ZADARSKI ARBANASI
Naselje u jugoistočnom dijelu zadarskog poluotoka, danas dio Zadra. Naseljeno početkom 18. stoljeća inicijativom zadarskog nadbiskupa Vicka Zmajevića doseljavanjem doseljenika (Arbanasi-Sestana) iz područja iznad Skadarskog jezera u tri doseobe (1726., 1727. i 1733.). Veliko iseljavanje u vrijeme talijanske okupacije između dvaju svjetskih ratova: do 1944. samostalno naselje (Borgo Erizzo) , nakon toga novi val iseljavanja (optanti). Sačuvan je autohtoni Arbanaski-Šestanski jezik(pomjesanost taljanskog,geg dijalekta i Hrvatskog).
DOSELJAVANJE ARBANASA
Podrijetlo i prve dvije seobe
Zadarski Arbanasi doselili su se iz svog zavičaja u okolici Skadarskog jezera u grad Zadar 1726. godine, kada je nastalo današnje naselje. Iako se zasluga za doseljenje Arbanasa u Zadar danas uglavnom pripisuje tadašnjem zadarskom nadbiskupu Vicku Zmajeviću, njihovo doseljavanje uvelike je planirala i pomagala Mletačka Republika s namjerom oživljavanja Dalmacije, posebice opustošenog zadarskog zaleđa.
Prema predaji Arbanasi potječu iz regiona Šestani i to iz tri različita sela: Šestani, Briska i Livari. Prvi sačuvani zapis o seobi arbanaških obitelji s ukupno 56 osoba, koje su izbjegle pred Turcima, nastao je dana 23. ožujka 1726. godine. Prva skupina izbjeglica stigla je u Kaštel Lastvu (današnji Petrovac na Moru), pa potom prebačena u Kaštel Novi (današnji Herceg Novi). Pored njih, svoj zavičaj napustilo je još 28 obitelji koje je u zbijegu spriječilo nevrijeme, no i one su desetak dana kasnije uspješno prebačene u Kaštel Novi. Pretpostavlja se da su prva i druga skupina Arbanasa stigle u Zadar od 10.-31. svibnja 1726. godine.
Prvu seobu Arbanasa u Zadar predvodila su dva brata Petani. Obitelji koje su u Zadar doseljene u prvoj seobi su: Luca d'Andrea Gezghenovich, Nicolo di Luca Marghicevich, Nicolo d'Andrea Gasparovich, Giovanni d'Andrea Gezghenovich, Pere di Marco, Prem Vuca Marghicevich, Paolo Giech Marghicevich, Giech Prend Marghicevich, Giech Pepa Marghicevich, Marco Discialo Marghicevich, Prenz Prema Marghicevich, Petar Vuca Gianova, Nico Matessich, Luca Prend, Boso Nico Smira, Stanica Gielencovich, Visco Gielencovich, Lech Pero Marghicevich i Luca Lucich.Mletačka Republika novim je doseljenicima dodijelila zemlju na području današnjeg Zemunika, gdje se trebalo oformiti novo naselje s već sagrađenih 15-tak kuća, hrvatskog naziva Erizzovo selo po tadašnjem mletačkom providuru Nicoli Erizzu. Međutim, zadarski kanonik i veleposjednik don Ivan Grisogono par je mjeseci kasnije za izgradnju novog naselja ustupio svoju zemlju u blizini lazareta Svetog Marka. Tako je na mjestu današnjeg naselja Arbanasi osnovano novo naselje Borgo Erizzo ili «Erizzovo predgrađe», o čemu svjedoči najstariji zapis od 15. kolovoza 1726. godine. Zemlja u Zemuniku ostala je i dalje u posjedu Arbanasa.
