Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/pogled-unatrag

Marketing

Povijest Hrvata - 14. stoljeće (2.)

Hrvatske zemlje u vrijeme vladanja Ludovika I. Anžuvinca
(1342.-1382.)

Ugarsko-hrvatski kralj Karlo I. Robert je umro 1342. g. Na prijestolju ga je naslijedio njegov najstariji sin Ludovik, koji je za kralja okrunjen 21. srpnja iste godine u Stolnom Biogradu. U Hrvatskoj i Dalmaciji tada još nije bila obnovljena kraljevska vlast; najveći dio Hrvatske se odmetnuo od Ludovikova oca Karla I. Roberta, te su stvarnu vlast imali knez Nelipić i Šubići, a u Dalmaciji je od Nina i Zadra do Splita i Omiša vlast imala Mletačka Republika. Pri dolasku na vlast Ludovika I. u Slavoniji je i dalje banovao Mikac, koji je novom mladom kralju vjerojatno ulijevao sigurnost svojim iskustvom, stečenim u vrijeme Karla I. Roberta. Ban Mikac je umro sljedeće, 1343. godine, što je bansko mjesto u Slavoniji ostavilo praznim. Iako je tada na ugarskom dvoru bila praksa da se imenuje herceg koji bi imao upravu u Slavoniji, a tu titulu je trebao nositi jedan od kraljeve braće, kralj Ludovik I. u to vrijeme nije imenovao hercega za Slavoniju. Umjesto da jačanje kraljevske vlasti po dolasku na prijestolje povjeri svom bratu Stjepanu, Ludovik je nakon smrti bana Mikca banom imenovao Nikolu Banića, čiji je otac u drugoj polovici XIII. st. također vršio tu čast. Novi ban, Nikola Banić je bio gospodar grada Donje Lendave u Zalajskoj županiji. Njegov otac, ban Stjepan je od Ivana Gisingovca izgubio grad Lendavu, pa je Nikola od rane mladosti boravio na dvoru kralja Karla I. Roberta, koji mu je 1323., nakon pada Gisingovaca vratio izgubljeni grad. Nikola Banić je pomagao ugarsko-hrvatske kraljeve iz porodice Anžuvinaca i u ratu protiv Srba, a Ludovik mu je darovao grad Nempty uz rijeku Krku u Zalajskoj županiji.

karta 14. st.


Pri dolasku na banski položaj, Nikolu Banića su od hrvatskog plemstva južno od Gvozda priznavali jedino krčki knezovi. Postavši banom prvo je krenuo u sređivanje prilika u Slavoniji. Tada se pokazao problem ''tridesetine'', naime, poreza koji su morali plaćati trgovci koji su robu ili stoku dovozili iz Italije ili Njemačke u Slavoniju, dakle plaćao se porez na uvoz robe. U vrijeme kada je ban Nikola nastupio na scenu taj porez se kupio i od stranih i od domaćih trgovaca, bez obzira da li se roba uvozi ili izvozi iz Slavonije. Takav namet je otežavao položaj domaćim trgovcima, od kojih su se kraljici Elizabeti, majci kralja Ludovika I., potužili zagrebački trgovci. Taj problem je dan banu Nikoli da ga preispita i donese konačan sud o načinu i uvjetima oporezivanja trgovaca, u čiju svrhu je ban pozvao krčke knezove i predstavnike zagrebačkog kaptola. Krčki knezovi i predstavnici kaptola su potvrdili istinitost tvrdnji domaćih trgovaca, te se otada namet odnosio samo na strane trgovce koji su dovozili robu u Slavoniju, što je i potvrđeno na saboru cijele Slavonije u Križevcima.
Ban Nikola je otpor našao kod sinova pokojnog bana Mikca, Stjepana i Akuša, koji su novom banu odbijali predati na uživanje neke posjede svog oca. Ipak, ta situacija se mirno riješila na intervenciju samog kralja, pa su dogovorno posjedi Hothkow, Đurđevac i Rakovec ostali sinovima bana Mikca, dok je ban Nikola dobio bansku palaču u Gradecu, u blizini kraljevske palače.

