Marketing
Samo...
Juer i danas itam svoje stare postove. Od onoga dana kada sam otvorila blog, a bilo je to zaista davno. itam i ponovo se sjetim vremena u kojima su ti postovi nastajali. Kakva sam osoba bila tada? to sam osijeala? Dugo je vremena prolo od mog prvog posta. Imam osjeaj, itajui sve te tekstove, da to nekad nisam bila ja. Da je to bila neka druga ena i imala drugi ivot. I onda zakljuim da sam to ipak bila ja, ali ja sasvim drugaija. Ona ja koja je imala neki drugi ivot, iako mi se sada ponekad ini da nikada i nije postojao. Izbrisala sam toliko toga to nisam eljela pamtiti. Danas sam shvatila da su sve te prie ipak bile dio mene, mog ivota i da nisu nestale niti ih mogu pobrisati. Nemamo funciju delete, kako sam jednom napisala, pa ja sve to bacim u rec byn, ali kad-tad one isplivaju i napadnu. Uspomene, sjeanja, neki drugi ivot, tako dalek i stran, ali ipak moj. Promijenilo se mnogo toga. Drastino. Promijenila sam se i ja. Voljela bih vjerovati nabolje i znam da jesam. Nisam ovo to jesam postala onda kada sam moda trebala, mogla, postala sam onda kada me ivot bacio na dno i kada sam imala samo dva izbora. Ostati leati ili se ustati, visoko podignuti glavu i krenuti dalje. Pa makar i ispoetka. Ja sam izabrala novi poetak i nisam razmiljala koliko e biti teko. Usput sam taj svoj novi poetak sebi dodatno oteala. Moda namjerno. Ne znam da li bi sada bila na to pitanje sposobna iskreno odgovoriti. Moda sam izabrala tei put da iskuam svoju snagu? Moda sam se raspadala od boli pokuavajui saznati koliko mi vremena treba da bol proe i da zaliem rane. Ne znam. Danas sam ja, ova kakvom sam postala, ona ja kakvom elim biti. Ona ena koja zna iskreno voljeti i kada boli, ona ja koja je sretna kad pomisli da postoji zagrljaj u kojem bi poeljela i umrijeti. Ona ja koja se brine i kad za brigu nema ba nekog razloga. Ona ja koja dozvoli sebi biti tuna i sretna istovremeno. Jo uvijek ne znam kako mi je uspjelo spojiti ovo dvoje. Ona ja koja je postala iskrena i vie nego to je mislila da bi to ikada mogla biti. Ona ja koja pusti da suze teku kad god one osjete potrebu da iz nje izau. Vie ih ne zaustavlja. Ona ja koja vie ne misli kako se tuga najbolje pobjeuje jo jednim nepotrebnim izlaskom u zadimljene klubove, gdje e usuti u sebe dovoljnu koliinu alkohola da je utopi. Kako je rekla Frida: Pijem da utopim tugu, ali je kuka nauila plivati. Sad ve dugo pustim mojoj tuzi da neopijena zapliva mojim mislima, pa ona i ja plivamo zajedno u mojim suzama. Nije to esto. Ne oduzima mi to mir. Naprotiv, vrati mi ga. Kada u tiini noi pustim suze da se utrkuju mojim obrazima mir se vrati. Isperem njima tugu koja navrati. Ni sama ne znam zato uvijek navraa, ali valjda smo se jedna na drugu navikle. A kada nje nema, kada otjeram i brigu i strepnju i strah, pustim sreu i nadu da zaplove mislima. Ponekad pomislim da sam sretna toliko, pa zaboravim neke datume zbog kojih bi morala biti tuna, kao danas. A nisam. elim biti sretna jer zasluila sam. Izborila sam se za ovaj ivot koji sada imam i onda kada ni moji najblii nisu imali vjere u mene da u to uspjeti. Jesam. I oteala sam sebi i ovaj ivot, ali sam preivjela. Ponosna na sve uspomene koje su ostale, samo uspomene. ak i one teke. elim biti sretna i u svoj album uspomena odsada pohranjivati samo sretne i lijepe trenutke. Moe li se to? Moda? Tako da jednog dana, kada taj album budem prelistavala u mislima, sigurna u onom zagrljaju u kojem bi poeljela i umrijeti, mogu sebi rei Vridilo je.
Poelite mi sreu onako kako je ja elim i Vama i sebi
Vaa prijateljica Lagana
Post je objavljen 27.09.2008. u 21:39 sati.