Pregled posta

Prvo poglavlje Midnight suna

Kao što svi znamo,praskozorje nije zadnja knjiga twilight sage,već zadnja knjiga u Bellinom licu.Saga će se nastaviti,ali,naravno,sa drugim likovima..Kao što su,Jacob,Leah,Nessie…i meni osobno najdraži Edward!!!Dakle,sumrak sa Edwardove strane ili ti perspektive će biti zasigurno puno zanimljiviji..Npr.prvi dan u školi..tj.Bellin dolazak..Njegova patnja,mučenje,prva noć u Bellinoj sobi(čije opise svi željno iščekujemo)itd.Ugl,knjiga se već naveliko piše,a naslov će biti „Midnight sun“ ili na hrvatskom „Ponoćno sunce“.Prvo poglavlje,tj.nešto malo od njega je već procurilo u javnost…a leda ima asa u rukavu..hah..šala..ugl,slobodno pročitajte..izuzetno je zanimljivo,pogotovo Edwardov osebujan riječnik..a i saznat ćete kolika je Jessica kuja..Dakle,uživajte i pozz od vaše vječne twilighterice..

Ponoćno sunce: Edwardova verzija Sumraka


Ovo je bilo doba dana kada sam želio da mogu spavati. Srednja škola.

Ili je pakao prava riječ? Ako je postojao ikakav način da okajem svoje grijehe, ovo se moralo nekako ubrojiti. Dosada nije bila nešto na što sam navikao; svaki se dan činio nemoguće dosadnijim od prethodnog.

Pretpostavljam da ovo i je moj način spavanja – ako je san definiran kao inertno stanje između aktivnih perioda.

Zurio sam u pukotine na zidu u udaljenom kutu kantine, zamišljajući uzorke kojih tamo nije bilo. Bio je to jedan način na koji sam mogao utišati glasove koji su žuborili poput toka rijeke u mojoj glavi.

Nekoliko stotina tih glasova ignorirao sam iz dosade.

Kad pričamo o ljudskom umu, čuo sam već sve i zatim još malo.

Danas su sve misli bili obuzete trivijalnom dramom novog dodatka malom broju učenika ove škole. Trebalo im je tako malo da dignu strku. Vidio sam novo lice ponovno i ponovno u mislima iz svakog kuta. Samo obična ljudska djevojka. Uzbuđenje oko njenog dolaska je bilo umarajuće predvidljivo – kao kad djetetu pokažeš sjajnu stvarčicu. Polovica muškog djela škole je, poput ovaca, zamišljala kako se zaljubljuju u nju, samo zato jer je bila nešto novo što su mogli gledati. Uložio sam još malo truda da ih sve utišam.

Samo sam četiri glasa blokirao iz poštovanja, a ne mrskosti: moju obitelj, moja dva brata i dvije sestre, koji su bili već toliko navikli na nedostatak privatnosti u mojoj blizini da su rijetko uopće razmišljali o tome. Dao sam im onoliko privatnosti koliko sam mogao. Pokušavao sam ne slušati ako sam mogao utjecati na to.

Pokušavao koliko hoćeš, svejedno...znao sam.

Rosalie je razmišljala, kao i obično, o sebi. Uhvatila je odraz svog profila u odsjaju nečije čaše i divila se svom savršenstvu. Rosalien um je bio plitak izvor sa malo iznenađenja.

Emmet je bjesnio zbog natjecanja s Jasperom u hrvanju u toku noći, koje je izgubio. Trebati će mu svo njegovo ograničeno strpljenje da izdrži do kraja nastave da pokuša ponovno. Nikad se u biti nisam osjećao nametnuto dok sam slušao Emmettove misli, jer on nikad nije mislio ništa što ne bi rekao na glas ili stvarno učinio. Možda sam osjećao krivnju čitajući tuđe misli samo zato jer sam znao da postoje stvari koje ne žele da znam. Ako je Rosalien um bio plitak izvor, Emmettov je bio jezero bez sjena, stakleno bistro.

A Jasper je... patio. Suzdržao sam uzdah.

Edward. Alice je zazvala moje ime u svojoj glavi a time i moju pažnju.

