Marketing
Dreamer Deceiver : 2.4.18xx 2/2
Dani su prolazili , nae se bolesti i dalje nisu povukle. Moja nije napredovala, a bolest od malene je napredovala potpuno unitavajui njezino krhko tijelo, ali zato nije slomila njezin duh koji je poput kamena na buri. Potpuno neslomljiv. I dan danas se pitam kako netko tako maleni, netko tko je poivio tako malo ljeta moe imati tako vrst duh. Vrijeme je prolazilo bre nego obino, kad sam bio sam u sobi. Malena je ubijala vrijeme priajuci razne anegdote iz svojeg ivota, te opisivajui farmu na kojoj ivi. esto bi mene upitala o mojim dogaajima iz djetinjstva. Iz nekog razloga, kad bi me to upitala, nekakva oma bi stegnula moje srce. Moda zato jer sam svoje djetinjstvo potroio itajuci knjige, a ne zabavljajui se vani na suncu i zelenoj travi s svojim vrnjacima. Mislio sam joj priat o svojem neurednom ivotu, ali na kraju sam odluio da to ipak nisu teme koje se priaju maloj djeci.
Kad bih je upitao o obitelji, uvijek bi zautila i pokuala promjeniti temu. Nisam previe tup, da ne mogu shvatiti da doma ne ide previe dobro. Ipak nakon jednog posjeta njezinih roditelje, slomila se te ispriala o njezinoj obitelji koja nije bila takva bauk kao to sam ja pretpostavljao. Nije voljela govoriti i obitelji, jer je mislila da e joj se djeca iz sela ( i ja ) rugati radi toga ta je siromana. Jedva su spajali kraj s krajem. Otac je mukotrpno radio po cijele dane dok je majka morala obavljati razne poslove oko farme. Mogao bi napisati stranice i stranice o njezinom ivotu, ali to nije tema ova pripovijesti. Ipak moram priznati da je ivjela tekim ivotom. Koliko god im ivot bio teak, barem su imali jedno drugo.
Jednog dana, nekom udnom sluajnou ostao sam nasamo u sobi s njezinim ocem. Bio je to vrlo poten ovjek. To se jasno moglo vidjeti u njegovim oimo ,a boja glasa odavala je tugu koja ga mui zbog nesretne sudbine koju je zadesila njegovu kerku. Dosta smo vremena proveli govorei, ja lauci o svom ivotu ( sumnjam da bi mu se svidio moj nain ivota ) a on o mjestima koje je posjetio plovei po svijetu, te kako se ipak nakon bezbrojnih putovanja skrasio na farmi s enom i novoroenim dijetetom. Duboko je uzdahnuo i proaptao da bi uinio sve za svoju kerku. ak i umro za nju. Njegove rijei su me duboko ganule i proganjale noima. Od tog susreta, nisam mogao zaspati. Provodio sam noi mozgajui o tome to da uinim i pomognem spasiti njegovu kerku. Sigurno bi je spasili da je u boljoj bolnici. Igrom sluaja, moje misli su odlutale na davno zaboravljene knjige koje ve godinama skupljaju prainu na tavanu. Knjige stare i rijetke, koje vrijede dosta novaca. Pomislio sam da bi ih bilo dobro prodat i stime spasiti malu. To je bio klju, stare zaboravljene knjige, koje mi ne vrijede nita, mogu spasiti ivot koji vrijedi puno vie. Te sam veeri zaspao i po prvi put u dugo vremena bio ponosan na sebe.
Njezini roditelji su se pojavili drugi tjedan i bili su oduevljeni mojom idejom. Svo troje su zaplakali, sada od sree a ne od tuge. Ocu sam dao klju svoje vile, te mu objasnio gdje se ta nalazi i koliko vrijedi. Moda je bilo malo naivno od mene to povjeravam kljueve poprilino nepoznatoj osobi, ali imao sam dobar osjeaj da me nee prevariti i da je moj klju u sigurnim rukama. im sam mu sve objasnio, izjurio je iz bolnice brzinom munje. Moglo ga se vidjeti s prozora kako spretno izbjegava sve prepreke koje su mu bile na putu ( doktori i oni dosadni starci ). Majka i ki su skandirali njegovo ime sve dok im se nije izgubio s vidika. Sobom je zavladalo vedro raspoloenje, koje je potisnulo s trona onu melankolinost koje je vladalo od kad sam ja doao. ak je i soba izgledala puno vedrije nego prije.