Treća seoba
U međuvremenu u Zadar pristižu manje skupine novih doseljenika, koje se počinju nazivati po zanimanju njihovog starješine (kotlari), pa tako nastaje i prezime Kotlar. Treća velika seoba uslijedila je sedam godina kasnije 1733. godine, a glavni organizator zbijega ponovno je nadbiskup Vicko Zmajević. Skupina Arbanasa napustila je svoj zavičaj i preko Kotora, kopnom ili morem, stigla do današnjeg Herceg Novog. Tu su se privremeno nastanili dok ih mletački providur nije otpremio u Zadar. Isprava od 11. ožujka 1735. govori o 199 «duša», prezimena Vlagdan, Nichin, Luco, Prendi, Tamartinovich, Mazia, Andre, Popovich,Bitri ... Mletačka Republika primila ih je pod svoje okrilje i nastanila ih u predgrađu Zadra.Obitelji iz treće seobe su: Nicolo Andre, Crasto Covac, Marco Giocca, Giocca Gionon, Giocca Giuchin, Stjepo Gjuri, Stiepo Luco, Prento Kneunichi, Lecca Marco, Prento Marcov, Paolo Marussich, Mar Mazia, Marco Nicadobrez, Pema Nichin, Nicolo Pantov, Marco Pertu, Frane Popovich, Paolo Prendi, Nicola Rose, Rado Ruco, Gen Sperc, Prento Stani, Vuco Tamartinovich, Vuksa Tancovich, Pietro Tioba, Andrea Toma, Capitano Nicolo Vlagdan i Jovan Vucin.
Nadbiskup Vicko Zmajević o svom trošku gradi i crkvu Gospe Loretske te župni dvor. Crkva se počela graditi 1734., a dovršena je 1737. godine. Od naseljenja u Zadru Arbanasi štuju Majku Božju Loretsku – Gospu Loretsku, Zonja Jon kako je zovu, koja je njihova nebeska zaštitnica.
Don Mijo Ćurković, župnik u Diklu, u brošuri tiskanoj 1922. godine piše: »Po nekim znakovima, treba držati da nijesu živjeli pri morskom kraju, jer ni dandanas, iako ih more oplakuje sa svih strana, nemaju riječi da označe arbanaškim jezikom ma kakovu ribu. Sve je hrvatski: manula, špar, glavoč, agač, tunjevina ... Dakle, došli su iz slatkovodnog podneblja, u kraj koji je obilovao vrsnim ribarima. Po predaji, uzrok seljenja bio je taj što bi Turci bili oskrvnuli kršćanskih djevojaka, a Arbanasi da se osvete ovom obeščašćenju, bili bi ih poklali noću, zapalili im sela, te pred strahom novoga, a i gorega zla, pobjegli iz svoje postojbine.«
Uglavnom, već 1749. Arbanasi su u Zadru radili kao zidari, otvarali su krčme i preprodavali hranu kupljenu od stanovništva zadarskog zaleđa. Mletački providur Michelli izdao je strogu naredbu protiv kupovine i preprodaje, prijeteći Arbanasima globama, zatvorom i gubitkom robe. Ipak, Mletačka Republika je s namjerom daljnjeg poticanja gospodarstva mjesta osnovala tvornicu za tkanje vreća u koje se zamatao duhan koji se u to doba uzgajao u Grbama kod Nina. Zanimljivo je i to što prije dolaska Arbanasa, u okolici Zadra nije bilo kukuruznih polja. Arbanasi su prvi uveli sijanje kukuruza, velike površine u kršu su pretvarali u vinograde, oranice i maslinike. Čak dvije trećine njihove zemlje bile su pod vinogradima. Kasnije su u karavanama prodavali vino u unutrašnjosti mletačke Dalmacije.
Arbanaški jezik
Govor u zadarskim Arbanasima arhaična je mješavina nastala pri susretu uglavnom gegskog narječja s jezicima nove domovine. Listajući Rječnik govora zadarskih Arbanasa dr. Krune Krstića nailazi se na riječi različitog podrijetla. Imamo tako turski adet (običaj), aferim (živ bio!), caush (glasnik čauš), coshe (kut), dimie (dimije), fishek (fišek), gajtan (pletena vrpca), gjuvegi (mladenac).
Romanske su riječi: brushki (četka), buculaj (slatki kolač), but (bačva), butig (dućan), butir (maslac), carz (vunena suknja), cat (vrsta dinje), cerod (voštano platno), cimatorje (groblje), cakull (brbljanje, "ćakula"), damizhon (pletenka, "demižon"), denjat (udostojiti se), deshperat (očajavati), dizhgrocje (nesreća), dogan (carinarnica), dret (ravno), duzin (tuce, "duzina"), faculet (rubac), fang (mulj), fashat (poviti), forc (snaga), fortun (nevrijeme, "fortunal"), fregat (ribati), fumat (pušiti), fundac (talog kave), gabju (krletka), garbu (ugljen), gorn (oluk) itd.
