Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/tamastraha

Marketing

Poglavlje 12, Poglavlje 13, Poglavlje 14

Eto me ljudi. Oprostite što danas malo ranije nisam napisala, jer sam napokon našla tu u Beču jednu novu frendicu sretansretansretan pa smo danas cijeli dan provele zajedno ... baš sam happy ... x) osjećam se kao da mi napokon kreće malo bolje s životom ... sljedeći tjedan idem pogledati s tri cure Twilight u englesko kino ( ne želim slušati Sumrak na njemačkom... )
eto ... da ne odugovlačim ... odlučila sam objaviti tri poglavlja jer je znam da ću vas opet držati u neizvjesnosti sto godina ... eto ... to je to od mene ... uživajte u novim zapletima .... = )



Poglavlje 12:
- Što je to značilo? – pomislih. Zaista mi nije bilo jasno.
Zašto bi Christina napisala takvu stvar? Zašto? – pitanje me stalno mu mučilo.
Primijetila sam da me Michael promatra pa sam brzo zatvorila dnevnik.
- Što to radiš? – tiho me upitao.
- Ništa. Što bih radila?
- Čitala si Christinin dnevnik. Zašto? – sumnjičavo me pitao.
- Otkud tebi da je to dnevnik? – ozbiljno sam ga upitala.
Michael je zašutio. Nije znao što bi rekao. Uspijela sam ga zbuniti.
- Oprosti, učinilo mi se da je to dnevnik. Barem je pisalo na početnoj stranici, pa sam mislio da je dnevnik.
- U redu je. A što je bilo tebi? Zašto se nisi tako dugo pojavio?
- Ovo je bilo previše za mene. Dotukla me Christinina smrt. Morao sam biti sam. Svi vi mislite da biježim od problema, no nije tako. Samo mi je trebala samoća. Žao mi je ako ste se zabrinuli za mene – govorio je tužno.
- Dobro. Svi te traže. Hočeš li sići dolje? Vjerojatno si gladan.
- U pravu si. Umirem od gladi. 'Ajmo.
Krenuli smo prema prizemlju. Michael me cijelo vrijeme promatrao. Bilo mi je neugodno jer nikada nisam vidjela Michaela ovako ozbiljnog.
- Gdje si ti? – pitala je Vanessa Michaela. – Zabrinula sam se za tebe. Zašto te tako dugo nema?
- Odmarao sam se. Molim vas nemojte me sada ispitivati – ozbiljno je kazao. Svi su šutjeli i gledali zbunjenog Michaela. Michael je znao zašto ga gledaju. Mene je i dalje mučilo pitanje koje se odnosilo na Christinin dnevnik.
- Što je to pisalo u njenom dnevniku? – i dalje me mučilo jedno te isto pitanje.
Odlučila sam se opustiti, no jednostavno mi nije uspjevalo. Misli su mi se
stalno vraćale na trenutak kada sam čitala Christinin dnevnik. Što je to pisalo u njemu? Što? Zašto se baš u tome trenutku morao pojaviti Michael? James mi se odjednom približio. Izgledao je prelijepo. Moj dečko je ujedno bio i moj najbolji prijatelj. James i ja upoznali smo se u prvom razredu. Brooke nam je dogovorila spoj na slijepo. Mrzila sam takve stvari, no Brooke je inzistirala pa sam se složila s njenom idejom. Odmah kada sam vidjela Jamesa zaljubila sam se u njega. Ljubav prema Jamesu nije moglo opisati riječima. Ona je bila prevelika. Uvijek me tješio i branio od svih loših stvari. Nikada ne bih mogla zamisliti život bez njega. Smetalo me što mu se Vanessa neko vrijeme upucavala. On se nikada nije obazirao na to. Iz misli me „probudio“ Jamesov poljubac.
- Što ti je Alice – rekao je. – Jesi li dobro?
- U redu je. Malo sam zabrinuta za Michaela, kao i za Chirstinu. Ne znam gdje ćemo s njom.
- Smislit ćemo nešto. Imaš li telefon?
- Imam. Zašto?
