Teorija o aristokratskim reptilima koji već tisućljećima vladaju čovječanstvom uistinu je bizarna, ali njezin autor nije ni gramzivi prevarant ni opasni luđak pa čak ni dosadni gnjavator
Tajna večera s Davidom Ickeom. Zvučalo je to kao dostatno zanimljiv izazov i za propuštanje utakmice s Engleskom. Upoznavanje i razgovor s Englezom koji tvrdi da ljudoliki gmazovi već tisućljećima jačaju svoje neprimjetno upravljanje čovječanstvom moralo je biti nesvakidašnjije iskustvo od gledanja pokušaja nekih drugih Engleza da matiraju Pletikosu, obuzdaju Modrića i osujete Mandžukića.
David Vaughan Icke 56-godišnjak je koji je već neko vrijeme stalno mjesto u popularnoj kulturi. Adrian Mole, jedan od najslavnijih likova tinejdžerske literature, izražavao je u adolescentskim previranjima (“Godine divljine”) potporu Ickeovim gledištima. Neki su mu glazbenici posvetili pjesme. Prije dvije i pol godine, u anketi BBC-jevog magazina Homes & Antiques proglašen je trećom najekscentričnijom slavnom osobom (iza islandske pjevačice Björk i bivšeg boksača Chrisa Eubanka). Američki politolog Michael Barkun proglasio ga je prije pet godina najelokventnijim teoretičarom urote, a list The Observer je njegovu komunikacijsku darovitost usporedio s takvim talentom Tonyja Blaira.
„U 18 godina objavio je dvadesetak knjiga i često ga opisuju kao najutjecajnijeg teoretičara urota“
Tajnost večere bila je zapravo usmjerena prema štovateljima Ickeova lika i djela, kako bi se izbjeglo da ih u prostoriju predviđenu za neformalno druženje s tim autorom 20-ak knjiga o naličjima planetarnih urota dođe više nego što je podnošljivo za udobnost okupljenih. Kako nas dvoje, snimateljica agencije Cropix i izvjestitelj Jutarnjeg, nismo u krugu Ickeovih velikih privrženika, te nije bilo opasnosti da tamo nahrupimo u društvu proširenih obitelji, prijatelja i susjeda, za nas mjesto večere nije bilo tajna - rečeno nam je da je u pitanju Yaxx, restoran u Hatzovoj ulici, u centru Zagreba.
Tako nam je prepušten izbor da te srijede dođemo u 20 sati izravno u Yaxx, ili da se sat ranije ostatku družine pridružimo na mjestu koje im je zakazano - kod fontane na Trgu žrtava fašizma. Kako je utakmica ionako počinjala kasnije, i nije bilo više načina da je vidimo, izabrali smo okup u 19h pred “Džamijom”. Tamo je uz uobičajene zvukove i slike - skejtera koji izvode blage vratolomije, ljudi iz kvarta koji šetaju sa svojim psima, mladih koji nezainteresirano sjede s limenkama pića - te večeri bilo i dodatnih, izazvanih predstojećim maksimirskim srazom: na nebu, obasjanom bojama sutona, učestalo su kružili (valjda policijski) helikopteri, tramvaji su bili puni bučnih, raspjevanih i povremeno agresivnih navijača, prolazila su i na više točki bila postavljena policijska vozila, uključujući džipove s ojačanjima i rešetkama, a prošli su, Mislavovom iz smjera Sheratona, i autobusi s nogometašima. U međuvremenu je, 20-ak metara od uzavrelog prometa, pristiglim “ickeovcima” na otvorenom ležerno posluživan šampanjac.
U jednom su trenutku policajci počeli prazniti tramvaje. Bila je to prigoda za našu snimateljicu da, dok čekamo kretanje prema “tajnom odredištu”, fotografira te razdražene masovke. Pritom je naišla na dvojicu kolega, od kojih je jedan dobio šakom u glavu jer je valjda svojom uključenom kamerom nanosio duševnu bol tankoćutnosti nekolicine naših “navijača” koji su bili nasrnuli na skupinu Engleza (ne huligana) u tramvaju. Uspio je snimiti i divljake koji su mu zamalo izbili oko, za koje je policija, čim je vidjela njihove fotografije, znala otkud su i kako se zovu, jer se radilo o “starim znancima” čuvara reda.
Sve je to zapravo mogla biti i odgovarajuća uvodna kulisa za upoznavanje s Ickeovim svijetom globalnih tajni, represivnih sustava, kanaliziranog nasilja i dodira svjetla i tmine. Dok su se skateboarderi prorjeđivali, navijači nastavljali pješice prema istoku, a nebo kojim su nisko letjeli helikoperi bivalo sve tamnije, počeli smo se ukrcavati u vozila organizatora i kretati na tajnu večeru. Prevoženi smo jednim udobnim kombijem s oznakama HRT-a i dvjema Toyotama (točnije Priusima), obojenima u ekološke i prirodoljubive crteže, u skladu s događajem (Zagrebi! Ekofestival) u sklopu kojeg David Icke boravi u Zagrebu.
