Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/smotani007

Marketing

Možda....

Još jedna tužna noć dolazi
A bol u mojoj duši ne prolazi


Današnju šetnju započeo sam na Mirogoju posjetivši neke prijatelje, a nakon toga, neplanirano, otišao punici. Jednostavno.. trebalo mi je društvo u tišini, a ona, ona je to jako dobro razumjela. Ni šah sa juncem nisam odigrao.. vidio je da nisam raspoložen, da imam jedan od onih dana… Punica je pokušala u nekoliko navrata prekinuti taj mir, taj spokoj….nisam se smeo… nije navaljivala. Po ne znam koji puta začuo sam onu njenu, majčinsku – sine, trgni se…. Dosta je bilo tuge u tvom srcu… neko, neko te čeka, zaslužuje tvoju pažnju, tvoju ljubav – idi, pronađi…budi sretan, zaslužio si… Čime sam ja to, punice draga, zaslužio sreću? Gdje piše da sam ju zaslužio? Naravno, bolje da nisam ništa niti rekao…bilo bi bolje… rafal koji sam čuo od nje dotukao me. Zašto niko ne može shvatiti moj osjećaj krivnje? Zar je to toliko čudno? Ne, meni nije… I da, sad bi ona rekla… nikad ne znaš kako bi bilo da ste bili zajedno! Ne, ne znam…doista, možda bi bilo isto a možda ne bi…. Ne, ne mogu znati, ali.. zar je toliko čudno što osjećam krivnju jer..jer ja mislim da se to ne bi dogodilo, ili da barem ne bi tako završilo? Ima, ima moja punica odgovor i na to… sine, sve je negdje zapisano… tu, tu sam vas čekao draga punice – znači, negdje je i zapisano da ja baš ovako, baš ovako moram nastaviti svoj život! Baš ovako? Uvijek, ali uvijek tu zapnemo…ako je zapisano..što ja tu mogu mijenjati? Probao sam, ali, očito je negdje bilo i zapisano upravo ovako kako su se stvari dogodile… kao i Anđelu…malo su mi dana krila jer sam ih možda nečim zaslužio, a onda, onda u jednom trenutku, i to je negdje zapisano, ta mi krila oduzimaju jer – nisam ih zaslužio… nisam ih vrijedan, nisam ih dostojan… i opet..opet padam.. i to, i to je draga punice isto zapisano. Kako da se borim protiv tih zapisa? Čime? Zašto? Na taj moj zašto uvijek skoči… do sada, do sada sam imao općenitu teoriju koja i je i nije bila prihvatljiva..ali sada, sada je moja teorija postala praksa… zašto? Da možda s nekim poželim započeti neko prijateljstvo iz kojega se možda može razviti nešto više? Da možda, ako se možda dogodi nešto više, tu osobu nesvjesno povrijedim, da možda ta osoba, kažem ako bih možda osjetio nešto više, možda jednom kaže…drag si mi ali…. Da opet, ako se ostvare sva prethodna možda, možda ostanem sam… Ma što možda… možda se to upravo i dogodilo… i možda sam zahvaljujući upravo tome što je to negdje zapisano opet tako tužan i nesretan. Možda žalim ono malo što su mi krila dana? Možda žalim što se na tren u mom životu počelo događati nešto što sam zaboravio da postoji, što sam mislio da više nikada neću osjetiti, da se to događa drugima ali ne i meni? E…evo jedini možda na koji ne znam odgovor..možda sam samo još više tužan što nisam uspio dobiti još malo snage i hrabrosti..ili vremena… a njega, vremena, po nekima sam imao dovoljno..možda ipak hrabrost? Možda ipak pojam o vremenu nije svima isti? Možda sam ipak predugo bio u svom svemiru i možda mi je ipak trebalo malo više vremena? Možda da..a možda i ne… Kome sad uopće bilo što objašnjavati? Kome bilo što reći kad više niko ne sluša? Kome?

Ne pitajte me kako sam, ne pitajte me ništa
Neka tišina riječi govori o propuštenoj sreći
Zbogom, zbogom moj živote
Umirem bez te ljepote….


Post je objavljen 26.10.2008. u 23:28 sati.