Prilike u Hrvatskoj i Dalmaciji; pohod bana Nikole

U vrijeme kada se radilo na učvršćenju kraljeve vlasti u Slavoniji, u Hrvatskoj i Dalmaciji vodili su se međusobni sukobi između hrvatskih plemića u koje su bili uključeni i dalmatinski gradovi pod upravom Mletačke Republike. Tako je nećak kneza Nelipića, Konstantin ugrožavao grad Šibenik i nanosio mu velike štete. To je ponukalo Mlečane, Šubiće i Kurjakoviće da stanu u obranu, kako Šibenika, tako i ostalih dalmatinskih gradova. Šubići su u tim prilikama bili upućeni na savez sa Mlečanima, te su Pavao od Ostrovice, Pavao III. i Mladen III. Šubić bili imenovani građanima Mletačke Republike. Ubrzo je 1343. g. oformljen savez, vjerojatno na inicijativu Mlečana, u koji su uz spomenute Šubiće stupili Kurjakovići i bosanski ban Stjepan II. Kotromanić. Intenzivne pripreme su vršene u Dalmaciji pod vodstvom mletačkih providura i Andrije Morosinija, koji je ubrzo bio imenovan zapovjednikom udružene vojske. Do otvorenog rata ipak nije došlo, jer je knez Nelipić u kolovozu 1343. g. Mlečanima i njihovim saveznicima ponudio primirje, što su ovi prihvatili. Utvrđivanje uvjeta mira i njegovo potpisivanje se održalo kod Skradina na obali Krke, a nazočni su bili knez Nelipić, mletački providuri Nikola Prioli i Nikola Pisani, kninski biskup Nikola, knez Budislav Ugrinić od plemena Šubića i mnogi drugi. Prema odredbama mira, koje su služile sprječavanju novih sukoba, knez Nelipić i njegov nećak Konstantin nisu smjeli ugrožavati dalmatinske gradove jer bi u protivnom izgubili jamčevinu koju su uplatili prilikom sklapanja mira. Jamčevinu da će se pridržavati odredaba mira morali su također uplatiti Šubići i Kurjakovići. S druge strane, dalmatinskim gradovima je ponovo dopušteno trgovati u zemljama pod vlašću Nelipića koji ih u tome nije smio sprječavati, a bili su obvezni plaćati tamo namete koje su plaćali prije rata. U slučaju da knez Nelipić ili njegov nećak ipak napadnu bilo koji dalmatinski grad, napadači su bili dužni očitovati se pred knezom tog grada, a Veneciji platiti globu koja je bila određena za napad na njihove podanike. Takvu globu je knez Nelipić morao platiti i u slučaju da napadne knezove Kurjakoviće ili Šubiće, jer su i oni tada smatrani mletačkim podanicima. Knez Nelipić je zbog štete nanijete Šibeniku morao gradu platiti 13 000 libara u novcu ili stoci, a njegov nećak Konstantin je morao porušiti utvrdu Tvrđicu koju je sagradio kao prijetnju Šibenčanima, i to do 1. ožujka 1344. g., a kao garanciju uplaćena je od strane Nelipića još jedna jamčevina u iznosu od 10 000 libara.

Prilike krčkih knezova su bile drugačije i kao da nisu bili upleteni u dugotrajne sukobe između hrvatskih plemića, barem u ovom razdoblju. U vremenu kada kralja Karla I. Roberta većina hrvatskog plemstva u Hrvatskoj i Dalmaciji nije priznavala, krčki knezovi su bili na njegovoj strani, što je primjetno kada je kralj putovao u Napulj i tom prilikom koristio njihovu pomoć. Ta naklonost ugarskom dvoru iskazala se i u već spomenutoj suradnji sa banom Nikolom u svezi tridesetine. Krčki knezovi su osim s ugarsko-hrvatskim dvorom dobre odnose imali i s Mletačkom Republikom. Nakon što je 1342. g. Ludovik I. zasjeo na kraljevsko prijestolje, njegova majka, kraljica Elizabeta je željela svom mlađem sinu Andriji osigurati napuljsko prijestolje, te je u tu svrhu trebala brodovlje krčkih knezova. Kako je knez Dujam kao mletački saveznik morao tada poći u Veneciju položiti zakletvu za vjernost, kraljica Elizabeta je pisala u Mletke da se njegov put odgodi. Također je knez Bartol od Venecije tražio jednu cresku galiju za potrebe kraljičina puta, što mu je i odobreno. Nakon što su kraljicu pratili u Napulj, knezovi Bartol i Dujam su se potkraj 1343. g. nalazili na Krku gdje su se sastali sa ostalim članovima porodice iz obitelji Škinelića, te su uređivali sudske prilike na otoku.