U Yaxx smo stigli u posljednjoj grupici, i dok smo se raspoređivali oko stolova, pomišljao sam kako je ostalo još samo četiri sata do 11. rujna, još jedne obljetnice napada na New York i Washington, i kako će nam sada nadmeni gost zažarena pogleda doći “objasniti” kako zapravo ništa ne razumijemo, pa ni taj dan, odnosno činjenicu da je Bin Laden zapravo Bush, al-Qa’ida zapravo CIA, a krivci na Manhattanu a ne oko granice Pakistana i Afganistana.
„U Engleskoj ga, kaže, prvo pitaju koliko je već dugo lud, a ovdje su prema njemu ljubazniji“
I tada je uslijedilo prvo iznenađenje. Čovjek koji nam se pridružio, došavši točno na vrijeme, obišao je stolove i rukovao se sa svima, zahvalivši se svakoj osobi na dolasku, i u izravnom susretu s pogledom te osobe, koju sam dotad znao samo po tekstovima, polemikama i fotografijama, nije bilo ni bahatosti ni nesigurnosti, a još manje iritantnog fanatizma, nego mješavina radoznalosti i smjesa suzdržanosti i otvorenosti u prilično razrogačenim a ipak nekako blagim očima.
Onda je sjeo, izbjegavajući stvarna i zamišljena pročelja, a organizatori su ga držali podalje od samog klimatizacijskog uređaja, jer čovjeku koji je u mladosti zbog artritisa bio prisiljen prekinuti nogometnu karijeru ne bi bilo poželjno poigravati se sa zdravljem. Dok smo jeli komadić tartufa i kremastu juhu, David Icke i ljudi među koje je sjeo ni po čemu se nisu razlikovali od ljudi za ostalim stolovima, osim što se tamo ćaskalo na engleskom.
Mnogih od okupljenih poznavali su se od ranije, a uz večeru su se predstavili susjedima za stolom. Kad smo se deklarirali kao “medijski špijuni”, susjedne osobe za stolom tražile su neka im pošaljemo fotografije večere (za što su se ionako pobrinuli organizatori), te neka napišemo da nisu svi tu bili ludi (“iako ja imam tikove”, dodao je jedan mladić). I onda se nastavio razgovor, o utakmici s Englezima, o preuveličavanju važnosti numerologije, o različitim aspektima hinduizma i new agea, o GM hrani, i doista nitko nije djelovao nenormalno (a ni tikove nisam uočio). Organizatori su nas izvijestili da dodatni nož, priložen uz redoviti pribor na jelo, možemo zadržati kao uspomenu - na njemu je izrezbaren bio natpis “Zagrebi! Ekofestival 2008 David Icke Tajna večera”, uz numeraciju svakog noža.
Nakon glavnog obroka, koji je za nemalobrojne vegetarijance bio pasta s povrćem, a za mesojede meso (mislim piletina) s krumpirima, uz boce (gazirane i negazirane) Bistre uključene u menu, a prije deserta koji je uslijedio nekoliko sati kasnije (dvije kuglice čokoladnog sladoleda sa šniticom naranče), Icke je posjednut na barski stolac, koji je donesen s nekoliko metara udaljenog šanka, te je počelo njegovo predavanje, usmjeravano pitanjima okuplj
ČETIRI POSTO
“Toliko je, vjeruje, gmazova među ljudima, ali većina njih to ni ne zna enih“
Najprije je sam gost pitao je li kome potreban prijevod, na što je jedan mladić u njegovoj blizini rekao da njegovo znanje engleskog ne prelazi 70 posto, pa je Icke zamolio jednog od organizatora da pomognu tome čovjeku s prijevodom, ali i napomenuo da je taj postotak puno bolji od onoga što je on ikad uspio postići s bilo kojim stranim jezikom, pa je npr., kako tvrdi, njegovo učenje francuskog zastalo na nezgrapnom izgovoru pozdrava bonjour (otprilike kao “bon-džur”), i to na rastanku umjesto na početku susreta.
To mu je poslužilo kao uvod u početno predstavljanje samoga sebe, odnosno u isticanje da on nije nekakav veliki guru koji će sada prekrižiti noge, obuhvatiti pogledom okupljene i reći im velike istine koje on najbolje zna a njima su nedostupne. Umjesto toga, on priznaje da i sam i dalje traži odgovore, a često i prava pitanja koja treba postaviti, te se nada i u ovakvim prigodama i sam još što naučiti i možda ispraviti neku od svojih krivih predodžbi.
Kako je večer odmicala, osjećao sam povremenu nelagodu, ne samo zato što nisam znao stanje u Maksimiru (a slutnje nisu bile najbolje), nego i zato što je govornik rušio moju ideju zabave te večeri. Očekivao sam, a valjda se i nadao, da ću izbliza upoznati čovjeka koji je ili posve sumanuti paranoik, ili beskrupulozni prodavač ambiciozno ali i vješto skrpanih “objašnjenja za sve”, koji na lakovjernosti masa u otuđenoj brzini današnjice ubire slavu, novac i groupie-girle. Ne samo to što je govorio (njegove osnovne postavke su mi i dalje jednako strane kao što su bile na početku, iako je u mnogim pojedinostima zapravo promišljen i razborit), nego i kako je to činio, taj body language dobro odgojenog i nelicemjernog čovjeka, taj pogled koji bi ponekad odlutao za mislima ali pri susretu s drugim pogledima nije bio niti “s visoka” niti “iz prikrajka”, samo me učvršćivalo u neočekivanom instinktivnom dojmu koji sam stekao još pri njegovom dolasku i kurtoaznom rukovanju s njim: on je sličniji običnim ljudima koje poznajem nego fanaticima i prevarantima raznih vrsta na kojem sam nailazio.
