Vrlo brzo nakon što sam se zaposlio u srednjoj školi shvatio sam da je to mjesto na kojem malo tko uistinu želi biti. Škola je nešto poput zatvora poluotvorenog tipa, kaznionice s mekim režimom, a nerijetko se može prispodobiti i s ustanovama za ljude s posebnim potrebama, kako je to u jednom svom komentaru napisao Goran. Uglavnom, škola spada u one ustanove u kojima su ljudi manje-više jedino zato što moraju biti. Djeca zato jer ih na to primoravaju roditelji, a profesori zato jer su se uvalili i nemaju izbora. Jer, svatko zna da su SVI koji su za to imali i najmanju šansu, odmaglili iz prosvjete.
Kako i ne bi.
Jer, tko će pristati – ako baš nije stjeran uza zid – na to da ga maltretira stotinu do stotinu i pedeset izdosađenih tinejdžera svakoga dana, pet dana tjedno, devet mjeseci u godini? Oduzmite prosvjetaru ferije i osudili ste ga na Jankomir. Ili Mirogoj. Tko će pristati – ako mu o tome baš ne ovisi goli život – da mu za vratom dašću ljutiti roditelji? Tko će pristati – ako nije mazohist – na ravnateljski sadizam? Da, možda sam preoštar. Nije valjda baš tako! Da, nije. Ima i tinejdžera koji profesore ne maltretiraju nego ignoriraju. Postoje i roditelji koji nisu ljutiti nego bijesni. A ima i ravnatelja koji nisu sadisti nego manično-depresivni tipovi i paranoici. I dalje sam oštar? U redu, u redu. Doista, ima i djece koja su slomljena, zlostavljana i odbačena. Ima i roditelja koji su bez posla, bez nade i volje za životom. I ravnatelja koji znaju svoj posao. Kojima vrhunac brige o instituciji nije lupanje šakom po stolu i hvatanje pušača iza školske zgrade. Koji nisu ravnatelji iz mutnih edipalnih poriva i hlepnje za moći. Koji nisu u stanju gledati čovjek u oči i bezočno mu lagati. Koji ne upravljaju po načelu divide et impera. Koji pozdrave kad ih sretneš na hodniku. Kojima ne bi, u nekoj zemlji u kojoj postoje jasno definirana pravila, bilo zabranjeno da se djeci približe na stotinu metara. Ima, dakle, i takvih ravnatelja koji se za učenike ne zalažu deklarativno, u skladu s nekom svojom internom računicom, nego im je do dobrobiti hrvatske mladeži doista stalo. Takvih ravnatelja zasigurno ima, nadam se iskreno da su u većini, no, ja nisam bio te sreće da naletim na takve. Jedan moj ravnatelj je u ratno doba dolazio u školu s revolverom zadjenutim za remen iz meni nejasnih razloga jer smo od najbliže linije fronte bili udaljeni preko stotinjak kilometara. Ravnateljica sljedeće škole u kojoj sam radio voljela bi sjesti u krilo, kako mladom kapelanu, tako i ostalim kolegama – mene je iz nekog razloga izbjegavala – a prilikom primanja u radni odnos novog djelatnika, obavezno pitanje glasilo bi: »Hoćete li plesati sa mnom na školskim domjencima?« Pritom je bilo posve jasno kako odgovor na to pitanje uvelike utječe na sudbinu pitanog. Tu je i ravnatelj koji je u nekoliko godina s trećinom zaposlenih dogurao do suda, a onda je u maestralnom finalu, prebacivši veći dio svojih kreditnih obaveza na leđa jamaca, jednostavno otišao iz prosvjete.
Koliko znam, vodi noćni klub Veliki odmor.
Post je objavljen 15.10.2008. u 21:28 sati.