- Nazvat ćemo policiju da dođu po Christinu. Bio sam tako glup što se toga nisam prije sjetio. Primijetila sam da nas Vanessa promatra. Bila je zabrinuta. Ipak se vidjelo da je i ona tužna zbog smrti. Vanessa je bila vrlo osjećajna osoba, iako se to moglo teško primijetiti. Otkada je postala miss škole totalno se promijenila. Postala je umišljena. To je mnogima smetalo, no nikada se zbog toga nismo prestali družiti s njom. Znali smo kakva je uistinu.
- Što se dogodilo? – pitala nas je Vanessa.
- Razmišljamo kako potražiti pomoć – rekla sam.
- Je li vam ja mogu pomoći? – ljubazno nas je upitala.
- Nitko nam ne može pomoći. Telefon trebamo naći u kući, a nitko nema
mobitel.
- Kako ne znaš gdje je telefon Alice? Imate li ga uopće? – pitala me Vanessa.
- Naravno da ga imamo. Nisam ga ni pokušala potražiti. Ovo je zaista bio šok za mene – rekla sam pokušavajući zaustaviti suze koje su mi počele navirati.
- Oprostite zbog one vike. Zaista nisam znala što mi je – tiho je rekla Vanessa.
- Sve je u redu – rekla sam Vanessi pokušavajući joj olakšati situaciju.
Primijetila sam da je Vanessi neugodno. Rijetko kada bih je vidjela ovako
uznemirenu. Sažalila sam se nad njom. Mislila sam da će ovo ljeto biti savršeno, no varala sam se.
- Vanessa što kažeš na kupanje? Želiš ići? – pitao ju je Michael.
- Može – nasmijala se i krenula za njime. Bilo mi je drago što ju je Michael.
pokušao oraspoložiti. Bio je tako pažljiv i dobar kada je Vanessi trebalo pomoći. To mi se sviđalo na njemu, iako je pomagao jedino Vanessi.
Odjednom mi se približio Anthony.
- James, smijem li nakratko „posuditi“ Alice? – pitao je Jamesa.
- Zašto?! – ljutito ga je upitao. – O čemu se radi?
- James! – strogo sam rekla pokušavajući zaustaviti svađu.
- U redu Alice. Ja ću otići sam na kupanje. Ti budi s Anthonyem. Mislim i da njemu treba malo društva – rekao je udaljivši se.
- Ideš u šetnju sa mnom? Dobro bi ti došla. Izgledaš umorno.
- Može. U pravu si, dobro bi mi došla.
- Krenuli smo. Vidjela sam kako se Michael i Vanessa razgovaraju u jezeru. Joy je također šetala, no samo je išla u drugome smjeru. Nigdje nisam vidjela Brooke. Primijetila sam da je sumrak. To doba dana uvijek mi se posebno sviđalo. Voljela sam u to doba promatrati nebo koje je bilo na granici između dana i noći. Voljela sam gledati to nestvarno prelijepo nebo koje je izgledalo miljama daleko, a opet tako blizu. Osjećala sam se u transu jer sam mislila kako se trenutno onamo nalazi Christina. Gledala sam u nadi da pronađem nekog anđela, Christinu prikazanu kao anđela. Nadala sam se da će mi reći kako će sve biti u redu. Kako je ona u redu ... Gledala sam mirno jezero u kojem se mogao vidjeti odsjaj zlatnog sunca ... Pomislila sam kako je sve ponovno prelijepo, no i dalje sam znala da ništa više neće biti u redu jer je moja prijateljica mrtva. Zadubila sam se u svoje misli ne primijetivši da me zabrinuti i iznenađeni Anthony pažljivo promatra.
- Jesi li u redu? – pitao me Anthony.
- Da. Što je s tobom? Je li kod tebe sve u redu?
- Zašto ne bi bilo? Svi mislite da se samo ja čudno ponašam. Pogodila me smrt Christine. To je jedini razlog zašto se ovako osjećam.
- Još ne mogu shvatiti zašto je učinila samoubojstvo – rekla sam gledajući u neopisivo prekrasno nebo.
- Christina se čudno ponašala. Zar nisi to primijetila? – odjednom je rekao.
- Kako to misliš? Bila je sasvim u redu. Normalno se ponašala.
- Nije. Vidio sam ju kako nešto piše u dnevnik. Bila je ljutita i plakala je. Zar to nitko nije primijetio?
- I ja sam ju vidjela. Valjda je bila ljuta na nekoga od nas.
- Možda. Doživio sam dvije smrti. Ne želim razgovarati o tome – ozbiljno je dodao.