Kao primjer posuđivanja iz hrvatskog jezika navodi se: brutulic (kosirić za branje), bunor (bunar), corët (slijep), did (djed), dimnjok (dimnjak), ditel (djetelina), divlo (divlji), dobi (dobitak), dumboko (dubok), gaxua (kazati), gerc (grč), gerzat (ugristi), grabi (otimačina), gusël (gusle).
»Arbanasi govore i hrvatski«, piše don Mijo Ćurković, »istom onom lakoćom kao i arbanaški, ali ga ne govore pravilno. Imade ih i koji znadu i talijanski, a težaci ga razumiju, ali ga ne umiju govoriti. Arbanasi su rimokatoličke vjere i tvrdi katolici. Nije se nigda čulo da je u Varoši bilo inovjeraca, nit da se je koja djevojka udala za inovjerca. Arbanas ne znade nego za arbanašku narodnost. On je po vjeri katolik, a po narodnosti Arbanas«.
Poznati Arbanasi
- prof. Leonardo-Nardi Bajlo, sporski pedagog
- Romano Bajlo - selektor hrvatske veslačke selekcije, olimpijac
- Obitelj Dešpalj / Valter, Maja i Pavle – glazbena obitelj poznata širom svijeta
- Šime Dešpalj – maestro
- mons. Simeone Duca – jedno vrijeme tajnik Vatikanskog arhiva i dobrotvor Zadra i Arbanasa
- Giuseppe-Pino Gjergja – košarkaš – trener
- Josip Gjergja – hrvatski političar i diplomat, pomoćnik ministra vanjskih poslova bivše SFRJ
- Mladen Grdović – hrvatski pjevač
- Tomislav Ivčić – hrvatski pjevač
- Vedran Ivčić – hrvatski pjevač
- dr. Albino Jović – liječnik – poznati kardiolog
- Božidar Kalmeta - političar – dugogodišnji (i najuspješniji) gradonačelnik Zadra, ministar u Vladi Republike Hrvatske
- Bernard Kotlar – autor multimedijskog CD-a "Zadarski Arbanasi", dobitnik "Grba Grada Zadra" (2002.)
- Danijel Kotlar – brigadir u miru, dožupan Zadarske županije
- Marijo Kotlar – akademski slikar-konzervator
- dr. Kruno Krstić – autor Rječnika govora zadarskih Arbanasa i Razlikovnog rječnika hrvatskog i srpskog jezika u NDH
- Ivo Ljubičić – nogometaš i gospodarstvenik
- Hrvoje Macanović – otac hrvatskog sportskog novinarstva
- Đani Maršan – hrvatski pjevač, u novije doba diplomat
- Đuro Marušić – jedan od osnivača «Narodnog lista»
- Bepo Matešić – tenor «Zadarskih kantadura»
- Berto Matešić – tenor zbora HRT-a
- Ivica Matešić-Jeremija – vojni izaslanik RH u Italiji hrvatski književnik,publicist
- Dalibor Musap – osnivač i vođa grupe Riva - pobjednice Eurosonga 1989.
- dr. Ivo Perović – ban Banovine Hrvatske za vrijeme Aleksandrove «šestojanuarske diktature»
- Dino Perović – direktor «Čistoće» Zadar
- prof. Slavko Perović – liječnik – poznati pedijatar
- Pavao Luč Relja – mecena, po njemu se zove zadarska četvrt Relja
- Enco Sovitti – košarkaš
- prof. Aleksandar Šandri Stipčević – povjesničar i hrvatski književnik
- Augustin Stipčević – napisao zadarsko-arbanašku sagu u ciklusu od 4 romana
- prof. Josip Vladović Relja – predavač albanske književnosti u Prištini, te autor «Nite» romana o doseljenju Arbanasa
- dr. Milan Vladović – bivši predsjednik Udruženja hrvatskih pravnika
VICKO ZMAJEVIĆ
Barski i zadarski nadbiskup, znameniti crkveni dostojanstvenik, pisac i političar. Zasigurno je jedna od najistaknutijih osoba u Dalmaciji prve polovice 18. stoljeća. Bio je apostolski vizitator za balkanske zemlje pod osmanlijskim vrhovništvom te barski i zadarski nadbiskup, pobornik glagoljice i mecena. Posebnu je pozornost posvetio unapređenju hrvatskoga književnog i pučkog jezika, a u Zadru je osnovao sjemenište za svećenike glagoljaše. Njegovom zaslugom kraj Zadra je naseljeno više od 500 arbanaških izbjeglica, čime je utemeljio naselje Arbanasi.