Naalost, otac se vratio drugi dan s loim vijestima. Pri samom pogledu na njegovo lice, moglo se vidjeti da je neto ilo krivim putem. Sjeo se na krevet i ispriao da knjiga vie nema, da ih je sve moja mati pobacala iz razloga da su me one uklele i zarazile vrajom boleu koja e me odvui u samo drijelo pakla. Sobom je ponovno zavladala sumornost. Bio sam izuzetno bijesan. Najradije sam htio udariti nekoga ili neto, ali sam se uspio kontrolirati svoj bijes. Sjetio sam se da sam sakrio jednu knjigu koja je ak vrijedila najvie, ali ne dovoljno da odplati operaciju malene. Ipak je vrijedila neto, a za platiti ostatak nekako cu uspijeti pronai nain.
Njezin se otac zgrozio na to gdje sam sakrio knjigu. Nije mogao vjerovati da sam takav luak. Da ivot njegove kerke nije bio u pitanju najvjerojatnije bi me otiao prijaviti policiji i ludnici. Neko je vrijeme proveo utei, a onda je proaptao, tiho i jedva ujno, kao da se srami, da se sloe sa mojim planom . Ponovno je otiao u moju vilu. Ovoga puta puno nesigurnijim korakom znajui to bi se moglo dogoditi ako ga nau s tom knjigom koju sam sakrio na mjesto gdje je nitko nebi mogao pronai. Mjesto zbog kojeg bi me proglasili bolesnikom i zatvorili u ludnici do kraja ovozemaljskoga ivota. Upravo se te noi dogodilo ono uano. Ono to me i dalje ponekad progoni u nonim morama, nedoputajui mi da spavam ve da provedem no prisjeajuci se one uasne aveti.
Kad je otiao po moju vilu, no je ve polako padala. Hipnotizirano sam gledao kako sunce zalazi oduzimajui nam posljednje zrake suneve svijetlosti ovoga gorkoga dana.
Kako je sunce zalazilo nebo je zasjalo purpurnom bojom, a par trenutaka kasnije kad je sunce napokon zalo, pretvorilo se u mranu no ispunjenom miljonima zvijezda. Kad mi je napokon bilo dosadilo neprestano gledati u jednu toku na nebu vratio sam se u krevet i zaspao. Inae se sjeam svojih snova, makar slabo, ali ne sjeam se to sam sanjao te veeri. To je vjerojatno zbog oka kojeg sam doivio.
Probudila me nekakva udna buka. Kad sam je uo, samo sam se okrenuo u krevetu i nastavio leati. Sobom je zavladala nevjerojatna hladnoa, a u meni je zavladao grozan osjeaj paranoje. Mislio sam da sam lud, da sam ponovno poeo luditi kao prije, ali nikako se nisam mogao otresti tog osjeaja. Neko vrijeme sam ga trpio, te shvativi da ne mogu vie dignuo sam glavu te pogledao po sobi. Danas mislim da bi bilo bolje da sam ostao leat, okrenute glave da ne vidim ono to sam vidio. U trenutku kad sam dignuo glavu i pogledao prema krevetu gdje je mirno spavala moja mala prijateljica, pored kojeg sam vidio tu uasnu avet. Neznam kako da je opiem. Ruke mi se nekontrolirano tresu na samo prisjeanje, a kamoli da zapiem kako je izgledala. Visoka prilika u dugome kaputu, ija prisutnost ulijeva strah u kosti. Njezino blijedo i izborano lice, gdje se vidjelo obrisi lubanje, se ne zaboravlja. One grimizne oi u mraku koje ponekad ponovno mogu vidjeti na najmranijim mjestima. Kotunjave ruke koje su izlazile iz dugih rukave njezinog kaputa i pribliavale se prema tijelu malene curice. Sablast je micala svoju ruku sve dok nije dola do mjesta gdje se nalazi srce a onda je stala. Proaptala je neto nerazumljivo, neto neljudski, a iz njezine je ruke izala blijedolika struja koja je stresla malenu. Zastraujua svijetlost struje obasjla je sobu. Avet je tresla malenu par trenutaka, a onda prestala. Struja nestade iz njezinih ruku, a sobom ponovno zavladao mrak. To grozno bie me pogledalo svojim grimiznim svijetleim oima te se nasmijala. Od silnog straha sam zaurlao iz svega glasa. Sablast se nakesila svojim krezubim osmijehom te se poela povlaiti iz sobe levitirajui nad ljepljivim bolnikim tlom. Prije nego to nestade iz sobe, pogledala me jo jednom te ree neto na meni nepoznatome jeziku. Neka nevidljiva sila oinula me i bacila na zid drei me pripijenim uza nj. Cerui se, spodoba me gledala kako bespomono pokuavam otgnuti iz stiska koji me drao pribijenim uza zid. Glasno se nasmijala, a u meni je zavladao mrak. Neznam to se dogodilo i gdje je nestala ta sablast.