I tako je polako nestajala zluradost prvotnih priprema za razgovor koji sam imao zakazan s Ickeom za prijepodne nakon ove večeri. U intervjuima je katkad uputno za kraj ostaviti neugodno pitanje, tako da se ponešto prozbori i prije trenutka u kojem se sugovornik možda naljuti i prekine razgovor, što onda svemu daje dodatni zaplet. U ovom slučaju, kako mi se bilo činilo, sva su pitanja mogla biti kao to zadnje - jeste li nedavno provjeravali svoje psihičko zdravlje, jeste li naprosto zavidni prema uspješnijima od sebe, je li ovo način da prigrabite što vam inače nije uspjelo u karijeri, niste li samo još jedan prikriveni antisemit, itd.
JEDAN - ČETIRI
“Icke je očekivao tijesnu pobjedu nas ili Engleza, pa je bio iznenađen“
Te večeri, i u jutro koje je slijedilo, Icke je odgovorio na ta i još mnoga pitanja i prije nego su mu postavljena, i zato mi je drago da nisam bio drzak postaviti mu ih. U jednom trenutku, dok sam razmišljao o tome zna li naš predavač da su svi ljudi djelomično gmazovi, u evolucijskom, anatomskom smislu, o čemu (uključujući rhesus-činitelje) na kraju knjige “Kozmos” piše i Carl Sagan, sam je Icke to izrekao i rekao da ovdje govori o nečemu drugome. Posramio sam se zbog umišljenosti da mogu više znati od toga čovjeka o temi koja je njegova opsesija već dva desetljeća.
- Hrvatska mi se sviđa, ali doista, ne na način onih Amerikanca koji dođu u Britaniju i kažu “ova vaša zemlja je sjajna, iako je tako mala”. Upravo sam stigao iz Italije, gdje sam imao neke komplikacije s programom, a ulice Zagreba puno su urednije i čišće od ulica Barija. A za razliku od engleskih novinara, koji me uvijek prvo pitaju koliko je godina prošlo otkad sam sišao s uma, ovdje su me TV novinari iznenadili traženjem da im potpišem primjerak moje knjige - ispričao je Icke.
Napomenuo je da ovakva njegova karijera nije bila prvenstveno njegov odabir, nego je krajem 80-ih godina 20. stoljeća, kada je bio sportski novinar BBC-ja i glasnogovornik Zelene stranke, počeo osjećati “prisustvo” nepoznatih mu entiteta, te je jednom u pustoj sobi zazvao neka mu se obrate ako mu imaju što poručiti. Ništa se nije dogodilo, ali mu je uskoro potom jedna parapsihologinja rekla da ga “oni” štite i očekuju da počne istraživati temeljne istine i obznanjivati ih ljudima (Icke kaže da se nikad nije previše zamarao s pitanjem tko su zapravo “oni” jer je osjećao da se ne radi o nekakvoj zlokobnoj zamci). Odmah nakon toga razgovora, i prije nego što je o tome s bilo kime razgovarao, dobio je otkaz na BBC-ju, iako je dotad dobivao pohvale i priznanja za rad u kojem je bio mlađi od svih kolega i u kojemu je po prirodi posla mogao ostati još puno desetljeća. Kako je, kaže, uvijek znao živjeti ispod razine svojih primanja, odnosno štedjeti (“osim sada, u posljednjih nekoliko godina, kada bi to značilo da živim na ulici”), ušteđevina mu je koristila da se neko vrijeme snađe bez posla i objavi prve knjige.
Saznanja koja je u međuvremenu izgradio, uz ostalo i čitanjem knjiga do kojih bi došao kada je u knjižnicama imao dojam da je “navođen” prema nekoj polici i određenom naslovu, tiču se
FILMOVI
Icke hvali ‘Matrix’, Carpenterova djela (‘They Live’), Disneyjev ‘Monsters Inc.’ i Kubrickov ‘Oči širom sklopljene’
ponajprije važnosti nesputavanja odnosno oslobađanja vlastite svijesti i svjesnosti, za koju tvrdi da je s jedne strane kod ljudi na višoj razini i s većom vibracijom nego kod gotovo svih drugih živih vrsta oko nas (uključujući ljudolike gmazove i mješance ljudi i gmazova), a s druge strane da je se sustavno ograničava i suzbija, počevši od toga da se sve vodi na “čvrste predmete” i “ono što se može registrirati s pet čula”. Tako se, kaže, malu djecu koja tvrde da vide NLO-e odmah šalje dječjem psihijatru, a za mačku koja u stanu lovi “prazan zrak” govori se da je previše zaigrana ili budalasta, iako možda to i nije “samo zrak”. Pritom ljudi, tvrdi, nepravilno koriste lijevu i desnu stranu mozga, a autonomiju razmišljanja sada se pokušava suzbiti što ranijom i težom predškolskom nastavom.
