Marketing
10.03. i zgužvane novine –još jedan isti dan, na svu žalost..
Trenutno je 23.22h i počinjem pisati ajmo reć članak o kojekakvim mislima koje mi se vrte po glavi, o kojekakvim žalosnim činjenicama i nesretnim mladim životima... Dok ga završim, analizirajući svoje sporo pisanje meni važnih tema, već bude bez sumnje i 11.03. (datum, ne vrijeme), ali s obzirom da su misli današnje, naslov ostavljam osječajno pripadajućem danu. Unaprijed upozoravam one slabih srca, lakih suznih potonuća i emotivno nestabilnih duša da ne čitaju ili bar pokušaju ne predati se potoku sažaljenja i razdiračima srca.
Običnom studentu dan k'o i svaki drugi... Kao bio velik problem dići se u 5.45 ujutro da bi stigao na bus, na tramvaj, na bus, na faks ( bus namjerno napisan dva puta). Svakodnevna dosadna rutina vožnji i šaltanja dragih nam cestovnih i željezničkih prijevoznika gdje se radujemo svakim jutrom poluotvorenih očiju dragim nam hokejašima koji dostižu nevjerojatnu brzinu svjetlosti ugledavši otvorena vrata tramvaja ili pak slobodnih mjesta (makar ih i ona zauzeta studentima nekako moćno privlače kao magnet suprotnog naboja, dok oni naravno zrače onim negativnim..) nebi li te podrebarili u već natrpanom tramvaju i zgurali te negdje u sredinu da ti taman fali centimetar do držača i stabilizacije. (There's always room for one more ha...) -Tko ne voli surfanje u pola osam ujutro, hvala bogu da nam zet-ovi vozači uvijek priušte udare adrenalina svojim kočenjem pa da nikad nije dosadno...
Da bi nakon cijelog tog rituala stigli na sveto nam naše utočište gdje tu i tam nešto novo naučimo i nadoknadimo one sate nespavanja uzrokovane msn-om, fejsom i sličnim nam opijatima jer budimo realni knjiga je rijetko naš uzročnik ovisnosti.
Lutanje po hodnicima faksa i nepotrebne pauze koje su ni vrit ni mimo za menzu.. ili pak čekanje predavanja u tim su nam trenucima kao neki veliki problemi pa se vuče za rukave profesore nebi li se porihtao taj kaosni raspored. Križanje vjernika i nevjernika kad se sjetimo da smo do 19h na faksu.. kao da bi rađe iskopali tunel nego slušali izvode sto osamdeset i šest novih formula... Sve to popraćeno našim «jambranjima» (prijevod: jaukanjima, prigovaranjima) o novim kolokvijima, palim ispitima, ocjenama i ubitačnim predavanjima.
I došao je i taj kraj predavanja kao i svaki drugi u ovih 13 godina polaženja svakakvih škola... ...kao i svaki drugi...? ...-možda za nas...
I nakon posjeta Lori (kojoj šaljem veliku pusu, mwa beba) slijedio je put natrag do busa u malo manje napučenom tramvaju -očito je hokejašima bila sapunica navečer ili skupno gledanje dnevnika...mislim da bingo nije ovu večer..
U skoro praznom busu sjedam na tradicionalno mjesto blizu kraja busa, gdje s poda kupim, koliko iz znatiželje propuštenog, koliko iz čiste dosade tokom vožnje, zugžvane novine današnjeg datuma (neću reklamirat, no većina posjetioca Zg-a već zna izvore čitanja novosti primjerene besparnim studentima).
Skoro pa pola jedan u noći... prešli smo na novi dan...ali me nekako sve manje i manje drži znatiželja za novostima...bojim se istine... ...kako kaže Elemental ..iz dana u dan...
Nakon što sam stavio slušalice u uši, navio na mobitelu glazbu.. prešao sam prvih par stranica i... neznam da li me štamparska tinta omamila ili me slučajno poredana glazba tempom sporije tematike ponesla... –zapravo je oboje- glazba koja nekako uspijeva odvojiti stvarnost od stvarnosti i otrovna tinta kojom nam optički prenose informacije o onom drugom stvarnom svijetu..onom koji je kraj nas, ali ga ne vidimo, onom koji nas mimoilazi i šapće da je tu, ali ga ne osječamo sve dok nas ne uključi u svoju tugu...
Čitam, čitam, čitam i čitam ...i ne vjerujem...
Čim okrenem i vidim crno uokviren tekst bojim se informacije...
Opet su ubili, opet su se ubili, opet su poginuli, opet su preminuli...
Opet je pobjegao, opet ne znaju zašto, opet je bila dovoljna sekunda nepažnje, opet se okomio život na nevine...
Ali zašto ti nevini moraju biti i djeca?? Maleni znatiželjnici velikih očiju koji ne znaju za ništa još osim za igru. I oni imaju pravo iskusiti i shvatiti život kako oni to žele, svaki na svoj način... Nisu još ni vidjeli svijeta, a već im je oduzeta prilika!
Gledam slike njihovih lica... Koliko potencijala u bistrim očima i odlučnosti u crtama lica...
A iza slike dječaka.... ....bijeli lijes... ...pokriven bijelim ružama... ...na putu iz bijele kapele...
...okružen crnim odjelima...
