Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/knjigoljub

Marketing

KRITIKA: Josip Mlakić – 'Tragom zmijske košuljice' (V.B.Z., 2008.)




KRITIKA: Josip Mlakić – 'Tragom zmijske košuljice' (V.B.Z., 2008.)

Josip Mlakić poznat je kao autor koji je gotovo opsesivno vezan za tematiku rata u Bosni, kojega je – ili njegove posljedice, odnosno uzroke – problematizirao u sva četiri dosadašnja romana i tri zbirke kratkih priča, u svoje tekstove redovito upisujući snažne etičke poruke o apsurdnosti i besmislu rata i pogubnosti međunacionalne netrpeljivosti i agresije. Svoj novi roman naslovljen ''Tragom zmijske košuljice'' Mlakić je vremenski izmjestio u bosansku prošlost – u vrijeme turske vladavine, točnije rečeno, zuluma – ali asocijacije na nedavno bosansko krvoproliće nisu izostale, a prisutne su kroz motive pljački i zločinstava nad civilnim pukom što se dešavaju nakon samih bitaka kao i opetovanjem već poznate autorove teze o ponovljivosti zla na bosanskim prostorima.

U novome romanu ulogu pripovjedača pisac povjerava jednome fratru – Ivi Lašvaninu – koji događaje kojima svjedoči ili kojih je sudionik iznosi u obliku kroničarskih zapisa, čime Mlakić uspostavlja analogiju s poetikom Ive Andrića čije su se pojedine proze također temeljile na interpretaciji ljetopisnog žanra. Odlika tog pripovijednog modela je protkanost teksta pripovjedačevim komentarima koji su i ovdje, naravno, također prisutni, a autor ih koristi kako bi progovorio o mnogim univerzalnim temama – o ratu, strahu i sumnji, vjeri, suživotu i ljudskoj muci. No simulacija ljetopisa Mlakiću je poslužila i u svrhu proširivanja dijapazona svog stilskog izraza; njegova se poetika u prijašnjim prozama temeljila na ekonomičnosti i svojevrsnom asketizmu izraza – po principu 'manje je više' – dok je novi roman jezično puno bogatiji (iako manje sentenciozan od npr. Jergovićevog), pomalo arhaičan, te prepun turcizama ali i lirskih pasaža i poetskih slika, što je u autorovim dosadašnjim prozama bilo prisutno tek u tragovima.

Da je majstor uvjerljivih i vrlo životnih dijaloga Mlakić dokazuje i u novome rukopisu, u razgovornim se dionicama koristeći autentičnim, kolokvijalizmima bogatim govorom lašvanskoga puka, a ponovo je vrlo uvjerljiv i u građenju atmosfere pri čemu vrlo funkcionalno koristi opise krajolika u cilju apostrofiranja emocionalnih stanja likova. Pritom je motiv magle (kojega je obilno koristio u svoja prva dva romana ''Kad magle stanu'' i ''Živi i mrtvi'') u novome romanu zamijenjen motivom snijega – no dok je magla bila u funkciji nagovještaja opasnosti i prijetnje, snijeg je tu da prekrije krvave tragove zločinstava i nesreća koje činimo jedni drugima, te zamrzne sudbine ljudi u stanju tuge, tragike i beznađa. Inače, to je još jedna potvrda Mlakićeve dosljednosti i ustrajavanja na osnovnim značajkama vlastite poetike – poznavatelji autorova opusa već znaju da je upravo ozračje sjete i osjećaj tragike, depresije i besmisla zajednička osobina svih njegovih dosadašnjih proza, pa tako i novoga romana.

Unatoč tome što u svrhu dinamizacije kao narativni okvir romana ''Tragom zmijske košuljice'' Mlakić uzima obrazac kriminalističke proze – fratar Ivo Lašvanin naime provodi privatnu istragu nekoliko brutalnih ubojstava čiji su povod osveta i međureligijski sukob kršćana i muslimana – osnovu rukopisa ipak čine monološki ekskursi u kojima narator razmatra brojne teme (a čime autor roman oplemenjuje elementima filozofičnosti). No, pripovjedačevi zaključci mahom odišu pesimizmom jer oslikavaju Bosnu kao trajno poprište sukoba koji redovito svršavaju u krvi, odnosno, kako fratar Lašvanin veli, Bosna je zemlja gdje se ''vlastita korist mjeri tuđim gubitkom, a mjera ljudske sreće često je bila tuđa nesreća''. Ipak, osim ljudske muke, sumnje, vjere, straha, rata i stradanja, fra Ivo analizira i proces pisanja – s religijskog stajališta, naravno – priznavajući pritom da ga pisanje zbunjuje jer, kako kaže, ''pisanjem svjedočiti o ljudskoj muci je bogougodno, ali je i heretično jer pišući mi stvaramo svijet i na taj se način igramo Tvorca. Kako postaviti granicu?'' fratar se pita, da bi na koncu ipak zaključio kako je pisanje način na koji ostavljamo trag iza sebe i tako bar donekle ništimo svoju beznačajnost i udahnjujemo smisao vlastitu životu.

A takav zaključak, ipak, bar malo ublažuje prevladavajuće pesimistično ozračje novoga Mlakićeva romana kojime autor skladno nadopunjuje svoj nimalo beznačajan, kvalitativno vrlo ujednačen, koherentan i tematski zaokružen opus, u čijem svakom izdanku – iako nikad ne napušta Bosnu – Mlakić redovito iznalazi načine za stilske i izvedbene inovacije, odnosno iskušavanje pripovjednih modela i mogućnosti u kojima se još nije oprobao, a u svrhu izbjegavanja automanirizma i predvidljivosti.

Napisao Božidar Alajbegović
objavljeno na portalu Kupus.net, rujna 2008.)








Post je objavljen 08.10.2008. u 07:38 sati.