Pregled posta

I tako smo osnovali blogersku udrugu :-)

Počelo je tiho, pa je naglo prikuvalo, pa je onda malo Šprajc podložio (a i još će a danas je izgleda kulminiralo ;-) i mic po mic, uz puno virtualne, (a često i neproduktivne ;-) diskusije, napravili smo prvi korak ka osnivanju „blogerske udruge u Hrvata“ - održali smo Osnivačku skupštinu :-).

Pripreme za osnivanje udruge su bile... kako da to kažem, zanimljive i „ispunjavajuće“ i definitivno će (mi) predstavljati dragocjeno iskustvo u domeni „virtualne kolaboracije“. Mail korespodencija i chat na Skypeu (običan, ne voice chat!) imaju svojih dobrih strana, ali tijekom zadnjih 15-ak dana sam se i osobno uvjerio that all is not rosy in the online world :-).

Nesporazumi u „tipkovničkoj“ online komunikaciji spojeni s popriličnom raznolikošću sudionika diskusije/inicijative su uzeli svoj danak, ali vjerujem da smo te početne Scille i Harbide uspješno prebrodili.

I tako smo osnovali Hrvatsku Blogersku Organizaciju – HBO.

Je, je, znam da HBO većini znači nešto sasma drugo i da imenu fali „upečatljivosti“:-), ali nakon petnaest dana raspravljanja o imenu udruge, gomile prijedloga i ponekad i žučnih rasprava, na kraju je ipak prihvaćen ovaj, budimo iskreni, pomalo neinventivan (da ne kažem „generički“) naziv.

No dobro, nije ni to najvažnije. Puno je važnije pitanje - čemu udruga blogera?

Razloga svakako ima, ali prije nego što krenem u konstruktivni dio ovog posta, najprije malo de-konstrukcije :-). Jerbo, lavica je već opalila, i to u svom poznatom stilu:

I onda, povlačeći paralelu sa famoznim ZAMPom (nakon uvođenja kojeg bez IMALO grižnje savjesti pržim mp3 downloadan s eMule-a ;-):

LOOOOOL :-)

Lion Queen, ako je i od tebe, previše je!

Kad bolje razmislim, nema se tu što pametnoga reći/odgovoriti :-). Ali dobro, to je njen stil i iako nekad zna tresnuti, ali ono baš tresnuti i ostati živa (samo ću reći da njen gornji uradak ni u kojem slučaju ne spada u njene top-tres postove) neosporna je činjenica da Lion Queen hrvatsku blogosferu čini bogatijom. A hrvatska blogosfera doista JEST bogata! Za svakog se nađe ponešto a važnost i značenje bloga, i kao „izričajnog oblika“ i kao medija, sve više i više raste!

Znači, sve je lijepo i krasno u hr-blogosferi?

E pa baš i nije!!!

A paradoksalno je (ili možda upravo očigledno!) da je upravo snaga bloga uzrok problema koji mu prijete.

Jer, što je najveća snaga bloga?

To što je SLOBODAN! Na blogu nema cenzure i nema urednika koji mora paziti da se iznošenjem škakljivih informacija ne zamjeri kojem političari ili korporativnom klijentu. Na blogu nema ograničenja and sky is the limit!

Nažalost, to je KRIVO!!!

99 % blogera, ili općenito korisnika interneta, koji NE koriste „anonimizirajuće mjere“ (myself included ;-), na internetu ostavljaju trag otprilike kao 70-tonski tenk M1 Abrams u brazilskoj džungli :-). IP adresa je gadan izum :-) ali bez nje ionako ne bi moglo pa nema smisla jadikovati nad našom tegobnom ne-anonimnom sudbinom.

Dakle, da razjasnimo! To što ste blog otvorili anonimno, i to što 100% pazite da ne odate nikakve osobne detalje u svom pisanju, i to što nikome živome ni neživome niste rekli da ste autor tog bloga – AIN'T WORTH A SHIT :-)!

Ako vas žele naći, naći će vas!

I tu nastaje problem. Ljudi su počeli stradavati! I to na vrlo nezgodne načine! O Željku Peratoviću ako imalo pratite hrvatsku blogosferu sve znate i vjerojatno mu je medijska pažnja ponešto pomogla u borbi s „nemanima u sjeni“, ali daleko od toga da se njegova priča može staviti ad acta!

Ipak, slučaj Željka Peratovića je mala beba u odnosu na ono što se dogodilo Damiru Fintiću, pokretaču portala www.vukovarac.net (na pollitika.com portalu djeluje pod nickom PanonVU, a ovdje u popisu njegovih postova možete naći detalje), koji je završio kao ROB! Je je, ne zezam se, i šala bi bila jako okrutna, da nije posrijedi čista i sušta istina. Jer, ako ćemo roba shvatiti kao nekoga ko u potpunosti radi za drugoga (i ako će mi biti dopušteno da „pjesnički“ prilagodim definiciju roba svojim „potrebama“ ;-), onda je Damir Fintić doista rob gospodina Štengla i njegove familije!