- Ok – brzo sam promrmljala.
- Alice, uvijek si mi se sviđala. Mislim kao prijateljica.
- Stvarno? – sramežljivo sam ga pitala.
- Da – brzo je odgovorio. – James stvarno ima odličnu curu. Blago njemu.

Promatrala sam Anthonya. Prije nego što mu je umrla majka bio je veseo dečko. Mnoge djevojke su htjele biti s njim. Bio je stvarno zgodan dečko. Njegova plava kosa savršeno se uklapala njegovim zelenim očima. Na svoje mršavo tijelo je stalno nosio crnu odjeću, najviše zbog majke. Brzo me pogledao, a ja sam spustila pogled. Nisam se htjela suočiti s njim.
- Što ćemo Alice? – odjednom me pitao. Moramo pronaći pomoć.
- Da – tiho sam promrmljala. - Jesi li vidio Brooke? Nigdje je nema.
- U svojoj je sobi. Ni ja ne znam što tamo radi sama.
Uskoro smo se vratili do kuće. Pao je mrak. Svi su bili u vikendici.
- Gdje ste vas dvoje? – ljutito je pitao James. – A što ti radiš s tako dugo s
Alice?
- Što ti je James? Bili smo samo u šetnji – rekla sam iznenađena njegovom reakcijom.
- Što je tebi? Zašto se tako ponašaš? – pitao je Jamesa Anthony.
- Što to tebe briga. Nemaš se pravo miješati u moje stvari.
Učinilo mi se da je James poludio.Odjednom se počeo ponašati kao kreten.
Zašto? Nikada nije bio takav. Slagao se da imam muške prijatelje.
James je izjurio van. Svi smo se začuđeno pogledali. Svi smo mislili isto:
Što je s Jamesom?
- Ja idem spavati – rekla je Joy.
- U redu – brzo sam dodala pogledavši ozbiljnu Joy.
Michael je gledao tv, a Brooke se još nije pojavila. Vanessa je čitala nekakav modni časopis. Michael joj je prišao te ju zagrlio. Anthony je još bio zbunjen zbog situacije s Jamesom. Izašla sam vani da vidim što je s Jamesom. Stajao je pokraj jezera, a pogled mu je bježao na šumu u blizini.
- Što ti ovdje radiš? – pitao me ljutito.
- Zašto se tako ponašaš? Je li sve u redu?
- Nije. Ne znam što ćemo s Chirstinom? Stvarno se brinem. Mislio sam da će ovo biti super ljeto, no pokazalo se sasvim drugačijim.
- Žao mi je James. I ja sam isto mislila. Zašto si se naljutio na Anthonya? –
zanimalo me.
- Stalno se mota oko tebe. Kao da te želi zavesti – tužno je kazao.
- Nije istina. On mi je samo prijatelj. Zašto to misliš? – iznenađena sam rekla.
- Ne znam. Tako mi se čini – brzo odgovori.
- James, moraš se opustiti. Znam da je ovo ljeto grozno, no ipak bi trebao biti opušten.
- Alice, tako si dobra. Obožavam te. Ne znam što ću kada odem na koledž. Ti si najposebnije biće koje sam ikada upoznao. Ni ne možeš shvatiti koliko me boli činjenica da te neću moći vidjeti. Ti si prva koju neizmjerno volim.

James mi se približio i poljubio me. Osjećala sam se bolje. Njegov poljubac mi je godio. Bila sam umorna pa sam odlučila krenuti u kuću.
- Idem. Umorna sam – kažem.
- Dobro. Ja ću još ostati ovdje. Treba mi samoća.
- U redu.
Ušla sam u kuću i opazila da nikoga nije bilo.
- Vjerojatno su svi otišli spavati – pomislim.
Popela sam se na kat i opazila Joy koja mi ide u susret.
- Bok – pozdravila me.
- Što ti tu radiš? Mislila sam da spavaš.
- Ne mogu zaspati. Stalno mislim na Christinu. Ne mogu vjerovati što se
dogodilo.
Pogledala sam Joy. Vidjelo se da je u komi zbog Christine. I ja bih bila da mi je umrla najbolja prijateljica. Htjela sam da se odmori pa sam otišla. Joy je polako krenula u svoju sobu. Izgledala je poput zombija.