Kako hladno zvuče novinarski naslovi, boldaju natpisu da se osjeti tuga no kao da samo žele privući naš pogled, žele se prodati.. Novac je najhladnija stvar na ovome svijetu, mami lakovjerne, zaleđuje mozgove pa se topi pa se ledi...
U naslovu: S prijateljima se vraćao s maskenbala i umro
Dječak od jedanaest godina se srušio na pločnik –kako, zašto, od čega?! Pa za boga miloga jedanaest godina! JEDANAEST! I recite da postoji bog?! Molim vas! –Kakav bog bi dopustio tako nešto, koji bog bi dao život da ga oduzme u mladim danima nevinom dječaku?!
AAAAAAAAAAAAAA!!! NE! Ne dopuštam! ...ali mi smo nitko i ništa...Ne znamo razumjeti, kako ćemo spriječiti. Zamagljeni vid ponosom i nepažnjom blokira istinu zidom koji djeli onu stvarnost od stvarnosti...
Da, ateist sam, priznajem... Vjerujem u vjeru, ne vjerujem u boga, vjerujem u silu, ne vjerujem u crkvu! -rasprava za drugu temu... Vraćam se na ono jedino bitno u ovome životu...djecu!
Učenicu (10) oživljavali dva sata
...bez uspjeha...
Djevojčicu kojoj je pozlilo u školi poslali su doma pod svačijim dojmom da je riječ o virozi. Stanje djevojčice se (...iz dana u dan...) pogoršavalo da bi je odveli nakon šest dana u bolnicu. Reanimiranje prošlo bezuspješno...a razlog...otkrivena urođena srčana mana...
S knedlom u grlu, ponesen glazbom ..zasuzilo oko.. Koliko života nestaje ...iz dana u dan... gase se brže od svijeća, a sve više mlađi i mlađi... Jedina sreća na svijetu koja drži da se svi ne raspadnemo od stresa i naših lažnih glupih problema (Pa kako onda ne bi poludio kad se netko žali zbog takve gluposti koja je naspram pravih problema, bolesti i smrti toliko idiotski nevažna!) ...jedina sreća koja ti donosi osmijeh na lice zbog svoje nevinosti i iskrenosti, zbog svoje zaigranosti...jedina sreća zbog koje se isplati živjeti i boriti...jedina sreća iz dana u dan...umire...gasi se...nestaje...
I kako da se nadamo svojoj uspješnoj i sretnoj budućnosti kad nam život krade mlade živote i dokazuje se da ga ne dira ni vrijeme ni mjesto ni pažnja ni zdravlje. Priznajem, bojim se smrti... Više od svega! Ne samo svoje! Bojim je se općenito. Koliko je zapravo teško zamisliti tako nešto.. Znam budala sam...zašto uopće misliti o tome, ali kako ne kad nam bacaju pred nos svakim danom, a svakim danom sve manje ljudi, sve manje nade.
Upozoravam opet na mjeru depresivnosti posta i zbog nje se ispričavam svima, ovo je samo produkt svakodnevnih novosti i negativnih misli tu i tamo zamišljenog pesimista.
Čitajući naslove po novinama... svakom pročitanom riječi strah kao da se ulijeva među kosti.
Ponekad mrzim što sam vizualni tip osobe... Čitam i vidim ih, kao da sam tamo.. kao da su mi obitelj...i teško je...i bolno je... Oboljela djeca umiru... kao da su im stavili sat kojim se odbrojavaju mjeseci, tjedni, dani... Zamišljam tako da se poistovjetim s anđelima što nisu nikom ništa krivi..i slika boli..i slika je strah..i odbijanje! Kako reći ne neizlječivom?! Odbi! Zašto ja? Zašto bilotko? ...samo: Zašto?
Koliko puta smo postavili to pitanje? A koliko smo puta dobili odgovor na njega?
Više ne znam razmišljati, bar ne suvislo...
I gledam probleme ...svoje, svačije, i gledam djecu...
Gledam dječaka koji treba pomoć, ne traži ozdravljenje, ne traži sažaljenje, traži sredstvo za lakši život. I sve što treba je da odvojimo nešto što nama ne znači ništa, nešto što njemu znači neizmjerno jer dječak gleda srcem i osmijehom –ono što mi očito ne znamo.
I gledam ljude koji hladnokrvno to odbiju...i tražim tim ljudima srce...-srce zaleđeno, srce sa zidom... Koliko dugo i kojom lakoćom ljudi odvraćaju pogled...
Koliko su zatupljeni i zavedeni nesuvislim uvjerenjima... Koliko ih hladno blokira put sreći bolesne djece jer ne znaju biti u koži, ne znaju što je sreća. Koliko je ironično da se zapravo ta nevina djeca vesele više od svih nas, i koliko je žalosno da ih ljudi ne shvaćaju.
I okrećem nove stranice, i bojim se što ću vidjeti..
Svakim danom bježimo i skrivamo se od realnoga, ne shvaćamo da je dio nas. Hodamo ulicama, slušamo glazbu, gledamo svijet oko sebe, gledamo nebo, sunce, mjesec, zvijezde, gledamo sliku svega i mislimo kako se išta može desiti? Gdje i kada se povlači crta kad krene po krivome, kako je išta takvo moguće? I opet čitamo o gubicima, slušamo o tragedijama, gledamo nesretne.. I opet se čudimo, i opet ne shvaćamo.. I opet dižemo zgužvane novine s novim datumom...
Post je objavljen 11.03.2009. u 02:46 sati.