(William Gibson: Pattern Recognition; Berkley, 2005.)
Paradoksalno je da sam Williama Gibsona, značajnu facu na polju znanstvene fantastike, počeo stvarno cijeniti, a možda i voljeti, kad je znanstvenu fantastiku prestao pisati.
Ali, krenimo otpočetka ... Negdje u zadnjim godinama svoga izlaženja, a to bi bilo krajem osamdesetih, čuveni je naš znanstvenofantastični mjesečnik Sirius najposlije počeo hvatati korak sa svojom dekadom i umjesto klasika objavljivati kurentne i potentne pisce trenutka. Bio je to, ujedno, i početak pada njegove prodaje, ali optužimo za to lošu ekonomsku situaciju, a ne tvrdokornu čitateljsku tvrdoglavost. Nazadnjaštvo i nespremnost za novo nije način na koji SF-publika voli misliti o sebi, premda ... No, kako rekoh, optužimo za to hiperinflaciju i svima će biti lakše.
Najkurentniji i najpotentniji SF-pisac trenutka tad je bio William Gibson, perjanica kiberpanka, i Sirius mu je objavio (oslanjam se na pamćenje jer ovo pišem metrima daleko od interneta i kilometrima od kolekcije Siriusa, a tko me želi u laž utjerati neka potraži elektronsku bibliografiju negdje na, mislim, SFerinim stranicama) gotovo sve priče iz njegove ključne rane zbirke Burning Chrome (naslovna je priča u Siriusu bila prevedena kao "Kako smo popalili Kromu"). Dodamo li i tome jedan prijevod u Alefu ("Red Star, Winter Orbit", ako se ne varam) i relativno brzo objavljen prijevod Neuromancera ("Neuromanta", prevedenog kao "Neuromanser") kod jednog od nekolicine specijaliziranih beogradskih SF-nakladnika i postat će jasno kako je svakom fanu bilo dano dovoljno predložaka kako bi o tadašnjem vunderkindu Gibsonu stvorio utemeljeno mišljenje.
Meni se nije bio svidio.
Jest, bilo mi je jasno kako je to nova i nabrijana SF-proza (iako će sama riječ "nabrijana" pričekati još koju godinu da uđe u upotrebu), na sve strane sam viđao konvertite i apostole kiberpanka, ali ja sam imao neodoljivu (i uglavnom kukavički prešućenu) potrebu vikati kako je car gol. Dio je razloga za to svakako bio i u tome da sam sa svojih, otprilike, osamnaest (i skoro polovicom tog vijeka provedenog u čitanju žanra) već bio tvrdoglavo tvrdokoran kao i bilo koji drugi djedica, ali ... Ali dio je razloga bio i u tome - bez obzira što se Gibson na papiru najviše približio mom filmskom paragonu "Blade Runneru" u prikazivanju izgledne budućnosti - što su njegove priče bile, pa, ovaj, bez veze.
Drugim riječima, nisam se sjećao ničega nakon što bih ih pročitao.
"Ničega" je malo pretjerana tvrdnja, doduše. Sjećao sam se bio sve Gibsonove kozmetike - ustroja svijeta, detalja likova i nekih kul džidžabidža - ali nekih njegovih velikih SF-ideja u podlozi zapleta baš i ne. Gibsonova je velika ideja, kad sad razmišljam, bila stil. Poput sebi suvremenih bendova ranih osamdeseth, on je shvatio da je trenutak sklon slici i površini pa je, dok su se oni sve više oslanjali na spotove, on oslanjao na svjetlucave prizore nalijepljene na najobičnije male noir-krimiće. Dvije knjige poslije (o kojima vam ništa ne znam reći, iako sam ih čitao), to jest na kraju "Neuromantove" trilogije, od Gibsona sam digao ruke i ništa što je napisao u devedesetima nisam čitao.
Ne bih vjerojatno pročitao ni PATTERN RECOGNITION da ga Tanja, svojim neshvatljivim sistemom, nije u Algoritmu kupila s još naramkom drugih knjiga. Možda ga, usprkos tome, još uvijek ne bih otvorio da ga nisam dokon zatekao na ultimativno izazovnom mjestu - polici pored wc-a - te da mi, a sad stvarno nagađam, predrasude nije omekšao dokumentarac No Maps for These Territories nakon kojeg sam zaključio kako Gibson uopće nije glup.
Otvorio sam, dakle, knjigu, zagazio u pomalo joj neprohodne prve rečenice, uzdahnuo, namrštio i potrudio se ponovo. Na moje iznenađenje, trud se nije pokazao bačenim. Desetak stranica poslije, na moje zaprepaštenje, volio sam Gibsona.