Ljude se tako drži u zabludi da su ono što vide u ogledalu, da je i njihova svijest odvojena od svih drugih i kratkotrajna, dok je istina, tvrdi, da smo samo zrnca jedne velike univerzalne svijesti, čije su mogućnosti ogromne, te da ne nestajemo biološkom smrću. A strah od smrti, kao i stvaranje osjećaja superiornosti ili ugroženosti kroz rasnu, vjersku, nacionalnu, klasnu i ostale pripadnosti, služi sukobima, tjeskobama, mržnjama, nasilju, što sve našu svijest održava niskom i sebičnom, ne dajući joj da se razmaše.
To ga je dovelo do sljedeće teme - da “paukova mreža” tajnih društava, koja služi stvaranju svjetske vlade, taj cilj približava ratovima, a posebno svjetskima, pri čemu je prvi doveo do planetarne centralizacije, drugi to pojačao, a treći bi trebao dovršiti “posao”. Taktika je to, kaže, koju je primjerice Britanski imperij koristio na jugu Afrike, gdje su Cecil Rhodes i ostali pouzdanici krune poticali ratove između pojedinih crnačkih klanova, plemena i regija, da bi im potom nudili spasonosna rješenja i primirja, čiji je krajnji ishod bio to da je mali broj Engleza čvrsto zavladao nad puno brojnijim starosjediocima.
Na razini cijelog planeta, “crnci” su ljudi, a “Englezi” potomci drevne aristokracije, tajne a često i javne, za koju Icke tvrdi da, kao i pojam “plave krvi”, dolazi još od davnih vremena miješanja reptilnih “polubogova” (kako ih spominju stari mitovi) i ljudi, pa preko Sumera i ostalih mezopotamijskih monarhija, stare Perzije, Kine i Egipta, do antičkog Rima i do francuskog i britanskog plemstva, za koje tvrdi da je izvor i današnjeg američkog jet-seta. A jedini, kaže, koji to donekle shvaćaju ili barem osjećaju u SAD-u su zatucane paravojske provincijske kršćanske desnice koje se po unutrašnjosti Amerike voze u džipovima naoružani do zuba, ne shvaćajući da s tim oružjem nemaju ni teoretske izglede protiv arsenala kojim raspolaže vlada u Washingtonu (što se u blagom obliku vidjelo u slučaju opsade Koreshovih “davidijanaca” u teksaškom gradu Waco). Uz to, sam im je Icke svojedobno poručio da nisu “ništa bolji od tajnih bratstava koja su sada vlast”.
GRUZIJSKI RAT
Kaže da su krivci i ‘prikriveni diktator Putin’ i ‘Zapad, osobito stratezi koji stoje i iza Obame - Brzezinski i Soros’
A put prema svjetskoj vladi vodi i kroz kontinentalne naddržave, kakvom teži postati Afrička Unija (već i s vlastitom vojskom), i kakva se, tvrdi, priprema i za Ameriku, sa zajedničkom valutom (amero), najprije za SAD, Kanadu i Meksiko, a zatim i južnije. Stoga je apelirao da Hrvatska ne uđe u EU, “da bi izbjegla sudbinu npr. Britanije čije pojedine regije se udružuju s regijama drugih zemalja članica”, “europski zakoni imaju veću važnost od domaćih”, a “o svemu ne odlučuje Europski parlament kao demokratsko tijelo za koje se održavaju i izbori, nego Europska komisija čiji se dužnosnici imenuju i postavljaju, tj. nisu birani nego selekcionirani”.
A čovjeka koji je s pozicije premijera uveo Britaniju u EU (odnosno tadašnju Europsku zajednicu), Edwarda Heatha, vidio je izbliza 1989., prije nego što je sam bio “iniciran” u svijet gmazovskih tajni.
- Bio je to jedini put da je Zelena stranka imala nekakav uspjeh u Britaniji, te sam i ja kao njezin glasnogovornik pozvan televizijski govoriti o njezinu programu. Voditeljica se prije početka snimanja ispričala i nekud nakratko otišla. Tada sam, kroz otvorena bočna vrata studija vidio Teda Heatha. Sjedio je, okrenut u odnosu na mene profilom, nepomičan, i nije mogao vidjeti da ga gledam. Ali, čim sam ga ugledao, okrenuo je pogled prema meni, a zatim se cijelim tijelom, zajedno sa stolcem pokretne osovine, okrenuo prema meni. Posve bezizražajnog lica, bez ijedne riječi, gledao je najprije vrh mog čela, pa se spuštao prema vratu i dolje sve do cipela, a onda još jednom podizao pogled do vrha. Nakon toga se opet vratio u početni položaj, bez treptaja i bez ijedne riječi. Tada još nisam shvaćao da je to bilo skeniranje, ali sam uzbuđeno te večeri pričao obitelji da mi se nikad nešto tako čudno nije dogodilo: svo opisano vrijeme Heath na mjestu očiju nije imao zjenice i bjeloočnice nego je sve bila crnina, posve kao dvije male crne rupe. U kasnijim sam godinama na raznim kontinentima od ezoterika i plemenskih znalaca slušao o “ljudima s očima od crnine” - ispripovijedao je Icke.
