Zašto mene nitko neće? – upitala me nekidan, ničim izazvana moja Ivana, na popodnevnoj kavi na splitskim Bačvicama dok smo zamišljeno proučavali amplitudu valova olujnog juga kroz zamagljena i orošena stakla ugodnog kafića.
Tebe nitko neće!?- lakonski sam odgovorio s primjetnom mješavinom čuđenja, iznenađenja i slatkog iščekivanja jer mi je iz mog skromnog iskustva dobro poznato kako iza ovakve rečenice u pravilu slijedi neka još bolja...
Da se razumijemo, Ivana je jedna od najdražesnijih prmjeraka nježnijeg spola kojega sam ikada imao prilike upoznati. Zgodna, pametna, komunikativna, s nevjerovatnom sposobnošću kretanja kroz prostor. Dok hoda doima se kao da pleše, a kad zapleše....ajmeeeee, koja je to gracioznost...
No, pustimo sad to, vratimo se mi na razgovor...
Možda imam prevelika očekivanja od muškaraca? Ne znam, moram li spuštati svoje kriterije?
Naravno da ne, moraš vjerovati u vlastiti osjećaj...
Znaš - nastavila je - u prethodnu sam vezu ušla baš s tim osjećajem, da je on, znaš o kome govorim, zar ne, malo, ali samo malo ispod onoga što ja smatram svojim kriterijima. Ali, kroz tih nekoliko mjeseci, čak sam i prihvatila sve to i zaista mi nije smetalo, da bi mi on sam jednog dana rekao da zamisli - ja nisam ono što je on očekivao!
Heeej, ja nisam ono što je on očekivao? Što je on očekivao? Laru Croft i majku Terezu u istoj osobi? Pa kakav je to lik?
Taj lik je budala! – odgovorim iskreno jer ne mogu zamisliti da graciozna Ivana nekome nije «ono što je on od nje očekivao»...
Uostalom, takvim se riječima ne prekida veza, čak i ako tako misliš...
Ah te veze!
Ponekad pomislim kako ništa nije toliko krhko kao veze između ljudi.
Bile one prijateljske, poslovne, ljubavne, obiteljske, opasne ili nekog drugog karaktera
Veze su definitivno u krizi. Postoji realna opasnost da se polako ali sigurno, čitav svijet pretvara u «bezvezno» mjesto.
Zaista, moja dobra prijateljica (mislim stvaaaaarno «samo» prijateljica, da ne bude zabune op.p),
ima «problemčić» koji se očituje u tome da na pragu svojih tridesetih ne uspjeva pronaći «lika» koji će u njoj prepoznati svoj zgoditak na životnom lotu..
Naime, ovog sam se razgovora prisjetio prošle subote za vrijeme stručnog simpozija o muško-ženskim odnosima koji je spontano upriličen za okruglim stolom u «maslinskim dvorima» gdje se okupilo zaista respektabilno društvo širokog spektra interesa koje je zahvaljujući izvrsnim meteorološkim okolnostima, uspješno obradilo čitav niz zahtjevnih tema.
Uz gusti hvarski plavac klizile su teme i dileme kao podmazane, a posebno smo se dotakli fenomena zabrinjavajuće rastućeg broja suvremenih, mahom samosvjesnih i obrazovanih žena koje su se bez kompleksa u svojim tridesetim i četrdesetim godinama «drznule» biti same.
Slikovitije rečeno – to su žene koje ne žele zbog jedne kobasice uzimati kompletnu svinju!
Odlučile su biti «singlice» ne zbog toga što nedajblože patološki mrze muškarce ili zbog nekih drugih čudnovatih životnih opredjeljenja već jednostavno rečeno – radi toga što još nije naišao «onaj pravi!»
A kad smo već kod onih «pravih» koji imaju nezgodnu osobinu da nikako ne nailaze, naš eminentni skup sastavljen od troje muškaraca i šest prpošnih žena u najboljim godinama pokušao je dijagnosticirati stanje i pronaći odgovor na pitanje - kojim to stranputicama vrludaju i bauljaju potencijalni «oni pravi» umjesto da se vrate na sigurne i markirane staze.
