Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/gosponprofesor

Marketing

Trumanov sindrom

Sjećate li se filma Petera Weira Trumanov show s Jimom Carreyjem u glavnoj ulozi? Film je snimljen „davne“ 1998. i u izvjesnom je smislu najavio bigbraderizaciju kojoj (a to je možda tek početak) svjedočimo posljednjih nekoliko godina. Glavni lik, Truman Burbank, od rođenja živi u fiktivnom pitoresknom gradiću (koji je zapravo golemi TV studio), ima prijatelje i ženu (koji su glumci) i prodaje osiguranja svojim sugrađanima (sve odreda statistima), cijelo vrijeme živeći u uvjerenju da živi svoj pravi pravcati život, ni u snu ne sluteći da ga na ekranima širom svijeta gledaju milijuni gledatelja, prateći svaku njegovu aktivnost već trideset godina. On je zapravo zlatna koka u vlasništvu medijske korporacije koja ga je usvojila po rođenju i osmislila rečeni reality show s njim u glavnoj ulozi. „Zlatna koka“ jer je praćenje njegovog života potuklo sve rekorde gledanosti na planetu. Uglavnom, malo pomalo, Truman ipak počinje shvaćati da nešto nije u redu (poznat vam je taj osjećaj, zar ne?) i, prevladavši sve najgore strahove uspijeva u finalu filma doći do ruba svog svijeta te, napipavši vrata, izaći u backstage filmskog studija, upoznavši se prethodno – kroz glas što mu se u starozavjetnoj maniri obraća s „neba“ – sa svojim „stvoriteljem“, režiserom i medijskim genijem koji je zamislio cijeli projekt (dojmljivi Ed Harris u ulozi medijskog gurua).

Image and video hosting by TinyPic

Film otvara mnoštvo pitanja, ali u ovom postu – koji se u izvjesnom smislu nadovezuje na post od 23.12.2008. – želio sam spomenuti činjenicu da se u Kanadi pojavio novi oblik duševnog poremećaja koji su dušoliječnici prozvali Trumanov sindrom ili sindrom Trumanovog showa, a koji je naziv dobio upravo po spomenutom filmu. Evo o čemu se, u glavnim naznakama, radi.

Prije svega, radi se o poremećaju koji se pojavio u visokorazvijenoj Zapadnoj zemlji, tako da eto odmah možemo biti mrvicu opušteniji. Na Zapadu, gdje i inače nastaju različiti živopisni psihički poremećaji, prisutna je više no igdje izvjesna – možda sasvim opravdana – nervoza zbog mogućnosti da vlast koristi tehnologiju za nadziranje građana, a o čemu je već bilo riječi na blogu.

No, ovdje je riječ o tome da se ta nervoza u psihama nekih ljudi spojila s konceptom vrlo popularnih i raznovrsnih, dakle, u velikoj mjeri prisutnih, reality show programa, rezultat čega je oblik psihološke iluzije u kojoj je oboljeli uvjeren da je zarobljen, baš poput Trumana, u kakvom gigantskom studiju i da je 24/7/365 izložen kamerama koje snimaju njegov (inače jako zanimljiv i važan) život. Oboljeli će tako tvrditi da „zna“ kako je sve oko njega umjetno, kako drugi samo glume da su mu roditelji, prijatelji, sugrađani…, da je sve unaprijed izrežirano i da se prikazuje na televiziji. I žalit će se da mu nitko ne vjeruje.

I opet bismo mogli pomisliti kako je u pitanju nešto vrlo postmoderno (»Ah, kakva fancy bolest! Kad će to doći kod nas, he-heej!«), no, već su stari Grci gajili predodžbu o svijetu ljudi kao prostoru koji bogovima služi za zabavu i poigravanje. Tu je i Platonova spilja. U hinduizmu postoji pojam maya (privid, iluzija) koji smjera na to da je sve što doživljavamo u biti imaginarno, nestvarno. U Bibliji postoje stihovi koji upućuju da prava Stvarnost leži „iza“ ovog trodimenzionalnog svijeta, ove doline suza u kojoj živimo (tako čitamo u Drugoj Petrovoj poslanici: „Kao tat će doći Dan Gospodnji u koji će nebesa trijeskom uminuti, počela se, užarena, raspasti, a zemlja i djela na njoj razotkriti“ (3,10)). Shakespeare piše kako je cijeli svijet pozornica (theatrum mundi), a muškarci i žene glumci, Calderon u drami Život je san propituje odnos sna i stvarnosti… Dakle, ona nelagoda, onaj „trn“ o kojem govori Morpheus u svom dijalogu s Neom („…there's something wrong with the world. You don't know what it is but it's there, like a splinter in your mind driving you mad.“), onaj osjećaj da „ovo nije sve“ koji nas navodi da vjerujemo u nešto transcendentno (ili, ako ne vjerujemo, da budemo razočarani: »Zar je to sve?!«), nije samo nešto što se moglo prepoznati u završnoj trećini filma Trumanov show, nego tema koja se pojavljuje već u najranijim civilizacijama i prati nas do danas.