Okupala sam se te otišla u prizemlje. Legla sam i razmišljala o Chirstini. Stalno me mučila rečenica u njenom dnevniku. Stalno! Odnekud mi je bila poznata.
Znala sam da sam je negdje čula. Ali gdje? Gdje?
Razmišljala sam vro dugo dok nisam shvatila od gdje dolazi ta rečenica.
Christina ju je izrekla kada je bila vani. Posljednje večeri u njenom životu.
Rekla je: „Ne mogu vjerovati. Sada znam tko je učinio tu zastrašujuću stvar“.
Zašto li je to Christina rekla? Morao je postojati nekakav razlog da po noći bude sama vani, onako preplašena, a da sutradan nakon toga učini ubojstvo. Jednostvno je morao postojati nekakav razlog. Nakon dugog razmišljanja shvatila sam da Christinina smrt nije bila slučajna ...












Poglavlje 13:
Ni sama nisam mogla vjerovati toj činjenici. Činila mi se totalno „nerealnom“.Zašto bi netko od nas ubio Christinu? Nema razloga. Ili možda ima? No bilo je jasno da Christina nije počinila samoubojstvo.
Jednostavno nisam mogla vjerovati da se ubila zbog riječi koje je napisala u dnevniku. Te riječi su me potaknule da još jednom razmislim o svemu vezano uz Christinu. Sve ove godine nije pokazivala niti malo tuge ni žalosti. Da je bila tužna to bi se odmah vidjelo. Uvijek bi mi rekla ako nešto nije u redu. Zato nije bilo razloga da si oduzme život. Svoj život je voljela i cijenila. Nikada nije pričala o pokušaju samoubojstva. Shvatila sam da ju prilično dobro poznajem i da nije bilo razloga zbog kojeg bi se ubila. A tada opet pomislih na onu rečenicu. Rečenicu koja je bila napisana u njenom dnevniku. Rečenicu koja me totalno zbunjivala. Zašto bi netko od nas ubio Christinu? Svi su ju voljeli. Bila je vrlo draga i popularna djevojka koja je svima htjela pomoći u nevolji. Zbog toga smo ju jako cijenili. Christina je sa svima bila u dobrim odnosima i uopće nije imala neprijatelje. Zato mi je bilo prihvatljivije da se ona sama ubila, a ne da ju je netko od nas ubio. Možda je zaista učinila samoubojstvo. Ili možda ipak ne?
Misli su mi bile zamršene. Nisam mogla shvatiti što je točno. Odlučila sam sve riješiti snom. Zagrlila sam James i dopustila da me snovi povedu u nepoznato...


Digla sam se oko deset sati.. Probudio me grozan san. Sanjala sam Christinu. Po noći sam se probudila jer nisam mogla spavati i uputila sam se prema jezeru. Odjednom me neki glas počeo dozivati. Približila sam se smjeru kojem me vodio nečiji glas. Ugledala sam mrtvu Christinu, a lokve krvi koje su curile iz nje su postajale sve veće i veće.
Gledala sam u njeno prekrasno nježno lice koje se odjedanput počelo truliti. Otvorila je oči koje su bile krvave i rekla mi grubim glasom:
„Pazi, jer će se ponoviti“.
San me vrlo plašio, no najviše me preplašilo to što sam sanjala Christinu.
Christinu, moju prijateljicu koja je mrtva. Primijetila sam da su svi moji
prijatelji vani pa sam im se odlučila pridružiti. Obukla sam se i otišla na svježi zrak.
- Dobro jutro Alice – pozdravila me vesela Vanessa.
- Dobro jutro – uzvratila sam pozdrav. – Kada ste se vi probudili?
- Prije sat vremena – rekao je Michael pripremajući se za plivanje.
- Aha – ozbiljno sam rekla iznenadivši se njihovim dobrim raspoloženjem.
- Idemo plivati – kaže oraspoloženo Vanessa. Brzo sam ju odmjerila i primijetila da je bila vrlo sređena. Na sebe je obukla crnu kratku haljinu i zlatne sandale. Izgledala je egzotično, kao i uvijek. Svi smo ušli u vodi osvježili se. To mi je vrlo godilo. Moje je raspoloženje splasnulo nakon onog zastrašujućeg sna. Nisam se moglo koncentrirati nakon
groznog sna koji sam i dalje vidjela. Previše me uznemirio. James je shvatio što se događa sa mnom pa me nježno zagrlio. Njegova pažnja mi je zaista godila. Uvijek bi se potrudio da me oraspoloži. To je bila jedna od njegovih najboljih vrlina.
