraenome u jednostavnom, no zapanjujuem dordijanskom stilu. Djeca Majke Prirode se tog prohladnog, maglovitog jutra bez ustruavanja naklonie prizoru; arobna poput nebruenoga dijamanta, najljepa sovjetska rua zavravala je sa svojim ritualom obilaska raskalaenog posjeda na vrancu to ga joj je otac darovao za devetnaesti roendan. Ljupko leprajui i treperei na njezinim ramenima ogrnutim u snijenobijeli dizajnerski kaputi, zlaani su joj uvojci tvorili sjenu na rumenom, porculanskom licu koje bijae iarano sitnim, gotovo neprimjetnim pjegicama, kao posljedica injenice da joj vatrenoria bijae prirodna boja kose.
Zauzdavi konja desetak metara dalje od prepunih staja, jednom se profinjenom kretnjom spustila na tlo i uz nadmeni smijeak pruila uzde Alekseju Petroviu, niskom, tamnoputom stariu koji se jo od njezina djetinjstva brinuo za konje i odravanje posjeda. Crnim je, no dobroudnim oima promotrio djevojku kako oprezno ispravlja nabore na suknji pozlaenih rubova, pri emu joj je neobino izraena dijamantna narukvica vrckavo klizila oko blijedog zgloba. Sjeanje mu vie ne bijae dobro kao neko, godine su uinile svoje, no pronicljivi starac bio je poprilino siguran da je to jedan od onih silnih, skupocjenih darova kojima je drug Staljin obasipao svoju ki. Poelio ju je neobvezno priupitati o tomu, no uzdah nestrpljenja to je poigravao na rubovima njezinih napuenih usnica eliminirao je svaku mogunost razgovora; samo je promuklo otpozdravio kad mu je zazvala dobroe utro** i, popravivi lijevom rukom eir to mu se blago nakrivio u suprotnu stranu, nesigurnim koracima pourio smjestiti vranca u staju.
Svetlana ostade stajati u nemirnoj sjeni staroga bagrema, cupkajui nogom o tlo sve dok se gustim zrakom ne prolomi poznat, leprav pisak sirene to joj narisa iroki osmijeh na lice. Radosno je vrisnula i, zateturavi se na previsokim potpeticama, ushieno potrala ka vozilu to se zaustavilo na stazi podno Potenog*** dvorca stazi kojom je, u jesen Gospodnje 1939. Vasilij bez pozdrava otputovao u Moskvu, a otac poveo SSSR u neizvjesni, estogodinji obraun sa lanicama Trojnoga saveza. Sa svojih netom navrenih dvanaest ljeta, tada je poput spuve upijala njegove misteriozne prie o Adolfu Hitleru i mladoj rajhfirerici iju su sliku obitelji stradalih od ruke SS-a i Gestapa ritualno zapalile na Crvenome trgu, skupa sa razdrljenom zastavom Treega Reicha. Jasno se sjeala toga prizora sa crno-bijelih naslovnica, sjeala se kako se zadovoljno, podrugljivo smjekala dok se lice demona u enskome obliju topilo u vatri, u onaj svibanjski suton kada je Wilhelm Keitel potpisao kapitulaciju Njemake. Bijae to prekretnica, konaite njihovih ivota. Cijela je Moskva, ukljuujui i protivnike nametnutoga kulta linosti, pobjedonosno klicala ime Josifa Visarionovia Staljina, koji sada po povratku iz dvotjednog boravka u metropolama Velike Britanije zastade nadomak ugljenocrnog Rolls-Roycea te, skrivajui osmijeh pod tamnim, gustim brkovima, rairi ruke i primi svoju mezimicu u zagrljaj.
********************************
* kratica za Nationalsozialistische Deutsche Arbeiterpartei
** dobro jutro (rus.)
*** Naziv dvorca u kome je J.V.Staljin ivio mogao bi se prevesti kao Dvorac zabave, poto su u njemu neko bili carsko pozorite i stanovi glumaca.
Post je objavljen 01.04.2009. u 11:47 sati.