˝...Nije važno koliko smo puta
udahnuli dah
hej, važnije je koliko smo puta
ostali bez daha...˝

... kažu kako rjetko pišem na blogu, nisam više depresivna pa ne nalazim inspiraciju kao prije kad sam ju crpila iz svake suze... al' to je jednostavno pravilo života , kad patimo emocije naviru nekontrolirano, svaka suza jedna riječ ...
Al' ja se samo mijenjam ... ne kupam se više na istom izvoru života... al' nije istina da nemam više inspiraciju ... ne bih se smijala da nema inspiracije, ne bih plakala od sreće da nemam inspiraciju ...
Kada istrgnemo nepotrebne stranice knjige koju pišemo svakim korakom u novi dan, shvatimo da su nam oči bistrije a lice rjetko prekriveno suzama tuge... možda imamo na nečije rame ostavit umor sa čela , onaj umor od života...
[ nešto neprocjenjivo.... ]
... uvijek sam sanjala o nekom svijetu , iluziji, kao dijete , nisam shvaćala da svijet i život ne mogu biti takvi kakvim ga ja zamišljam ... da ništa nije savršeno što ima doticaj sa ljudskom rukom... al' sam vjerovala u Ljubav ...
[ vječito se vraćam Njoj, al ne mogu bez nje] ...
I sad sam shvatila da ne mogu sama , i uvijek ću je tražit , gdje god da se okrenem, gdje god da mi pogled leti ...
Svatko ima svoju Ljubav ( u nekom obliku ) ... uvijek ću težiti dati komad sebe, cijelu sebe ... tebi , njoj, njemu ... jer znam kako je kad ti netko daruje sebe... ne dio, nego sve od sebe ...