Bilo je to kao da je moje ime izgovorila na glas. Imao sam sreće da je moje ime izašlo iz mode u zadnje vrijeme – bilo bi to vrlo iritantno; svaki put kad bi netko mislio na nekog Edwarda, moja bi se glava automatski okrenula...

Moja se glava sad nije okrenula. Alice i ja smo bili dobri u tim privatnim razgovorima. Rijetko nas je netko uspio uloviti u tome. Zadržao sam pogled na pukotinama u zidu. Kako se drži? upitala me.

Namrštio sam se, samo mali pomak usnama. Ništa što bi ostali primijetili. Mogao sam se jednako tako mrštiti od dosade.

Alicin um je sada zvučao zabrinuto, i vidio sam u njemu kako gleda Jaspera krajičkom oka. Ima li ikakve opasnosti? Posegnula je naprijed, u skoru budućnost, prolazeći njome u potrazi za uzrokom moga mrštenja.

Opustila se. Reci mi ako postane pretjerano loše.

Pomaknuo sam samo oči, gore prema stropu pa natrag dolje.

Hvala ti što ovo radiš.

Bilo mi je drago što joj nisam mogao odgovoriti na glas. Što bi rekao? 'Drago mi je'? Teško da je to bila istina. Nisam uživao slušajući Jasperove unutarnje borbe. Je li uistinu bilo potrebno toliko eksperimentirati? Ne bi li bilo sigurnije kad bi jednostavno priznao da možda nikada neće biti sposoban izdržati žeđ poput nas ostalih, i kad ne bi testirao svoje granice? Zašto očijukati s katastrofom?

Prošla su dva tjedna od zadnjeg lova. To nije bio strašno dug raspon vremena za nas ostale. Možda malo neugodno povremeno – ako bi čovjek prošao preblizu, ako bi vjetar puhao u krivom smjeru. Ali ljudi su rijetko hodali preblizu. Instinkti su im govorili ono što njihovi umovi nisu mogli shvatiti: mi smo bili opasni.

Jasper je trenutno bio veoma opasan.

U tom trenutku, djevojčica se zaustavila na kraju stola do nas, da bi popričala s prijateljicom. Zamahnula je svojom kratkom kosom boje pijeska, prolazeći prstima kroz nju. Grijalice su dopuhale njezin miris do nas. Ja sam bio navikao na osjećaje koje je taj miris izazivao u meni – suha bol u mome grlu, prazan vapaj moga želudca, automatsko stezanje mišića, pojačano izlučivanja otrova u mojim ustima...

Sve je to bilo poprilično normalno, obično sam to lako ignorirao. Bilo je teže sad, kad su osjećaji bili pojačani, duplo jači, dok sam pratio Jasperovu reakciju. Dvije žeđi, ne samo moja. Jasper je dopuštao svojoj mašti da ga ponese. Zamišljao si je to – zamišljao sebe kako se diže s stolice pored Alice i zastaje pored cure. Zamišljao je kako se naginje, kao da joj želi došapnuti nešto, i dopušta svojim usnama da dotaknu liniju njenog vrata. Zamišljao je kakav bi topao tok pulsa ispod nježne kože bio u njegovim ustima...

Lupio sam stolicu pod njim.

Susreo se s mojim pogledom na trenutak, a zatim pogledao dolje. Mogao sam čuti sram i buntovni rat u njegovom umu.

„Žao mi je,“ promrmljao je.

Slegnuo sam ramenima.

„Ne bi napravio ništa,“ Alice mu je promrmljala, smirujući njegovo razočaranje. „Mogu to vidjeti.“

Borio sam se s grimasom koja bi odala njenu laž. Morali smo se držati zajedno, Alice i ja. Nije to bilo lako, čuti glasove ni vidjeti vizije budućnosti. Oboje čudaci među onima koji su već i sami bili čudni. Čuvali smo tajne jedno drugome.

„Pomaže malo ako ih gledaš kao ljude,“ Alice je predložila, njezin visok, muzikalan glas prebrz da bi ga ljudske uši razumjele, kad bi itko od njih i bio dovoljno blizu da ju čuje. „Ime joj je Whitney. Ima sestricu koju obožava. Njezina je majka pozvala Esme na onu vrtnu zabavu, sjećaš li se?“

„Znam tko je ona.“ Jasper je otresito rekao. Okrenuo se i zuri kroz jedan od malih prozora složenih odmah ispod stropa kantine. Njegov je ton završio razgovor.