Image and video hosting by TinyPic

Ovo čemu svjedočimo u spomenutim filmovima tek je suvremena inačica starih pitanja: tko smo, što je stvarnost, čemu sve ovo. Na ta pitanja psihološki krhkiji pojedinci u Kanadi odgovorili su na gorespomenuti način: bijegom u duševnu bolest. Stvar bi se mogla činiti benignom, nešto poput bizarnog fenomena, no, Trumanov sindrom uopće nije bezazleno oboljenje. Naime, pacijenti su u stanju poduzeti aktivnosti ne bi li se oslobodili i „izašli iz studija“, ne bi li „osvojili nagradu“ i slično. (U filmu tako Truman riskira utapanje ne bi li utekao.) Ukoliko im se ukazuje na iluziju, mogu postati agresivni, tvrdeći da ih se vara ili mogu prisiljavati nekoga da „prizna“ da je sve to namješteno. Poremećaj nije jednostavno izliječiti jer, dakako, oboljeli i liječnike doživljava kao glumce u realityju ili (neosviještene) sudionike – rivale – u kakvoj varijanti Big Brothera.

Nedavno sam bio pročitao zanimljiv intervju s jednim našim psihijatrom koji je novinaru ispričao kako duševne bolesti zapravo prate tehnološki razvoj. Naime, kaže on, dok je bio mladi liječnik, pacijenti su mu se žalili da im prisluškuju telefon (hm, nekad se štoviše i službeno paranoično tvrdilo kako „neprijatelj nikad ne spava“) ili da im „oni“ šalju poruke preko radija ili ih prate preko televizije. (Kad smo već kod TV-a, sjećam se iz djetinjstva stare gospođe iz susjedstva koja je najnormalnije svake večeri pozdravljala Vesnu Spinčić-Prelog i Silveka Huma, televizijske spikere, komunicirala s njima, a jednom su je ukućani zatekli kako kroz rupicu na stražnjoj strani TV aparata gura smotanu „hiljadarku“, jer je nekako željela nagraditi sve te divne ljude koji je svake večeri pozdravljaju i zabavljaju.) Danas više, pojasnio je liječnik, nitko ne spominje radio i TV, a novi izvori prijetnje su mobiteli i kompjuteri. Uzgred je spomenuo i činjenicu da je u onim, što bi rekao Igor Mandić, broznim vremenima, bilo mnogo pacijentica koje su tvrdile da su Titove tajne ljubavnice, dok recimo danas u bolnicama nema nijedne koja bi bila toliko sumanuta pa da ustvrdi kako je, recimo, ljubavnica premijeru ili predsjedniku Sabora.

Što se utjecaja tehnologije tiče, vidjeli smo dokle stvar može otići na kanadskom primjeru, a nastavi li se s forsiranjem rielitija i u nas, uskoro bi duševne bolnice mogle primiti prve pacijente s kakvom Red carpet dijagnozom. (»Sestro, što imamo danas?« »Stigla je pacijentica koja tvrdi da je Simona Gotovac, i mladić koji je umislio da je Jacques Houdek.«) Da previše ne pretjerujem, govori i činjenica da su – po svoj prilici inspirirani dugotrajnim gledanjem internetske pornografije – maloljetnici u Rogoznici snimali druge maloljetnike mobitelom „u seksualno eksplicitnom ponašanju“, nakon čega je maloljetni snimatelj jednu od djevojčica ucjenjivao objavljivanjem snimke ukoliko ne pristane na spolni odnos (i) s njim. Cijela stvar je procurila pa ih je policija pohvatala i podnijete su prijave.

Lako za prijave. Što će biti sa psihama?

Image and video hosting by TinyPic





Post je objavljen 26.12.2008. u 19:04 sati.