Marketing
UmRlOj dJeVoJcI...(=
Sjećaš se Ana, iz milosti sam te zvao Anchy. Sjećaš li se koliko sam te morao moliti za prvi poljubac. Koliko je trebalo da shvatiš da ti od poljupca neče biti ništa i da je to sasvim obična stvar. Satima smo sjedili uz obalu i bacali u rijeku bijele kamenčiće. Da sjećam se toga dana si se prehladila, a ipak smo se ljubili i više nam nije bilo stalo dali će netko, da li će tvoja mama, brat ili možda otac vidjeti šljivicu na tvom vratu. Sjećaš li se naše prve zajedničke noći. Bila si najljepša i svi su te gledali, a ja sam ih mrzio i njihov pogled me smetao. Da malena moja otišli smo prije ponoći i ljubili smo se, ljubili za sve zaljubljene u novogodišnjoj noći. Sjećaš li se malena kako smo plakali kad su Romea sahranili i onoga dana kada smo ga na bunaru vidjeli posljednji put, mahnuo nam je kao da je htio da kaže: Doviđenja, volite se i za mene., da malena plakali smo, osjećao sam tvoje suze na mojim grudima, a tvoj plač mi je parao srce. Romea više nema našeg najboljeg prijatelja. Sjećaš li se moje zakletve da če naš sin nositi ime mog brata Romea i biti simbol ljubavi i prijateljstva prema njemu. Nismo osjećali vrijeme, a ti si svakim danom bila sve ljepša. Kako smo se ludo smijali kad sam u tvojoj torbi tražio cigarete i našao anti-bebi pilule, da malena moja ludo smo se smijali,a još luđe voljeli. Nitko nam nije bio potreban u našoj ljubavi, našli smo sebe i bili sretni. Sjećaš li se Ana kad si onoga vojnika čekala na mostu. Zajedno smo čitali poziv, da ja sam morao otići, a ti si plakala. Sjećaš li se Ana, malena moja kad smo tvojima rekli da se volimo i sretni smo pokazivali lijeve ruke, kako smo tada bili ponosni. I onda posljednji lipanj, na stanici pjevaju vojnici, uplakane djevojke kao da hoču da kažu: Čekamo da se vratite i naša ljubav bit če opet vaša, naše usne mirovat če dotle, a vi ćete se vratiti. Vlak je lagano odmicao od očiju djevojaka. Malena moja u bijeloj haljini od svile, to je bilo naše posljednje viđenje. U vlaku smijeh, pred očima slika, Ana pod nogama osjećam bijele kamenčiće, i opet smo zajedno, ali smo u snovima. Držimo se za ruke, trčimo, ti hodaš ivicom ceste, brojiš korake, a ja ih osjećam, ti letiš mašeš rukama, a tvoja kosa prkosi vjetru, smiješ se, da malena to su samo snovi. Tvoja pisma sam bezbroj puta čitao, tvoju sliku pred tobom imao i kad mi je bilo teško mislio sam na tebe, na povratak kući, na sreću o kojoj smo sanjali. Znam i sad da voliš sladoled od jagoda, karanfile i mene, da spavaš na lijevoj strani, da imaš mladež na vratu. Da sve znam. Želim da sve ponovo vidim. Kupit ču ti brdo sladoleda, sve karanfile svijeta i sve ču ti kupiti, ali Ana moja sasvim sam zaboravio da je stvarnost toliko kruta. Da ja sam ti suviše pisao voljena prvi put kad budem došao kući donijet ču ti karanfile i sva pisma, a Romeu ču kupiti medu većeg od njega, i zajedno ćemo doći malena moja pa da po ko zna koji put ostavim karanfile na tvom grobu i da plačemo, plačemo do besvijesti. Sjećaš li se Ana iz milosti sam te zvao Anchy. Sjećam se našeg rastanka, bila si u bijeloj svili, plakala si, haljinu si sašila sebi, i onda smo se bojali, čekala si Romea. Željeli smo Romea, i imamo ga, ali nikada nisam slutio da ga ti nećeš vidjeti kako raste. Znam Ana on liči na tebe samo su mu oči ko nebo plave, a u njima tuga. Malen je i ne zna da mu majke nema, da mu otac u daljini živi, da je simbol svega što smo htjeli. I plakat ču dugo do neba i dalje. Učit ču ga da voli, da živi i njemu će reći da si njegov život stvorila, i da si umrla u času kad si život htjela, i mojim ču mislima vječno ostati uz tebe…
Ova priča mi je super...
pa sam ju stavila....kiss
Post je objavljen 07.11.2008. u 15:10 sati.