Bio je, kaže, fasciniran kada bi mu Zulu vračevi na jugu Afrike potvrdili što je čuo od šamana u dubinama Azije ili od stručnjaka za okultno na Zapadu. A takvi su mu govorili i o obredima crne magije, koje “tajni vladari svijeta” navodno redovito provode. U tome trenutku postalo je jasno zašto ga učestalo tuže za klevete i uvrede (odnosno “nanošenje duševne boli”, za kakvo se kod nas učestalo sudilo 90-ih godina) - Icke je, naime, poimence spomenuo Georgea H. P. W. Busha (bivšeg američkog predsjednika, oca sadašnjeg) i rekao da je to “notorni pedofil”, ali da se to ne može lako dokazati “jer žrtve budu izložene amnezijskoj hipnozi, pa se ničega ne sjećaju, osim što im se to povremeno vraća kroz bljeskove traumatičnih uspomena, sve češće i teže što bivaju stariji”.
‘Tajna večera s Davidom Ickeom’ okupila je u zagrebačkom restoranu više znatiželjnika nego fanatika
Tako je tvrdi, prisustvovao jednoj seansi kod liječnice koja je izgubila profitabilnu ordinaciju u prestižnoj londonskoj Harley Street, i kojoj je razoren i brak s utjecajnim liječnikom, nakon što je počela obznanjivati da joj sve više pacijenata dolazi govoriti da su izloženi sotonističkim ritualima koje provodi sama vrhuška britanske monarhije, države, crkve i akademskih i poslovnih krugova. Jednom ga je, uz dopuštenje pacijentice, “iznimno mile i ljupke osobe, koja se zvala Carol, imala 30 godina ali izgledala kao da joj je 60”, ta doktorica pozvala da nazoči njihovu razgovoru. Kako je ona govorila pojedine “riječi-okidače”, tako je Carol prolazila kroz nove faze, mijenjajući u svakoj crte lica i svoj ukupni lik, a najmučnija i najstrašnija bila je posljednja etapa - “Black Queen”, tako zvana ne po nekoj crnoputoj i crnokosoj kraljici, nego po “vještici crne magije” - nedavno preminuloj, dugovječnoj “kraljici majci” Elizabeth (majci sadašnje britanske kraljice, baki princa Charlesa).
- I neki su mi ljudi iz okružja princeze Diane tvrdili da je kraljica majka bila posve suprotna raširenoj slici dobroćudne i gotovo svetačke bakice - ustvrdio je Icke. Doista, i vrlo trezveni tjednik The Economist pisao je da je ta stogodišnjakinja zapravo oduvijek bila hirovita, teške naravi i sklona alkoholu, ali to nije isto kao povezivati ju s crnomagijskim torturama, za koje Icke tvrdi da ne mogu biti otkrivene jer “je City of London država unutar države, i više nego Vatikan u odnosu na Italiju, City ima vlastitu vlast, policiju i istražitelje, neovisne o ostatku Londona, Engleske i Britanije”.
PODZEMNI GRADOVI
U njima, ispod Phoenixa, New Yorka, Los Angelesa, još žive drevne žive vrste, a s takvima je npr. ‘povezan John McCain’
Priznajući da je zbog takvih teorija izložen prijekorima i ismijavanjima, osobito u samoj Engleskoj, Icke je rekao da se ispod koprene “gotovo apsolutne slobode govora” (osobito u tabloidnim medijima, za koje tvrdi da su najgrozniji na svijetu, a slično se uvjerenje prije nekoliko godina čulo i od odmjerenog glumca Michaela Cainea) zapravo nameće jednoumlje. “Uobičajeno je govoriti svatko to zna, iako to ne može biti svatko ako netko misli drukčije, jer kao što je Gandhi govorio, i jedan čovjek je manjina koja u pluralnom društvu ima pravo na izdvojeno mišljenje”.
Uz Mahatmu, rado citira i Einsteina, odnosno postavku da se “problem koji je nastao na jednoj razini svijesti može riješiti samo na višoj razini svijesti”. A ljudi su manipulirani do mjere u kojoj koriste samo sićušni dio potencijala vlastite svjesnosti, uvjeren je Icke, i tvrdi da su poneki ljudi slabijih intelektualnih potencijala, kojima stoga privremeno mogu mentalno ovladati gmazovski entiteti, zapravo prazne ljušture. Kao primjer naveo je bivšeg američkog predsjednika Jimmyja Cartera, kojeg je jednom sreo u kazališnoj loži: “Pozdravio sam ga, rukovali smo se, bio je uobičajeno ljubazan i miran, ali onda sam mu vidio oči i zapanjio se - tamo nikoga nije bilo”.
Kada smo se sljedećeg jutra susreli u predvorju hotela u kojem je odsjeo, Icke - bivši nogometaš i bivši cijenjeni sportski novinar - rekao mi je da je na televiziji vidio golove s utakmice Hrvatska-Engleska (1:4), i da ga je ishod iznenadio, jer je očekivao tijesnu pobjedu bilo jedne ili druge strane, ali da ga nije iznenadio Theo Walcott, mladić za kojeg je i ranije uočio da ima golgeterski predatorski nerv.