Morati će ići loviti noćas. Bilo je neozbiljno ovako riskirati, iskušavati njegov snagu da bi izgradio otpornost. Jasper se trebao pomiriti sa svojim ograničenjima i raditi unutar njih. Njegove stare navike nisu olakšavali njegov sadašnji, odabrani način života, nije se smio ovako dovoditi do ruba.

Alice je tiho uzdahnula i ustala, uzimajući svoj pladanj s hranom – u biti rekvizit – sa sobom i ostavila ga samog. Znala je kad mu je bilo dosta njezinog ohrabrivanja. Iako su Rosalie i Emmett mnogo otvorenije pokazivali svoju vezu, Alice i Jasper su bili ti koji su prepoznavali međusobna raspoloženja kao da su njihova vlastita. Kao da su i oni mogli čitati misli – ali samo međusobno.

Edward Cullen,

Refleksna reakcija. Okrenuo sam se na zvuk svog imena, iako to nije bio poziv nego samo misao.

Moje su se oči na trenutak susrele s parom velikih čokoladno-smeđih očiju smještenih na blijedom, srcolikom licu. Znao sam to lice, iako ga do sad ni jednom sam nisam vidio. Bila je to danas prva stvar u svakoj ljudskoj glavi. Nova učenica, Isabella Swan. Kćer gradskog zapovjednika policije, dovedena da živi ovdje zbog neke nove situacije sa skrbništvom. Bella. Ispravila je svih koji bi koristili njezino puno ime...

Odvratio sam pogled nezainteresirano. Trebao mi je trenutak vremena da shvatim da nije ona ta koja je pomislila moje ime.

Naravno da je već bacila oko na Cullenove, čuo sam kako se prva misao nastavlja. Sada sam prepoznao 'glas'. Jessica Stanley – prošlo je već neko vrijeme otkad me zamarala svojim unutarnjim brbljanjima. Koje je to olakšanje bilo kad je prešla preko svoje slijepe zaljubljenosti. Bilo mi je gotovo nemoguće pobjeći njezinim stalnim, smiješnim maštarijama. U to sam vrijeme nekoliko puta poželio da joj mogu objasniti što bi se točno dogodilo kad bi moje usne, i zubi iza njih, došle bilo gdje blizu nje. To bi utišalo njezine dosadne fantazije. Pomisao na njenu reakciju me gotovo natjerala na smijeh.

Puno će koristi imati od toga, Jessica je nastavila. Nije čak ni lijepa. Ne znam zašto Eric toliko zuri u nju... ili Mike.

Trznula se podsvjesno na zadnje ime. Njezina nova velika ljubav, općenito popularan Mike Newton, ju uopće nije doživljavao. S druge strane, očito je doživljavao novu curu. Kao dijete i sjajna stvarčica, opet. To je ostavilo podao prizvuk Jessicinim mislima, iako je bila prilično srdačna prema pridošlici dok joj je objašnjavala uobičajeno poznate stvari o mojoj obitelji. Mora da se nova učenica raspitivala o nama.

I mene danas svi gledaju, Jessica je kriomice razmišljala. Nije li prava sreća što Bella ima dva predavanja sa mnom... kladim se da bi me Mike volio upitati što ona –

Pokušao sam zadržati njene unutrašnje monologe izvan moje glave prije nego me sve te beznačajne i trivijalne stvari izlude.

„Jessica Stanley prodaje ovoj novoj curi svo prljavo rublje Cullen klana,“ promrmljao sam Emmettu da si odvratim misli.

Zacerekao se bezglasno. Nadam se da se barem potrudila, pomislio je.

„U biti, poprilično je nemaštovita. Samo najmanje naznake skandala. Ni trunčica horora. Malo sam razočaran.“

A nova cura? Je li i ona razočarana tračevima?

Poslušao sam da čujem što nova cura, Bella, misli o Jesicinoj priči. Što je vidjela kad je pogledala prema čudnoj, kao kreda blijedoj obitelji koju su generalno izbjegavali?