Probudio sam se par dana kasnije s uasnom glavoboljom, bez mogunosti govora i naalost sa sjeanjem na tu uasnu no. Nalazio sam se u potpunoj drugoj sobi. Ova je bila ista i nije smrdila poput one gdje sam izgubio veinu vremena ove godine. Na susjednom krevetu, nije bilo ni moje male prijateljice. Nije bilo nikoga. Pokuavao sam vrisnut da pozovem doktora, ali iz nekog razloga nisam mogao. Suze mi ispunie oi i proplaem od te silne muke. Moje je tijelo gorilo kao da je svezano na ognjitu, a niz moje lice padale su krupne kapi znoje izmijeavi se s suzama. Vjerojatno sam se ponovno onesvijetio od oka koji me zadesio. Probudio sam se dan kasnije, a do mene su stajali doktori izbuljenih oiju kao da su vidjeli nekakvo udo. Nisu bili daleko od toga. Moja misteriozna bolest je tokom dana kad sam bio u komi, dosegnula svoj vrhunac, bacila me u ok i potpuno se povukla ne ostavljajui nikakve tragove. Moja sposobnost govora ponovno se vratila.
Isprva sam buncao o uasu kojem sam svjedoio noima prije. Pitao sam isto kako je djevojica, jeli iva ? to joj je uinilo to stravino stvorenje ? Savjetovali su mi da se smirim i da ce mi ispriati to se sve dogodilo.
Lijenici su te noi uli moj glasan smijeh, te odjurili prema sobi. Nali su me onesvijeenog kako leim pored zida. Koliko god je moj smijeh bio jak probudivi i prestravii pola bolnice, moja prijateljica je nastavila spavati spokojnim snom. Kad su je vidjeli kako spava, pomislili su da je bolest napokon uinila svoje i oduzela svijetu jo jednu duu. Jedan od doktora joj se pribliio, te stavi ruku na njezin vrat da provjeri ako je jo uvijek die. Njezino je srce i dalje kucalo. Poto je nisu htjeli buditi, ostavili su je da spava, a mene odveli u drugu sobu.
Moja je bolest tih dana dosegla vrhunac, te oito izazvala halucinacije koje su proizvele onu udovinu nonu moru. Pao sam u komu, a tokom tih dana koje sam proveo visei izmeu ivota i smrti, bolest se postepeno povlaila, a juer se potpuno povukla.
Prije uda koje me zadesilo, Lijenici su doivjeli jo jedno. Ujutro, nakon to su me odveli od one sobe, malena se probudila. Nije imala one ogromne podonjake ispod njezinih oiju. Njezina se plava kosa sjajila na jutarnjem suncu, a njezino lice nije bilo boleljivo blijedo. Ozdravila je. Doktori su bili smueni ovim udom koji se dogodio u njihovoj bolnici. Dva pacijenta potpuno su ozdravili na misteriozan nain.
Naalost, nova tragedija je pogodilo obitelj moje male prijateljice. Tog dana, nakon to su napustili bolnicu, njezin je otac preminuo od sranog napada. Taj je dogaaj zavio u crno cijelo selo. Otac je bio onaj koji je hranio njihova gladna usta i sad su ostali bez njega. Potpuno siromani, gladni i sami, preputene na nemilosti ovoga svijeta.
U bolnici ostadoh jo par dana, a nakon izlaska uputio sam se u posjetu k mojoj prijateljici koja mi je pravila drutvo u bolesnim danima. Njihova farma je bila prava pustopoljina. Sama jalova zemlja. Mjesto gdje samo najupornije biljke mogu izrast iz te pokvarene zemlje koja je razlog zato su tako siromani.
Na moju nesreu, kua je bila prazna. Hodao sam okolo po farmi, traei bilokakvu ivu duu. Par minuta kasnije naiao sam na njezinu majku. Ispriala se to me nije doekala i da me nema niime za ponuditi. Nasmijao sam i rekao da se ne treba time uznemiravati. Njezine kerke nije bilo kod kue, otila je kod bake, dok njezina mati ne sredi situaciju oko farme. Dugo smo razgovarali, a u razgovoru je napomenula kako je dan prije nego to je njezina kerka ozdravila, cijeli dan provela molei se u crkvi za njezino ozdravljenje. Nadodala je i da je molila za moje ozdravljenje. Oi su joj se ispune suze. Nisam mogao raspoznazi kakve su to suze, suze radosnice to je dobila natrag svoju kerku, ili od tuge to je izgubila svojeg mua koji je prehranjivao obitelj ? Bog dao, bog oduzeo, kako je rekla. Spomenula je da se mu vratio iz moje vile bez knjige i vidno uznemiren. Upitala ga je to ga titi ,a on joj nije odgovorio. Upitala ga je ponovno, ali on joj nije odgovorio ve je nastavio utjeti i gledati u praznu toku. Onda ga je upitala ako je pronaao knjigu, na to je on nijeno mahnuo glavom. Shvativida ga to titi, pustila ga je na miru. Njezin se mu tad iznenad dignuo i uhvativi je za ramena molei je da me kasnije zamoli za financijsku pomo jer da je to im to dugujem. Prestravljena time, pristala je iako nije znalo zbog ega ja njima dugujem. Priznajem da to je i mene zanima. Barem me zanimalo do onog trenutka koji me nagnao na pisanje ove ispovijesti.