Polovicom 1344. godine umro je knez Nelipić, što je dovelo do promjena u Hrvatskoj i Dalmaciji. Iako su za Nelipćeva života Šubići bili njegovi protivnici, i iako se knez Nelipić nije držao mira sklopljenog kod Krke, knezovi Šubići su stali uz njegovu udovicu i sina Ivana. Prvenstveno su ih podupirali zbog naputaka Mletačke Republike, jer Nelipćev sin nije bio nikakva prijetnja, ali njihov opstanak je bio važan Mlečanima i njihovim saveznicima za obranu od ugarsko-hrvatskog kralja. Kralj Ludovik I. također je znao kakva mu se prilika pruža smrću kneza Nelipića, pa je odmah po njegovoj smrti započeo vojne pripreme za pohod na Hrvatsku i Dalmaciju. Mletačka Republika, osjetivši da bi njeni interesi bili uvelike ugroženi ako bi Ludovik I. pokorio hrvatsko plemstvo, nalaže dalmatinskim gradovima da se stave u obranu Ladislave, udovice kneza Nelipića, i njezina sina Ivana. Daljnji postupci Mletaka ticali su se hrvatskih knezova kod kojih su slani poslanici da ih pridobiju protiv ugarsko-hrvatskog kralja. Tako su poslanici pošli Kurjakovićima i krčkim knezovima, ali uspjeha su imali samo kod prvih. U rujnu 1344. g. kralj je na Hrvatsku poslao bana Nikolu koji je prvo trebao zauzeti grad Knin, koji je imao važan strateški položaj za učvršćenje kraljevske vlasti. Ban Nikola je opsjedao Knin sa 4 000 ljudi ali nije ga uspio zauzeti, što zbog povoljnog obrambenog položaja grada, što zbog snažnog otpora Nelipćeve udovice. Na kraju je grad ipak obranjen, a Vladislava je obećala poslati svog poslanika kralju i tako iskazati pokornost. Do mirne predaje grada Knina, koja se trebala dogoditi, ipak nije došlo jer je kneginja Vladislava bila pod stalnim pritiskom Mlečana koji su joj obećavali vojnu pomoć samo da Knin ne padne u kraljeve ruke. Venecija je i dalje radila na tome da ostvari snažan savez sa hrvatskim knezovima koji bi bio sposoban oduprijeti se kraljevskoj vojsci. U tu svrhu su osim knezova Šubića (Banića), željeli pridobiti krčke knezove, ali kako je knez Dujam odbio savez sa Mlečanima oni su mu u siječnju 1345. g. oduzeli njegov dio kneževine, a kupljenje nameta su povjerili creskom knezu. Nadalje, Mlečani su pozvali kneza Bartola da preuzme kneževinu kneza Dujma i odgodili mu rok za polaganje zakletve vjernosti.
Kralj Ludovik I. je, saznavši da se kneginja Vladislava ipak neće pokoriti, organizirao vojsku koja je brojala 30 000 vojnika. Njegov cilj je bilo zauzimanje Knina, Ostrovice, Klisa i Skradina. Prije svog polaska na jug kralj je pisao Mlečanima sa zamolbom da se knezu Dujmu vrate njegova imanja, na što su Mlečani pristali, ali pod uvjetom da knez dođe u Veneciju zakleti se Veneciji na vjernost. Ali, kako ćemo vidjeti, to se nije dogodilo. Od svih odmetnutih hrvatskih knezova kralju je u susret pošao jedino knez Budislav Ugrinić od plemena Šubića, te je tom prilikom od kralja zatražio milost. Budislav Ugrinić, iako je bio iz plemena Šubića, nije se mirio sa mletačkom vlasti nad dalmatinskim gradovima i uvijek je koristio svaku priliku da Mlečanima nanese štete. Godine 1345. kralj Ludovik I. mu je na njegovo iskazivanje vjernosti, koja je prvenstveno ponukana neprijateljstvom naspram Mlečana, potvrdio njegov grad Rog (danas Rogovi kod Roškog slapa na rijeci Krki) i otočić Visovac. S druge strane, ostatak hrvatskog plemstva je bio odlučan suprotstaviti se kralju uz pomoć Venecije koja je vršila velike pripreme za obranu dalmatinskih gradova. Štoviše, u gradove je poslala tri providura (u lipnju 1345.) i naložila knezovima Hvara, Raba i Paga da po potrebi pošalju vojne odrede na kopno.

Vojnoj kralja Ludovika I. pridružio se i bosanski ban Stjepan II. Kotromanić, koji je zajedno sa banom Nikolom i vojskom došao pod Knin u lipnju 1345. g. Do sukoba nije ipak došlo jer je Vladislava odlučila predati Knin kralju, ali pod uvjetom da se njezinom sinu Ivanu zajamče nasljedna prava u Cetinskoj i Kliskoj župi, što su banovi Nikola i Stjepan prihvatili. U srpnju 1345. g. kralj Ludovik se sastao s banom Nikolom kod Bihaća na Uni, blizu kojeg se utaborio sa vojskom od oko 30 000 vojnika. Tamo je kralj primio i udovicu kneza Nelipića Vladislavu kojoj je potvrdio povratak imanja i potvrdu cetinskog kneštva u zamjenu za grad Knin i još neke gradove u Lici i Krbavi. Kralj Ludovik je u sklopu ugovora dao knezu Ivanu dopuštenje da na kninskom i brečevskom području može suditi i uzimati u svoju službu sve plemiće. Knez Ivan Nelipić je otada stao na stranu ugarsko-hrvatskog kralja, a s njim i knezovi Kurjakovići, te je tako kralju još preostalo da svojoj vlasti podvrgne Šubiće. Šubići su u to vrijeme držali važne gradove koji su bili važne strateške točke. To su bili Skradin, Omiš i Klis koje su u vlasti imali Mladen III. i Pavao III., te grad Ostrovica kojom je vladao knez Pavao II. Ovaj potonji je za Mlečane možda bio i najvažniji saveznik u Hrvatskoj. Taj savez je i službeno sklopljen u Šibeniku, 13. rujna 1345. a obje strane su se obvezale da će štititi međusobne interese. Pavao II. se obvezao da će mletačke neprijatelje smatrati i svojim neprijateljima.


Post je objavljen 10.02.2009. u 13:10 sati.