- Ljubavi, želiš da odemo u šetnju? – pitao me James.
- Dobro bi mi došla – rekla sam mrtvim glasom.
- Što ti je Alice? Danas si jako uznemirena.
- Ne znam što mi je. Vjerojatno sam loše volje.
- Tako je Alice. U noći si vikala. Što je bilo? Zar si loše sanjala?– bio je zabrinut James.
Udaljili smo se od svih. Jedino sam čula cvrkut ptica koje su letjele plavim,
spokojnim nebom. Odlično sam se osjećala zbog Jamesove prisutnosti. S njim sam se mogla najbolje opustiti. Taj osjećaj je bio neopisiv. Kao da nije postojalo osobe koja bi mogla zamijeniti Jamesa. On je bio nezamjenjiv.
- Da, sanjala sam vrlo zastrašujući san. Zaista me uplašio.
- A kakav je bio san? – zanimalo je Jamesa.
- Čula sam glas koji je dopirao s jezera – odmah sam počela pričati. – Nisam shvatila čiji je to glas, no kada sam se približila jezeru primijetila sam da je to Chirstina. Bila je mrtva, a krv je bila svugdje oko nje. Gledala sam ju dok nije otvorila oči koje su izgledale vrlo strašno. Tada mi je rekla jako čudnu rečenicu.
Nakon toga sam zastala.
- Alice, što je bilo?
- Ne znam, ne mogu se sjetiti rečenice.
- Kako to? Jesi li zapamtila što ti je rekla?
- Da, jesam, no ne sjećam se. Ne znam što mi je. Zaista ne znam – zamišljeno kažem razmišljajući o rečenici.
Znam da sam je se sjećala. No zašto ju sada ne znam. Što to blokira moje pamćenje? I zašto? Gledala sam u daljinu i poželjela da sve ovo prestane. Da Christina bude živa, da moji prijatelji budu sretni, a da ja više nisam nesretna. Odjednom sam počela plakati jer je bilo previše loših stvari koje bih ja mogla izdržati.
- Alice, što ti je? – rekao je James zagrlivši me.
- Ne mogu više izdržati. Previše je to za mene – kažem jecajući.
- Sve će biti u redu, Alice. Izvući ćemo se iz toga – rekao je James ne shvativši da sve što govori nije točno.
- Neće ništa biti u redu, James! Ništa! Christina je mrtva, a mi nemamo nikoga da nam pomogne. Što ćemo? Čekati da netko dođe na jezero, udaljeno kilometrima od Los Angelesa. Misliš da ćemo se izvući?! Ja sam kriva što sam organizirala ovo „glupo“ ljetovanje. Ja sam kriva za sve.
- Alice, ne krivi sebe. Nisi ti kriva što je Christina počinila samoubojstvo.
Nisam htjela ništa reći. Shvatila sam da činim pogrešku što sam loše volje.
- James idemo do kuće – rekla sam mu, te ga čvrsto zagrlila.

Te noći sam opet sanjala zastrašujući san, no ovaj put je bio gori. Mnogo gori. Opet sam čula glas koji me doziva. Odmah sam prepoznala da je to Christinin glas. Plutala je na dnu jezera, no ja sam ju i dalje vidjela. Christina je bila mrtva, a njene oči su bile otvorene i neprestano zurile u mene. Christina je polako počela izlaziti iz jezera, blijeda poput smrti. Stala je ispred mene i grubim glasom mi rekla:
„Istraži, jer bi mogla nastradati“.
Vrisnula sam i naglo se probudila.