Na neki je način moja odgovornost bila da znam njenu reakciju. Ja sam svojoj obitelji služio kao izvidnica, u nedostatku bolje riječi. Da nas zaštitim. Ako bi itko ikad postao previše sumnjičav, mogao sam nas rano upozoriti i osigurati jednostavno povlačenje. Dešavalo se povremeno – neki bi čovjek s izraženom maštom u nama vidio likove neke knjige ili filma. Najčešće bi sve krivo shvatili, ali bilo je bolje preseliti se nego riskirati pomnije proučavanje. Vrlo, vrlo rijetko bi netko uistinu pogodio. Nikad im nismo dali priliku da isprobaju svoju hipotezu. Jednostavno bi nestali, i ostali ništa više nego zastrašujuće sjećanje...

Nisam čuo ništa, iako sam usmjerio pažnju na blizinu Jessicinog lakomislenog monologa koji je počeo bujati. Bilo je kao da nitko nije sjedio tamo pored nje. Kako čudno, je li se cura odmaknula? To nije izgledalo vjerojatno, budući da joj je Jessica i dalje neometano brbljala. Pogledao sam da provjerim, osjećajući se izvan ravnoteže. Nikad do sad nisam morao provjeravati nešto što bi mi moj 'ekstra sluh' govorio.

Ponovno, moj se pogled susreo s istim velikim smeđim očima. Sjedila je točno tamo gdje i prije, i gledala nas, rekao bih - potpuno očekivano ponašanje, dok ju je Jessica obasipala lokalnim tračevima o Cullenima.

Razmišljanje o nama bi, također, bilo očekivano.

Ali nisam mogao čuti ni šapat.

Primamljivo toplo crvenilo je prekrilo njene obraze dok je spuštala pogled, dalje od neugodnog osjećaja koji se javlja kad te uhvate da zuriš u stranca. Bilo je dobro da je Jasper još uvijek gledao kroz prozor. Nisam htio zamišljati što bi to jednostavno naviranje krvi u obraze učinilo njegovoj kontroli.

Emocije su bile jasne na njenom licu kao da ih je riječima ispisala na svome čelu: iznenađenje, dok je neznajući zapažala znakove blage razlike između njene vrste i moje, znatiželja, dok je slušala Jessicinu priču, i još nešto...fasciniranost? Ne bi bio prvi put. Bili smo im prelijepi – njima, koji su nama bili namijenjeni kao plijen. I tada, na kraju, neugoda kad sam ju ulovio da zuri u mene.

Svejedno, iako su njezine misli bile tako jasne u njenim neobičnim očima – neobičnim zbog njihove dubine; smeđe su oči često izgledale plitko u svojoj tami – nisam mogao čuti ništa osim tišine s mjesta na kojem je sjedila. Baš ništa.

Na trenutak sam osjetio nespokoj.

Ništa ovakvo nisam do sada doživio. Možda nešto nije sa mnom bilo u redu. Osjećao sam se baš kao i uvijek. Zabrinut, potrudio sam se jače.

Svi glasovi koje sam blokirao su odjednom vikali u mojoj glavi.

...pitam se kakvu glazbu voli... možda bi joj mogao spomenuti onaj novi CD... razmišljao je Mike Newton, dva stola dalje – fokusiran na Bellu Swan.

Pogledaj kako gleda u nju. Nije li dovoljno da pola cura u školi čeka na njega... I misli Erica Yorkiea su se vrtjele oko nove cure.

...tako odvratno. Pomislio bi da je slavna ili nešto... Čak i Edward Cullen, zuri... Lauren Mallory je bila toliko ljubomorna da joj je lice, po svim pravilima, trebalo biti zeleno. I Jessica, šepuri se pred svojom novom prijateljicom. Koja šala... Otrov se nastavio sipati iz njezinih misli. ...kladim se da su ju svi to pitali. Ali htjela bih pričati s njom. Smisliti ću neko originalnije pitanje... smišljala je Ashley Dowling.

...možda će imati Španjolski kad i ja... nadala se June Richardson.

...još tonu stvari moram večeras napraviti! Trigonometrija, ispit iz Engleskog. Nadam se da će moja mama... Anglea Weber, tiha cura, čije su misli bile neuobičajeno dobroćudne, bila je jedina čije za stolom koja nije bila opsjednuta Bellom.

Sve sam ih mogao čuti, svako potpuno nevažnu stvar koja im je prolazila glavom. Ali baš ništa od nove učenice varljivo rječitih očiju.