U tom trenutku me zamolila ako joj ikako mogu pomoi jer nezna kako ce inae prehraniti svoju ker. Neznavi to da uinim u tom trenutku, zamolih je da doe kod mene za tjedan dana i da emo neto rijeiti, te se zaputih natrag k svojoj kui.
Galerija je ponovno procvjetala nakon to sam uzeo uzde u svoje ruke. Protesti crkve su se ponovno pojavili, a s njima i znatieljni gosti. Sve je bilo po starome. Slao sam novac onoj jadnoj eni i ponekad koji igraku svojoj maloj prijateljici. One su mi svakoga blagdana slale ukusne kolae, kakve nije mogao napraviti ni moj najbolji kuhar. Povremeno sam imao none more u kojim me posjeivala ona nakaznost. Budio sam se drhtajui i sav znojan. Svakoga mi je puta laknulo kad sam shvatio da je to sve bio ruan san. Nadao sam se da je i ona no bila samo ruan san. San koji je djelovao malo stvarnije ili samo halucinacija zbog one bolesti. Vrijeme sam provodio crtajui slike, pisajui razne mrane prie ili pjesme ( kako bi ih obiavala nazivati moja pokojna mati ). Kao to rekoh, skoro sve je bilo kao u starim vremenima. Sve do ovoga kobnoga dana.
Jutros, u moju galeriju stigla je nova slika autora koji je zavrio u ludnici pred par mjeseci. Prije nego to je poludio, slikao je motive iz prirode i seljakog ivota. Crtao ih je sve dok nije dobio kap koja ga je oito nagnula da pone crtati groteskne crtee uasnih motiva, pred kojima sam i ja ustkuknuo, kako od straha tako i od strahopotovanja. Ta slika bila je zakrivena bijelom plahtom, ekajuci me da je otkrijem i pokaem svijetu. U ruku sam epao plahtu i potegnuo je otkrivajui sliku mojih nonih mora. Noge su mi poele klecati, ruke trest, a moja usta su ispustila uasan krik. Na slici je bilo ono. Groteskna avet koja me posjetila one stravine noi. Buncajuci sam gledao u nju. U one grimizne oi koje me gledaju hipnotizirajuem pogledom. Kunem vam se, osjetio sam da je slika iva. Vidio sam kako one oi svijetle, mogao sam ut kako se podrugljivo smije onih paklenim smijehom koji i dan danas ujem u najtiije doba noi. Noge su izgubile snagu, pao sam na pod i onesvijetio se, barem su mi tako rekli.
Udarac groma i zvuk pljuska kie probudili su me par sati kasnije, par trenutaka prije nego to sam zapoeo pisati ovu ispovijest. U glavi mi je vladao kaos. Stotinu mi je misli prolazilo kroz nju, proizvaajuci uasnu glavobolju. Dalo mi je i inspiraciju za novu priu, priu koju bi mogao zapoeti nakon to zavrim s ovime. Uasnut motivom one slike i pomalo sretan zbog inspiracije koja me posjetila, otiao sam do svog radnog stolca, pripremio tintu i pero. Naalost papira mi je ponestalo. Sjetio sam se da se u ladici nalazi jedna poluprazna biljenica u kojoj sma pisao svoje pjesme. Ladicu sam otvorio bez problema to je bilo udno jer je inae bila zakljuana i nisam je otvarao ve godinu dana. Ispod biljenice, nalazila se i jedna knjiga crnih i debelih korica. Uzeo sam je u ruke i moje su oi zasjale. To je knjiga koju sam sakrio i koju je trebao pronai. Mueci se s milju kako je dospjela ovdje, otvorio sam je na stranicu koja je bila obiljeena. Pogled na tu stranicu me zaprepastio. Na slici koja je ukraavala tu stranicu bila je sablast grimiznih oiju u dugome kaputu, blijedog i suhoga lica. Bila je to Smrt. Ona koja ima sposobnost oduzimanja ivota i mjenjat jedan ivot za ivot druge osobe. Smrt koja je darovala malenoj ivot i oduzela ivot njezinoga oca. Smrt koja je moda i mene izljeila. to me izljeilo ? Jeli to stvarno bila ona ? Ili je to bila molitva koju je za mene izmolila majka moje prijateljice ? Ako mi je smrt darovala ivot kako to da nitko nije preminuo od moje obitelji ili od mojih voljenih. O moj boe, kakav je to krik upravo ispunio moju vilu ?
Post je objavljen 17.01.2009. u 16:33 sati.