Kritiku današnjeg planetarnog financijskog kapitalizma neki koriste kao krinku za svoje antisemitske postavke, ali Icke korijene vidi drugdje - u vlastitoj zemlji (odnosno njezinoj preteči - Britanskom imperiju), a još ranije u našim susjedima - Veneciji i obitelji Medici.
I kritiku Rothschilda mnogi koriste kao izliku za svoje antisemitske postavke, ali Icke tu moćnu britansko-francusku obitelj optužuje da manipulira Židovima jednako kao i drugim ljudima. Ma koliko te tvrdnje bile luckaste, Icke je u tome barem, poput zaigranije varijante South Parka, podjednak prema svima - tajne, moćne i zlonamjerne urotnike vidi u svim važnijim organizacijama i centrima moći, ali za većinu pripadnika tih skupina tvrdi da sami nisu ni za što krivi, te da i ne znaju o čemu se radi. Tako je na pitanje jednog sudionika “tajne večere” o Katoličkoj crkvi neko vrijeme objašnjavao na koje je sve načine “rimska crkva preslika babilonske” (uz napomene o važnoj ezoteričnoj i konspirativnoj ulozi Opusa Dei, jezuita, svojedobno i templara, kao i Malteških vitezova za koje je istaknuo da izravno upravljaju Međunarodnim monetarnim fondom). Odmah je dodao da su takve sve velike organizirane religije - puno dobronamjernih i lakovjernih na nižim razinama, a bolje obaviješteni i nedobronamjerni u samom vrhu, iako i tu zna biti pozitivnih iznimki, pa je kao takvog spomenuo 33-odnevnog papu iz 1978., Ivana Pavla Prvog.
Kritičari religija obično su skloni Charlesu Darwinu i njegovu otkriću evolucije, ali ne i Icke. On u “svođenju čovjeka na kariku u fizičkom razvoju amebe” vidi zlonamjerno potiskivanje važnosti ljudske svijesti, i ističe Charlesovog djeda Erasmusa kao važnog dionika te storije, te kao kontrast uvjerenjima koja su oni predočavali svijetu ističe da je Erasmus bio jedan od osnivač Lunarnog društva, čiji su se članovi, odreda ugledni znanstvenici, okupljali i uz puni Mjesec, što znači da sami nisu mislili kako je sve samo materijalno i da ne postoji ništa što nije opipljivo.
Kao što ništa ne vjeruje ni crkvama ni darvinistima, tako je podjednako kritičan i prema Johnu McCainu i prema Baracku Obami. Za senatora iz Arizone i republikanskog kandidata za američkog predsjednika rekao je da je “povezan s podzemnim velegradom kod Phoenixa, gdje kao i ispod Los Angelesa, New Yorka i još nekih gradova već stoljećima postoji drevna civilizacija, o kojoj ništa ne znamo, a ljudi iz američkih podzemnih baza su me upozoravali da je njihova sigurnost bila sve veća što bi se dublje ispod tla išlo, iako dolje nema ni Rusa ni Kineza ni Arapa, pa se vjerojatno htjelo osigurati da samo upućeni mogu stupiti u kontakt s ovima ispod”. Pritom je priznao da i najrazvijeniji i našim običnim čulima nevidljivi gmazovi - ljudoliki, hibridni i ostali - imaju donekle pravo, “jer su tu bili prije nas, a mi smo im, kako im se čini, uzurpirali svijet”.
Za senatora iz Illinoisa i demokratskog kandidata za predsjednika SAD-a, pak, ističe da je sve jasno ako se zna da su mu mentori George Soros, “koji je prije nekoliko godina orkestrirao revoluciju ruža u Gruziji, prikazujući je kao spontani narodni bunt iako je zapravo to bio prevrat koji su izvele omladinske udruge čije uvježbavanje je on plaćao”, te Zbigniew Brzezinski, “koji već desetljećima priprema sukob s Rusijom i Kinom u crnomorsko-kaspijsko-srednjoazijskom području, i to u naslovu knjige i naziva velika šahovska ploča, a Gruzijci ne shvaćaju da su u toj partiji šaha samo još jedan pijun”. Ipak je kritičan i prema onima na Zapadu “koji za gruzijski rat optužuju samo Ameriku i Britaniju, a zanemaruju činjenicu da je Putin zapravo diktator, čija diktatura za razliku od komunističke nije vidljiva na prvi pogled i zato je još opasnija - i on je još jedan veliki igrač u globalnoj manipulaciji”. A u toj igri, tvrdi, britanska vlada jest marioneta američke, ali u tajnoj hijerarhiji i sama je CIA još uvijek pod nadzorom iz Britanije (“koja se takvim igrama bavi još od početka 19. stoljeća i vremena lorda Palmerstonea, te tajnog društva koje se zvalo Okrugli stol”).