Dakle, po svemu sudeći, na tržištu kvalitetne robe, postoji zamjetan manjak «onih pravih».
Kojih pravih?
Muškaraca dakako!
Zašto je tome tako?
U posljednjih nekoliko desetljeća, žene su se definitvno emancipirale, uspjele su promjeniti mnoga ustajala razmišljanja i odnose, hrabro su nametnule neke nove standarde čak i na ovostranim bespućima brdovitog zapadnog Balkana. Možda nije idealan primjer, ali nije se teško prisjetiti kako je još samo prije dva desetljeća, žena za volanom automobila bila prava rijetkost, vrlo često predmet poruge i sprdnje vrlih muškarčina, «iskusnih» šofera žnj kategorije.
I što se dogodilo?
Da, žene su se emancipirale i (p)ostale same!
Htjeli mi to priznati ili ne, muškarci su zbog nekoliko razloga ostali na nižem stupnju razvoja, tek je manji dio uspio odgovoriti ovom povijesnom «izazovu», pa se danas s pravom pitamo koji je u stvari spol jači a koji slabiji!? Je li moguć novi Kopernikanski obrat po spolnoj osnovi?
U zdravo tijelo i zdrav duh hrvatskih muškaraca posumnjao sam već onih nesretnih ratnih godina kada je na površinu isplivao zaprepašćujuće velik broj dičnih muževa koji su u to vrijeme satima i danima mogli laprdati o ugrozi svega hrvatskoga i neminovnoj borbi protiv mrskih «srbočetničkih» agresora, ali kada bi zaista došao trenutak da dežurna laprdala uzmu pušku u ruke i prihvate poziv za odlazak na bojište, upravo oni su znali dolaziti u urede za obranu s bezbrojnim primjercima liječničkih nalaza, uputnica i rendgenskih snimaka koji su nepobitno dokazivali kako su mnogi od njih – niškoristi!
Dakle, u to vrijeme, na bojište su odlazili samo oni «zdravi».
Nekoliko godina kasnije, kad je uslijedila demobilizacija, mnogi od ovih koji su na početku bili «zdravi», natjerani su u paničan bijeg i bjesomučnu potragu za istim onim nalazima, uputnicama i rendgenskim snimcima s kojima su nekoliko godinama ranije vitlali oni «niškoristi bolesni».
Naravno, znamo mi dobro zbog čega je to bilo tako...
Na koncu, kad od onog malog broja potencijalno «pravih» muškaraca oduzmemo alkoholičare, narkomane, dangube, budale, cestovne i ine manijake, piromane, pripadnike navijačkih skupina, korumpirane političare i lijene brodograditelje, što nam preostaje!?
Skoro pa ništa!
I sad, sreća moja da nisam «singlica» u ovim godinama, ali realno – možete li zamisliti koliko je nepodnošljivo okrutan današnji omjer «pravih žena» i «pravih muškaraca?»
Mislite da pretjerujem?
Idemo pogledati što žene žele
Sudeći po izlaganjima cjenjenih kolegica na simpoziju moderan muškarac mora biti barem približno:
- visok crn i zgodan (alternativno – visok, plav i zgodan)
- kulturan, obrazovan, situiran
- pouzdan, vjeran, ugodan
- još mnogo toga (upisati po vlastitom nahođenju)
Slažete li se?
E sad, čak i da kojim slučajem naiđete na nekog ovakvog, postoji realna opasnost da on već ima svog – dečka!
Tjah!
Pa gdje se onda kriju ti famozni alfa muškarci?
Postoje li oni uopće?
Ili je to samo mit?
Hmmm, koliko je meni poznato, grčkih alfabet sastoji se od dvadeset i četiri slova.