A PATTERN RECOGNITION nije čak ni SF. Ili sam ga, možda, volio baš zbog toga? PATTERN RECOGNITION je, izašavši iz žanra, ubio dvije Gibsonove mane jednim udarcem: ukinuo je očekivanje velikog koncepta te njegov dar opažanja i uobličavanja opaženog stavio u prvi plan. Kako je i svijet - donekle oblikovan Gibsonovim viđenjem budućnosti - tu budućnost ionako sustigao, Gibson je učinio prvoklasno pametnu stvar ne pretvarajući se kako je i dalje vizionar već bivajući jednostavno pisac u svijetu kojemu su potrebni pisci koji ga razumiju. SF-pisci znaju loše ostarjeti kad desetljećima pokušavaju zadržati imidž nezaustavljivo divljih umova koji svakih pet minuta porađaju novu zemljotresnu ideju (što se najčešće događa "prorocima" i promicateljima žanra poput Harlana Ellisona). Prepoznati promjenu pa priznati svoje nove mjesto, kako je to Gibson učinio, velika je stvar.
PATTERN RECOGNITION roman je o potrazi za Bogom ili barem smislom. Tu moju rečenicu treba, jasno, promatrati u kontekstu činjenice da se meni ovih dana čini kako je sve potraga za Bogom ili smislom, ali i pomalo u mom (navedenom činjenicom oblikovanom) uvjerenju kako je dobar dio znanstvene fantastike pod ovom ili onom krinkom zapravo priča o jednom deklarativno ateističkom žanru u potrazi za nadomjestkom onoga što je deklarativno odbacio. Čemu inače uzdizanje znanosti, sve te priče o besmrtnosti i drugim oblicima nadrastanja ljudskosti, čemu ta putovanja u potrazi za većim i boljim i ... Hmm, što kažete? Da? Ne? Nema veze, ostavimo to za neku drugu zgodu.
U PATTERN RECOGNITION Cayce (izgovara se "Case" što je, ako se grdno ne varam, homofon imenu junaka Gibsonova prvog romana) ne traži, jasno, Boga kao takvoga. Ona traži Tvorca, autora komadića povezanih-nepovezanih komadića filma koji već neko vrijeme nenajavljeni iskrsavaju na internetu i koji su na rubu toga da postanu globalni fenomen, dočepa li ih se prava agencija, prepoznaju li ih pravi interesi. Ako "Tvorac" sam po sebi nije dovoljan trag, u paralelnoj potrazi-nepotrazi Cayce traži i svoga oca, nestalog-nenestalog u krucijalnom događaju zore dvadeset i prvog stoljeća, padu Tornjeva Blizanaca. Potraga za Tvorcem i Ocem i smislom u umjetnosti vodit će je samo i isključivo prijestolnicama nekadašnjih carstava (London pa Tokio pa Moskva pa Pariz), jer Gibson (s pravom?) smatra kako se izvan metropola ne događa ništa značajno. Možda ni ne zna da izvan gradova i njihovih periferija egzistira neki drugi planet, možda mudro ne smatra kako je njegov posao opisivati ono o čemu nedovoljno zna?
U svakom slučaju, toliko o zapletu koji je ionako bitan samo kao pokretač radnje (kad se roman počne rasplitati, odgovori nazirati i uredno svođenje računa nuditi, PATTERN RECOGNITION postane nešto slabijom knjigom nego što je dotad bio). Ono glavno i veliko veselje je u načinu na koji Gibson percipira i opisuje današnji svijet kaotične slobode, svijet bez prave ideje vodilje umjesto koje se nude samo prividi bliskosti ("drugi koji razumiju" sa strance 265), pretakanje šupljeg u prazno (u vidu zvanja i zanimanja većine likova knjige: Cayce je zamorac za trademarke) ili prepuštanje paranoji. Apropos paranoje:
"To je uvijek bila Winova prva crta unutarnje obrane: prepoznavanje da je on tek dio nečega većeg. Paranoja, govorio bi, je u suštini uvijek egocentrična pa svaka teorija zavjere na neki način služi samo kako bi uveličala onoga tko u nju vjeruje."
Gibson, stranica 174. Dobar, a? Meni jest.
I tako to. Ako se iz ranih Gibsonovih romana sjećam malo čega, kod ovoga je stanje posve drukčije. Ako sam nastavke Neuromancera čitao bio iz fanovske žanrovske dužnosti, PATTERN RECOGNITION probudio mi je želju da se vratim na Gibsonovu nepročitanu dekadu i provjerim što sam propustio. Također me je potakao da napišem ovaj tekst kako bih vam rekao da se jedan od najboljih znanstvenofantastično zamišljenih romana zadnjih godina uopće ne događa u budućnosti niti je iz naše stvarnosti ikako pomaknut: mi tu sanjanu budućnost živimo pa, ako je poželimo malo bolje shvatiti, ne postoji puno knjiga koje su je bolje pokušali objasniti od PATTERN RECOGNITION.
(mcn)
Post je objavljen 01.09.2008. u 08:43 sati.