Zahvaljujući tužbi za duševne boli zbog anonimnih komenatara na spomenutom portalu, te nevjerojatnoj činjenici da je stari ovršni zakon dopuštao zaplijenu 100 % primanja, Damir Fintić danas svaku kunu koju zaradi mora „uručiti“ svom tužitelju Štenglu. Do sada se skupilo 50.000 „pravomoćnih“ kuna (uz još 200.000 „u proceduri“!) i bojim se da će malo potrajati dok to Damir ne otplati (nisam baš siguran da mi je crnohumorni pokušaj ovdje baš leg'o).

Neki kažu da je Damir had it coming zato što je na svom portalu, nakon što mu je presuđeno da mora platititih 50.000 kuna na ime siiiilnih „duševnih boli“ obitelji Štengl, objavio medicinsku dokumentaciju iz koje je vidljivo da su, ahem, Štenglovi bili sasvim ok a Vladimir Štengl je u vrijeme cijele priče čak obavljao i dužnost saborskog zastupnika :-).

Što reći na to Damire nego – jebi ga, kad nije Štengl Mirjana Pukanić! Nekome se može javno objavljivati medicinska dokumentacija, a nekome NE MOŽE! I, baj d vej, Damiru prijeti i pet mjeseci i deset dana zatvora (od čega je 2 x 20 dana već pravomoćno!).

Da, „fina“ je to priča ... za Antologiju hrvatske „zone sumraka“ (je znam, gadna je konkurencija, al' ipak ... ;-)

I nije Damir sam. Imamo i high-profile cases pa je tako zbog anonimnih komentara na svom blogu nedavno nastradao i Pero Kovačević kojeg je tužio njegov stranački kolega N.Sedlar. Naravno, to je ponajprije unutarstranačko razračunavanje, ili preciznije, s obzirom da Pero više nije u HSPu, „vraćanje starih dugova“, ali je svejedno pitanje koje zadire u samu bit blogosfere! A zanimljivu priču, koja je srećom prošla bez suda, možete pogledati i kod kolege Euklida.

Dakle, nije to sam tak'!

Međutim, nisu problem samo anonimni komentatori. Pogledajte „Priču o Milki“, na http://t-blog-matter.bloger.hr blogu. Krenite odavde pa lijepo lagano prema dolje. Jad i bijeda hrvatskog pravosuđa, pa Basna o Milki i njen nastavak Kurcem u čelo (I already like this guy ;-)

Bloger koji je popušio prijavu policiji zato što je iskoristio blog za ono čemu je blog i namijenjen – da iznese i svoju (istinitu!) stranu priče! S obzirom na žar i argumentaciju koja je prilikom toga prikazana, uopće ne sumnjam da je THE BLOG (tako se potpisuje ;-) u pravu kad na kraju posta „Jad i bijeda hrvatskog pravosuđa“ kaže:

Je, majstore, čuti će se :-). I mi ćemo pomoći koliko možemo!

Jer, to i jest cilj ove udruge. Dobro, jedan od ciljeva, a za kompletnu informaciju, evo i relevantan dio iz Statuta udruge:

Ciljevi HBO su:
a) podržava razvoj bloganja ili "građanskog novinarstva” kao zasebnog medijskog oblika, etičnosti i slobode javnog izražavanja na blogu;
b) proširuje moć novinarstva i snage pisane riječi, sa svim pripadajućim Ustavnim pravima svake osobe na slobodu izražavanja, mišljenja i dostupnosti u svim medijima
c) promicanje i zaštita svojih članova, blogera;

Ja sam se u ovom postu uglavnom osvrnuo na područje djelovanja udruge navedeno pod c) jer će to, barem iz početka, biti u primarnom fokusu. A kad upogonimo website vidjeti ćemo i što se da napraviti po točkama a) i b). Uostalom, ovo su počeci početaka, udruga je još „u osnivanju“ i ideje pršte na sve strane.

Ipak, s obzirom da je pomalo „pretpotopno“ biti bez web prisutnosti, a slijedeći inspirativan primjer hrvatskih srednjoškolaca, za početak smo otvorili Facebook grupu „Hrvatske Blogerske Organizacije“. Grupa je u „tabula rasa“ stanju (citat Članka 38. Ustava o slobodi govora kao za sada jedini sadržaj u grupi mi je nekako baš prikladan) ali dok je website udruge „in the process“, poslužiti će.

So come on and join.

Svi prijedlozi, primjedbe, kritike i ideje su više nego dobrodošli.


Post je objavljen 08.07.2008. u 00:52 sati.