PRINCEZA DIANA
“Njezinu smrt pripisuje tajnim vladarima Britanije, za koje tvrdi da nadziru i CIA-u i da su potomci Medicija i Sumerana“
Pitao sam ga nisu li njegove postavke “teorija svega” u svijetu urotničkih shema, jer objedinjuju sve druge teorije urote (krivci nisu masoni ili Vatikan ili Kremlj ili islamisti ili CIA ili rozenkrojceri, ili pak iluminati koje Icke često spominje, nego svi oni i još mnogi drugi zajedno). Potvrdio je to, ali i rekao da se radi o “paukovoj mreži” tajnih društava, u kojoj samo oni na samom vrhu znaju za ostale, a svi drugi žive u iluziji da su sami bitni. Pritom su mnogi i dobronamjernici, naglasio je, pa kao primjer spomenuo jednog Amerikanca koji je na najvišem, 33. stupnju starog škotskog obreda slobodnog zidarstva, a plemenita je i zapravo u mračne tajne neupućena osoba. Naveo je i drugog čovjeka, koji za CIA-u izrađuje datoteke skeniranih ljudskih očiju (za što Icke tvrdi da to ne odobrava, iako su mu jasna pozivanja na sigurnosne razloge), i koji mu je rekao da je oko četiri posto pohranjenih snimki očiju ukazivalo na oči gmazova, a to je otprilike postotak za koji vjeruje da je omjer udjela ljudolikih gmazova i ljudsko-gmaznih hibrida među ljudima. Upozorio sam ga da bi se radilo o stotinama milijuna ljudi, ali je rekao da sam vrlo mali dio njih zapravo zna tko su i što su, a ostali žive normalne ljudske živote.
Bilo je to slično ljudolikim sajloncima, u novijoj verziji SF serije Galactica, koji misle da su ljudi dok ih se ne “probudi”. Tu seriju Icke nije spominjao, ali je hvalio filmsku trilogiju Matrix (i jednu od svojih knjiga nazvao je “Djeca Matrixa”), Carpenterove filmove (osobito They Live - “kada sam rekao da je on time puno toga simbolički otkrio, pokušao me opovrgnuti tvrdeći da je to bila samo aluzija na američke republikance, valjda je morao to reći”), Disneyjeve filmove (osobito Monsters Inc., “ali to i ne čudi s obzirom da je Disney vrlo visoko u toj hijerarhiji), kao i posljednji Kubrickov film (“Oči širom sklopljene”, s orgijom u kući i sumnjivim predoziranjem djevojke koja se ponudila biti kažnjena umjesto lika koji glumi Tom Cruise).
Djelovao mi je iskreno, na način pametnog ali u radoznalosti odveć zaigranog djeteta, i zato sam mu uzvratio istom mjerom. Rekao sam mu da mi se kao osoba čini posve u redu, ali da se nisam približio njegovim uvjerenjima, iako su neki detalji zanimljivi i sigurno imaju i više od zrnca istine. Tako, rekao sam mu, primjerice i sam često pomišljam kako i škola i roditelji i mediji i društvo zatupljuju djecu i guše prave potencijale mališana, ali ne stoga što nekakvi ljudoliki gmazovi time spriječavaju našu svijest da ih prepozna, nego iz puno banalnijih razloga. To je sasvim u redu, rekao mi je, kao što je i prethodne večeri okupljenima govorio da ih nije došao podučavati, otkrivati im Istinu i ponašati se kao da je mudriji od njih.
Na kraju razgovora, rekao mi je da mu je bilo istinski drago, pristojno smo se pozdravili, i on je otišao u sobu još se malo odmoriti. Upravo toliko normalnosti i doličnosti imamo pravo očekivati od znatno manje ozloglašenih osoba od Davida Ickea, ali nas prečesto iznevjere. Pojedinci u npr. britanskoj kraljevskoj kući, uvjeren sam, nisu reptiloidi ni humanoidi nego obični ljudi, ali sam podjednako uvjeren da je Icke veći džentlmen od primjerice princa Philipa (vojvode od Edinburgha). Stoga mi nije žao što sam propustio prijenos našeg poraza od Fabija Capella, ne zato što sam, kako sam u početku bio očekivao, to vrijeme proveo u društvu urnebesnog čudaka, nego u grupici pristojnih ljudi, s gostom koji je sasvim OK, iako su mu neke ideje doista pomalo uvrnute.
‘Prekorio sam studente zašto se smiju psihičkom bolesniku, ako sam ja takav’
Pitao sam ga koliko je puta u proteklih 18 godina zažalio što je krenuo ovom stazom, umjesto konformističkog vođenja građanskog života, u krugu obitelji, prijatelja i kolega. Odgovorio je da mu nikad nije smetalo što se ovako osudio na financijsku neizvjesnost i gotovo oskudnost, prema kojoj je gurnut i time što su mu mnoge knjige izložene zapljenama, zabranama, tužbama, odštetnim zahtjevima. To što živi u stančiću s dvije spavaće sobe, od kojih je jedna zapravo njegova radna soba i mali ured, ne smatra problemom, jer mu više i ne treba, a veseli ga svaki poziv na putovanja na kojima susreće različite sugovornike i skuplja nova znanja. Ono što mu je, priznaje, povremeno nedostajalo, bilo je više mira i spokoja, i znao je upasti u malodušje zbog uvjerenja da je tišeg i lakšeg života lišio ne samo sebe nego i svoje bližnje. Iako, oni su se često znali s time nositi, pa kada je jednom školski kolega rekao jednom od njegove djece da ima tatu luđaka, odgovor je bio: “Ne, tvoja mama je luđak”, na što se školarac pobunio, “Nemaš pravo tako razgovarati, ti ne poznaješ moju mamu”, a protuodgovor: “Točno, ni ti ne poznaješ mog tatu”.