Shvatila sam da se nalazim kraj Jamesa. Zbog toga sam odahnula. Na svu sreću ga nisam probudila. Pokrila sam Jamesa i krenula prema katu. Odlučila sam spavati u drugoj sobi. Nalazila se na kraju hodnika. Moj otac ju nikada nije koristio jer je bila vrlo napuštena. Otac ju nije htio uređivati jer je to za njega bilo gubitak vremena. Soba je bila mala, ali s velikim krevetom. Prijateljima nisam htjela govoriti za nju jer sam znala da nije prikladna za ovakvu kuću. U sobi se nalazio tek krevet, police i mali ormar. Svaki put kada bih ušla u nju osjećala bih se nekako čudno. Jeza bih me uhvatila kada sam ušla u sobu koju oduvijek nisam voljela. Ništa nisam vidjela dok sam hodala prema kraju hodnika. Sve je bilo tako mirno i tiho. Godila mi je tišina. Osjećala sam se tako dobro, no stalno me mučio onaj grozni san. Nisam mogla shvatiti zašto sanjam takve snove. Zašto? Zašto? Kao da mi je Christina htjela dati nekakav znak, no i dalje mi je sve bilo nejasno. Pokušala sam ne razmišljati o snu. To mi je i uspijelo. Skoro sam došla do kraja hodnika dok nisam čula nekakvo šuškanje.
Odjednom sam začula korake koji su me u tami pratili ...

















Poglavlje 14:
- Što je to? – bila je moja prva misao nakon glasnih koraka koji su dolazili prema mome smjeru. Nisam mogla razabrati je li je to bilo samo šuškanje ili možda nečiji koraci, no odjednom se strah uvukao u mene. Pojavio se niotkud. Počela sam se tresti dok sam osluškivala korake koji su me pratili. Naglo sam se okrenula, no nikoga nisam vidjela. Sve to bilo mi je čudno. Čula sam nekoga kako me prati, no nikoga nisam vidjela
- Tko je to? – tiho sam rekla pokušavajući otkriti tko je osoba koja me prati.Nitko se nije odazvao. - Tko je to? – ponovila sam.
I dalje je tišina bila jedino prisutna. Odustala sam od nauma da zazivam nekoga. Brzo sam se vratila u krevet gdje se nalazio James jer me bilo previše strah zakoračiti u tajanstvenu i jezivu sobu. Legla sam pokušavajući biti što manje uznemirena.
Probudio me James. Rekao je da sam vrištala u snu. To me jako uznemirilo.
- Kako to misliš da sam vrištala? – pitala sam ga sva uznemirena. - Čuo sam da si govorila: Nemoj molim te, nemoj to raditi! Što je bilo Alice? Što si sanjala?
- Ne znam, ne sjećam se. Stvarno. Ne mogu vjerovati da se ničega ne mogu sjetiti. Opazili sam da su se svi okupili oko mene. Postalo mi je neugodno, iako sam znala da će me moji prijatelji shvatiti i razumjeti.
- Alice, prestani misliti na loše stvari. Ovdje se trebamo zabaviti. Zadnja nam je godina. Molim te probaj uživati na ovom ljetovanju – reče Vanessa. - Da, Alice – kaže Joy. – Znamo da nam je svima teško, no moramo pobijediti ovu krizu i krenuti dalje. Ovi ožiljci će zauvijek ostati urezani u naše srce. Dirnule su me riječi koje je s tugom izgovorila Joy. Nikada nisam znala da je Joy tako osjećajna djevojka. Nikada nije pokazivala svoje osjećaje, no ovim govorom je pokazala kako je osoba koja voli i poštuje svoje prijatelje. Joy je počela ispuštati suze, ali ih je brzo obrisala da ne vidimo kako plače. Anthony je došao do Joy i nježno je zagrlio. Joy je ipak pokazala osjećaje. Nije ih mogla prikriti jer je silno voljela Christinu. Ona mi se jako sviđala. Sa mnom je uvijek iskreno razgovarala. Kada sam bila tužno ona me znala raspoložiti. Uvijek bi mi priredila posebno iznenađenje kada sam bila loše volje. Zato su ju svi voljeli i cijenili. Bila je jedna od rijetkih osoba koja kojoj se moglo vjerovati, no to je Vanessa iskorištavala. Uvijek ju je živcirala njena povučenost. Njih dvoje bili su različiti svjetovi. Najviše zato što je Vanessa bila vrlo „otvorena“ djevojka i mogla se povijeriti bilo kome, a Joy je bila totalno drugačija od nje. Ona je bila „zatvorena“, a mogla se povijeriti tek osobama koje su joj bile vrlo bliske. Vanessa i Joy se nisu često družile. Mnogima je smetalo način na koji je Vanessa iskorištavala Joy. Ona toga nikada nije bila svjesna. Vrlo joj je teško bilo vidjeti da ju Vanessa iskorištava. Iz misli me „izvukla“ Joy
- Alice, što ti je? Jako si zamišljena – tiho je rekla. - Nije mi ništa. Razmišljala sam o tvom odnosu s Vanessom – bila sam iskrena. - Na što misliš? Mi nikada nismo bile u dobrim odnosima.