Dakle, ako već prihvaćamo alfa muškarce, zasigurno postoje i oni beta, gama, delta, teta, eta, jota, kapa, lambda...sve do omega!
Strogo matematički uzevši, znate li koliko ima alfa mužjaka?
Četiri posto!
Samo četvorica od stotine nasumce odabranih! Od toga su dvojica već oženjeni, treći je u stabilnoj vezi dok je tek onaj četvrti još aktivan na tržištu pokretnina..
U čemu je problem, zašto smo mi muški (p)ostali tako zawebani?
Pa zato jer se nismo emancipirali!
Mi u stvari, o ženama nemamo blagoga pojma, mi žene shvaćamo kao nešto što nam pripada po prirodnom pravu i smatramo da smo svi do jednog izuzetni talentirani u ophođenju prema nježnijem spolu a o ljubavničkim sposobnostima da i ne govorimo!
Nikada međusobno iskreno ne razgovaramo o «našim» ženama, ako se ovlaš i dotaknemo te teme, sve to ostaje u domeni pukog hvalisanja i razmetanja lovačkim pričama. Osim toga, opsjednuti smo brojevima i veličinama! Te koliko smo piva popili, koliko nam auto troši, koliko nam je dug a koliko širok (ne mislim na auto!), koliko smo partnerica imali a koliko smo samo umislili da smo ih imali...
Uvijek kvantiteta, nikad kvaliteta...
Znate za one priče kad brižni otac ozbiljnog izraza lica kaže svom pubertetliji: Slušaj sine, sjedni ovamo da ti tata objasni neke stvari o ženama!
Puka izmišljotina!
To ne postoji! Ne poznajem apsolutno nikoga koji je sa svojim starim pričao na takav način!
Sve što znamo o ženama, ako išta znamo – naučili smo na vlastitim pogreškama!
Drugog načina nije ni bilo.
Metoda uzaludnih pokušaja pokazivala se najučinkovitijom
S druge strane, žene su oduvijek imale svoje časopise u kojima su između svih onih silnih krojeva i recepata za torte i kolače vješto sakrivale svoje povjerljive razgovore razmjenjujući savjete kako postupati u određenim situacijama.
Muškarci nisu imali vremena za čitanje.
Tek se u najnovije vrijeme sramežljivo pojavljuju nekakvi licencirani magazini za muškarce koji su opet budalasti na svoj način jer nam uglavnom mudro savjetuju kako trideset i pet posto svog slobodnog vremena moramo vježbati i dizati utege!?
Ma daaaaaj....
Imam ja i pametnijeg posla nego dizati utege!
Naravno, sve ovo nema uticaja na alfa-mužjake, oni su jednostavno izvan takvih tlapnji.
Složili smo se i oko toga da sam pojam «alfa mužjak» možda i nije baš najsretnije odabran naziv, ali u svakom slučaju, neosporna je činjenica da postoje muškarci s većom dozom sposobnosti, karizme i magnetizma kojom uspjevaju privlačiti žene, a u posljednje vrijeme čak i muškarce!
Alfa faktor ili imaš ili nemaš, nemoguće ga je naučiti ili kupiti!
Ćud je ženska smiješna rabota...
Navodno!
Hm...
Ljubav je još smiješnija!
Pa upravo zahvaljujući ljubavi kao nerazjašnjenoj misteriji i osnovnoj sili koja pokreće svijet, mnoge od ovih teorija lako mogu pasti u vodu pa je unatoč svemu još uvijek moguće da alfa muškarac zavoli omega ženu i obratno!
Zar to nije prekrašno?
Možda je upravo zato sazrelo vrijeme da emancipirane žene pruže šansu neemancipiranim muškarcima znalački koristeći sitna ženska lukavstva koja će unatoč svemu u prpošnom mužjaku probuditi onaj zakržljali instinkt lovca.
A za one ostale neprilagođene – hm, pa još im ostaje samo rudimentarni instinkt sakupljača
Mrvica dakako...
Post je objavljen 11.11.2008. u 14:39 sati.