A onda se, uz osmijeh, prisjetio kako “mora da je bio mazohist” kada je početkom 90-ih prihvaćao turneje po britanskim sveučilištima, gdje su na njegova predavanja dolazile tisuće studenata i poneki nastavnik, svi sa samo jednom namjerom - da se “beskrajno zabave gledajući izbliza u tako sumanutog luđaka”, “slušajući njegove besmislice” i “jasno mu dajući do znanja što o tome misle”, grohotima smijeha, gotovo valjajući se po podu. A onda ih je, kaže, upitao dvoje - prvo, smatraju li ga mentalno poremećenom osobom, na što je dobio urnebesni potvrdni odgovor, i drugo kakvi su onda oni kada se dolaze tako bolesnoj osobi smijati, na što je u dvorani zavladao potpuni posramljeni tajac.
Bile su to i prigode kada je stekao prve prave slušatelje, čitatelje, poštovatelje, pa i ponekog sličnomišljenika. Neki su mu počeli prilaziti s vlastitim pričama i upućujući ga na treće osobe, a on je iz takvih razgovora i iskustava prikupljao materijale za nove knjige.
U Italiji ga je posvuda slijedio krupni neznanac
Jedna sudionica “tajne večere” upitala je Ickea zašto ga tajni vladari svijeta ne uklone, da ih ne bi više razotkrivao. Rekao je da se radi o nekoliko razloga.
Prvo, to nisu napravili na vrijeme, u početku, kada nije mogao proći ulicom da ga se ne ismijava, pa nije izgledalo da će njegove teorije netko ozbiljno shvatiti. Sada bi, da mu se nešto dogodi, to moglo dati kredibilitet pretpostavci da se nekome stvarno zamjerio. Drugo, tajni urotnici su moćni ali nisu svemoćni, a njemu je još na početku obećano da će ga “oni”, tkogod to bio, štititi. Treće, nesreća teže pogađa one koji je se ne boje. Gotovo svi koji su mu u panici i tjeskobi govorili da mu ovo ili ono moraju ispričati, “ma što nam se dogodilo”, uistinu su i doživjeli neugodnosti, pa i smrt. Za razliku od toga, tvrdi Icke, on ne živi u strahu.
Tada je ispričao kako je prvi puta kada je bio u Italiji uočio krupnog čovjeka kako ide za njim. Pratio ga je svuda, budeći mu nelagodu. Upitao ga je što želi, ali ovaj je samo nešto rekao na talijanskom. Kada je organizatore svojeg predavanja upozorio na toga neznanca, rekli su mu: “To je tjelohranitelj kojeg smo vam osigurali”. Zahvalio im se i rekao da mu tjelohranitelji ne trebaju, jer time samo komplicira stvari, a ako mu tko opak poželi nauditi, to neće moći spriječiti mišićavi i naoružani tjelesni čuvari.
Neki ljudoliki reptili su dobri - Tesla je mogao biti takav
Dok je pio svoju jutarnju kavu s toplim mlijekom, nakon samo nekoliko sati sna i desetaka sati gotovo neprekidnih predavanja i razgovora, upozorio sam Ickea da smo ovdje ponosni na Nikolu Teslu, i da bismo radije povjerovali jednoj međunarodnoj sekti koja vjeruje da su Tesla, Leonardo da Vinci i još neki pojedinci zapravo prosvjetiteljski benigni izvanzemaljci koji su dolazili među nas kako bi pogurali našu civilizaciju, nego što bismo htjeli čuti da je i čudesni Nikola iz Smiljana još jedan ljudoliki gmaz sumnjivih i nedobrih namjera.
Moguće je, odgovorio je Icke, postoje, naravno, još nebrojene vrste, zemaljske i izvanzemaljske, i neke su nam sklone, a neke se u sve ovo ne miješaju. A i neki ljudoliki gmazovi razvili su empatiju, iako je ona nešto prirođenija sisavcima, te ne samo da nam ne štete nego nam čak i pomažu, pa bi takav mogao biti i Tesla, iako se ne zna ni što je on zapravo pred kraj život sve izumio za američku vojsku, “jednu od glavnih poluga buduće svjetske vlade”.
Uz to, rekao je da crteži helikoptera, zrakoplova i svemirskih brodova na piramidama i drugim građevinama starim više tisuća godina ukazuju na postojanje vrlo razvijenih civilizacija u dalekoj prošlosti Zemlje, “a to nam se sve prešućuje, tvrdnjama da prije civilizacija starog vijeka nije bilo ničega osim primitivnog doba praljudi”.
Post je objavljen 12.02.2009. u 12:50 sati.