- Idemo negdje razgovarati? – pitala sam Joy sva raspoložena za razgovor.
- Može. Hoćemo u moju sobu? Mislim, ovdje su svi. Bilo bi bolje da se udaljimo od njih. Treba mi razgovor.
- U redu. Idemo – kazala sam.
Ušle smo u sobi koja je bila Christinina. Izgledala je jako otmjeno. U njoj se nalazilo dva kreveta s baldahinom koja su izgledala ugodno. Nasuprot njih se nalazilo dva velika ormara. Zidovi su bili bijeli, a na njima su se nalazile mnogobrojne vrijedne slike. Na kraju sobe je bio veliki, čisti prozor koji je vodio do balkona. Od svih soba u vikendici najviše mi se sviđala soba od Joy. Joy je primijetila da sam zadivljena pa je rekla:
- I meni se jako sviđa. Tvoj otac stvarno ima dobar ukus. Kada bi si moji roditelji barem mogli priuštiti ovakav luksuz. Sjele smo na krevet, a Joy je prva započela razgovor o Vanessi.
- Stvarno ne mogu shvatiti kako Vanessa može biti takva. Ljuti me to što se ponaša kao da se ništa nije dogodilo. Christina je umrla, a njoj je svejedno. Mislim, uvijek je bila takva osoba. Nikada nije marila za druge ma koliko su joj ti ljudi bili dragi. To mi je jedna od njenih najgorih mana.
- Shvaćam te. Ni ja se najbolje ne slažem s Vanessom, no morala sam ju pozvati. Ona je dio našeg društva. Vrlo je vesela i zabavna. Šteta bi bila da ju nisam pozvala.

- Vanessa i ja nismo nimalo slične. Ona je luda i odvažna, a ja sam nekako… presramežljiva. Ponekad me to doista naljuti. Poželim biti drukčija, no takva sam. Teško se otvaram ljudima – sramežljivo je kazala.
- Shvaćam te Joy. I ja sam bila takva u osnovnoj školi, no već u srednjoj sam se totalno opustila. Probaj i ti. Nemoj gubiti vrijeme na gluposti. Uživaj u životu. - Alice, nakon onog s Viktorijom i Christinom nikada ništa više neće biti isto. Smrt Viktorije sam preboljela, no ne znam kako ću preboljeti to da Christinu nikada više neću vidjeti. Ne shvaćam zašto je Christina učinila samoubojstvo?
- Meni je isto dosta toga nejasno. Christina nije imala razloga da počini samoubojstvo. No ne može biti ništa drugo – govorila sam vrlo pažljivo.
- Da – tužno je rekla Joy buljeći prema prozoru s ozbiljnim izrazom na licu.
- Joy, bit će sve u redu. Samo moramo potražiti pomoć. Nakon toga ćemo svi pokušati zaboraviti ovaj događaj, no ovi ožiljci nikada neće biti izliječeni.
- U pravu si. Samo moramo biti jaki. Moramo se znati snositi s tim dok ne pronađemo pomoć. Glupo što nitko nije ponio mobitel.
- Aha. Ne mogu vjerovati da se nitko nije toga sjetio. Kako možeš ljetovati bez mobitela? To je totalno jadno. Sad smo u još većim problemima. Ne znam što ćemo. Moj mobitel uopće ne radi i prestar je – govorila je Joy.
- Snaći ćemo se već nekako. Sigurno postoji nekakva pomoć. Mora postojati. Joy, ti samo moraš biti jaka. Proživjela si već jednu smrt.
- No ovo je smrt Christine. To je puno gora stvar! Nitko ne zna zašto se ona ubila. Ja sam joj bila najbolja prijateljica, a tek sad spoznajem koliko sam ju malo poznavala. To me jako čudi. Uvijek mi je sve govorila. Nikada ne bih počinila samoubojstvo. To mi je sve nejasno.