Plodonosnu crkvenu karijeru započeo je studijem teologije i filozofije pri Collegium Urbanum odnosno Collegium de Propaganda Fide u Rimu, a potom je djelovao kao opat samostana sv. Jurja pred Perastom i župnik crkve sv. Nikole u Perastu (1695.- 1701.). Papa Klement XI. imenovao ga u tridesetoj godini (1701.) barskim nadbiskupom i administratorom Budvanske dijeceze te apostolskim vizitatorom Katoličke crkve za Srbiju, Albaniju, Makedoniju i Bugarsku. Zbog nesigurnih uvjeta života u Baru povukao se 1706. u rodni Perast odakle je 1710. godine otišao u Kotor. Zadarskim nadbiskupom imenovao ga je ponovno Papa Klement XI. i to 1713. godine, ali je i dalje zadržao naslov apostolskog vizitatora za zemlje pod osmanlijskim vrhovništvom (od 1737. njegova su vizitatorska prava proširena i na Bosnu).
SIMEONE DUCA
Monsignor Simeone Duca (Zadar, 27. rujna 1915. – Rim, 28. ožujka 2006.), hrvatski teolog.Dugogodišnji tajnik Vatikanskog Tajnog arhiva, nositelj počasnog naslova Prabilježnika (Protonotara) Svete Stolice i osobni Prelat njegove Svetosti (Pape). Prvi počasni Doktor Sveučilišta u Zadru, te jedan od najvećih donatora grada Zadra i katoličke crkve u Hrvatskoj.Rođen 27. rujna 1915. u zadarskim Arbanasima, Simeone Duca završio je teologiju na zadarskoj bogosloviji. Po završetku školovanja preuzeo je župu u Dračevcu, a po pozivu zadarskog nadbiskupa Pietra Doimo Munzonija postaje njegov tajnik. Zajedno s nadbiskupom Munzonijem napustio je Zadar poslije kapitulacije Italije i svršetka Drugog svjetskog rata. U Vatikanu je nastavio školovanje, te je u Rimu na Papinskom lateranskom sveučilištu postigao doktorat obaju prava (civilnog i kanonskog), specijalizirao se za arhivistiku, pa je bio i tajnik vatikanskog Tajnog arhiva (zajedno s Bazilijem Pandžićem napisao je i vrstan priručnik o crkvenoj arhivistici, objavljen 1967.).
Darovao je novac za gradnju i obnovu sedam crkava u Zadru, a gradio je crkve i u Albaniji i Italiji. Grad Zadar mu je 2000. dodijelio nagradu za životno djelo, a proglašen je i počasnim Doktorom Sveučilišta u Zadru, posebice zbog velike donacije za obnovu kapele sv. Dimitrija, čija velika kupola dominira Sveučilištem.
Njegovim novcem obnovljene su župna crkva Gospe Loretske u Arbanasima, zadarska crkva Gospe od Zdravlja, crkva sv. Ante Padovanskog u Smiljevcu, sagrađena je crkva svete Marije na na mjestu trošne kapele u Dračevcu, gdje je Simeone Duca bio župnik 1942., zatim Kraljice Svete Krunice (Gospe od Ružarija) u Pridrazi, Svetog Jurja u Kruševu, Uznesenja Marijina u Dračevcu itd.
Kao Arbanas, Duca je bio povezan sa svojom sunarodnjakinjom majkom Terezom Calcuttskom, pa je i na njezinu inicijativu inicirao i platio ponovnu gradnju svetišta Gospe od Dobrog Savjeta u Skadru, pošto je prethodno svetište posve razrušeno za vladavine Envera Hoxhe.
Monsignor Duca umro je u Rimu u 91. godini života, te je pokopan u zadarskoj crkvi Gospe od zdravlja (koju je sam obnovio) u Zadru, uz grobnicu nadbiskupa Vicka Zmajevića koji je zaslužan za dolazak Arbanasa u Zadar
Post je objavljen 22.11.2008. u 20:05 sati.