I, naravno, mogao sam čuti što je djevojka rekla kad se obratila Jessici. Nije mi trebala sposobnost čitanja uma da bi mogao čuti njezin tih, jasan glas na udaljenoj strani duge sobe. „Koji je onaj dečko crvenkasto-smeđe kose?“ Čuo sam kako pita, pogledavši me pažljivo krajičkom oka, samo da bi istog trena odmakla pogled kad je vidjela da još uvijek gledam u nju. Da sam imao vremena nadati se da će mi zvuk njenog glasa pomoći razaznati zvuk njenih misli, izgubljen negdje gdje ja nisam mogao doprijeti, bio bi istoga trena razočaran. Uobičajeno su ljudske misli dolazile u sličnom tonu kao i njihovi glasovi. Ali ovaj tihi, sramežljivi glas mi je bio potpuno nepoznat, ni jedan od stotinu misli koje su odzvanjale sobom, bio sam siguran u to. Potpuno nov.

Oh, sretno ti bilo, glupačo! Jessica je pomislila prije nego joj je odgovorila na pitanje. „To je Edward. Prekrasan je, naravno, ali nemoj trošiti vrijeme. On ne izlazi s curama. Očito ni jedna cura ovdje nije dovoljno lijepa za njega.“ Otpuhnula je.

Okrenuo sam glavu da prikrijem smiješak. Jessica i ostale cure oko nje nisu imale pojma koliko su sretne što mi ni jedna od njih nije bila posebno privlačna.

Ispod prolaznog humora, osjetio sam čudan nagon koji nisam potpuno razumio. Imala je veze s neprijateljskim prizvukom Jessicinih misli kojih nova cura nije bila svjesna... Osjetio sam čudnu potrebu da upadnem među njih, da zaštitim ovu Bellu Swan od tamnijih strana Jessicinog uma. Uistinu čudan osjećaj. Dok sam pokušavao shvatiti čudnu motivaciju iza tog nagona, još sam jednom proučio curu.

Možda je to bio samo neki davno zatomljeni zaštitnički instinkt – jakog prema slabom. Ta je djevojka izgledala krhkije od njezinih novih kolega. Koža joj je bila toliko prozirna da je bilo teško vjerovati da joj pruža neku veliku zaštitu od vanjskog svijeta. Mogao sam vidjeti ritmičan puls krvi kroz njezine vene ispod jasne, blijede kože... Ali nisam se smio koncentrirati na to. Bio sam dobar u življenju života kojeg sam izabrao, ali bio sam jednako žedan kao i Jasper i nije bilo potrebe da prizivam iskušenje.

Mali se nabor pojavio između njenih obrva. Činilo se da ga nije svjesna.

Bilo je to nevjerojatno frustrirajuće! Mogao sam jasno vidjeti da joj nije bilo lagodno sjediti ovdje, pričati sa strancima, biti središte pozornosti. Mogao sam osjetiti njezinu sramežljivost iz toga kako je držala svoja krhka ramena, lagano pogrbljeno kao da je svakog trena očekivala odbijanje... A opet, mogao sam samo osjetiti, samo vidjeti, samo zamisliti. Ništa osim tišine nije dolazilo iz smjera ove jako ne iznimne ljudske djevojke. Nisam čuo ništa. Zašto?

„Idemo li?“ Rosalie je promrmljala, prekinuvši moju usredotočenost.

Odvojio sam pogled od nove djevojke s osjećajem olakšanja. Nisam želio nastaviti ne uspijevati u ovome – iritiralo me. A i nisam htio razviti nikakav interes prema njenim skrivenim mislima samo zato jer su bile sakrivene. Bez sumnje, kad budem dosegao njene misli - a naći ću način da to učinim – biti će jednako nevažne i trivijalne kao misli svakog drugog čovjeka. Nevrijedne truda koji ću uložiti da ih dosegnem.

„I, boji li nas se već ova nova?“ Emmett je upitao, još uvijek čekajući odgovor na svoje prijašnje pitanje.

Slegnuo sam ramenima. Nije bio dovoljno zainteresiran da zahtjeva više informacija. Ni ja nisam trebao biti.

Ustali smo se od stola i izašli iz kantine.



Post je objavljen 23.08.2008. u 18:20 sati.