Primijetila sam da nas Anthony iz prikrajka
- Anthony, što ti tu radiš? – pitala sam ga sva iznenađena njegovom pojavom.
- Htio sam vas pozvat na kupanje. Onda sam čuo vaš razgovor.
- Ti si nas prisluškivao? – iznenađeno ga upita Joy gledajući u njega ljuto.
- Ne nisam. Samo sam vas htio pozvati. Onda sam čuo vaš razgovor… – govorio je sporo i vrlo zabrinuto gledajući kakvaa će biti Joyina reakcija. - Anthony, ne moraš glumiti. Znam da si nas prisluškivao. Zašto to sada poričeš?! – bila je već pomalo ljutita
- Nisam vas prisluškivao! Što ti je Joy? Zašto si tako uznemirena?
- Ne laži Anthony! Znam da si nas prisluškivao! – sada je već vikala Joy.
- Joy i Anthony prestanite! Svađate se u najgoroj situaciju. Još nam samo to treba. Molim vas prestanite. Sada i vi počinjete. Smirite se – ljuto sam rekla.
Joy je sva ljuta otišla u prizemlje dok je Anthony krenuo za njom. Jako me začudila ovakva iznenada situacija. Zašto je Joy tako poludjela kada je vidjela da nas Anthony prisluškuje? Zašto? To me totalno zbunjavalo. Joy nikada nije bila toliko ljutita. Svi su znali da mrzi kada ju netko prisluškuje ili se miješa u tuđi razgovor, no nikada nisam mogla shvatiti da može biti toliko ljuta. Ovakva situacija me sve više zbunjavala. Nisam mogla prihvatiti da se sve pogoršava. Mislila sam da će ovo ljeto biti najbolje.
No prevarila sam se. Gadno sam se prevarila. Imala sam osjećaj da ovo ljeto nitko neće moći pokvariti i vrlo čudno je bilo to što se Christina ubila. Znala sam da nema razloga za to. No zašto je onda učinila samoubojstvo. Zašto? Zbog Viktorije, Adriane, rastanka od prijatelja? Tko bi to znao? Ta sva pitanja su me svakodnevno mučila. Nisu mi dala mira. Nisam mogla spavati. I dok sam razmišljala o Christina sjetila sam se njenog dnevnika. U njemu je bila napisana vrlo čudna rečenica koja je glasila: „Sada znam tko je učinio tu zastrašujuću stvar“. Odlučila sam potražiti dnevnik. Možda u njemu piše razlog zbog kojeg se Christina ubila. Možda. I zato sam trebala potražiti dnevnik koji bi mi mogao dati odgovore na sva nejasna pitanja. Na pitanja koja su me stalno pratila. Dnevnik sam našla na krevetu. Vjerojatno ga je Christina spremila negdje drugdje. Nikada ne bi dnevnik ostavila na krevetu jer bi postojale velike mogućnosti da ga netko vidi. Pažljivo sam otišla u Christininu sobu i primijetila da onamo nema Joy. Sjetila sam se da je brzo odjurila u prizemlje dok je shvatila da nas Anthony prisluškuje. Zašto je bila tako ljuta? – i dalje sam se pitala. Koji je razlog tome?
Vrlo pažljivo sam ušla u Christininu sobu još jedanput pogledavši ima li koga na hodniku, ali nikoga nisam onamo zatekla. Radovala sam se jer je ovo bila idealna prilika da saznam što se uistinu dogodilo s Christinom. Brzo sam zatvorila vrata sobe i počela tražiti dnevnik. Za svaki slučaj sam pretražila čitav krevet, no onamo nisam pronašla dnevnik. Nije bilo ni čudo, jer ga Christina vjerojatno onamo ne bih ostavila. Otvorila sam police od Christine i nastavila tražiti dnevnik. Sve sam razbacala, no nije me bilo briga. I dalje nisam uspjela pronaći dnevnik. Pregledala sam i Joyinu policu, iako je bila mala vjerojatnost da će se onamo nalaziti Christinin dnevnik. Nakon što sam primijetila da nitko ne dolazi, otvorila sam ormar i ljuto pregladavala je li netko onamo ostavio dnevnik. No i onamo nije bilo dnevnika.
Odjednom mi je sinula pomisao od koje sam se zgrozila.
Dnevnik je nestao – shvatila sam.


Post je objavljen 18.01.2009. u 19:49 sati.