Pregled posta

Tebi bih dao i sredinu palačinke, tebe mi nije teško gledati bez šminke, od tebe ne vidim ni sisate klinke

Profesor iz latinskog jednom prilikom nam je rekao da kada nekom kažete da ga volite, ili kada to netko kaže vama ne biste trebali shvatiti ozbiljno. Jer riječi nemaju jednaku važnost kao i osjećaji, odnosno, sve što izađe iz naših ustiju ne mora nužno biti istina.

No, kako uopće znamo da li nekoga stvarno volimo?
Prvo na što pomislimo prije i zadnje poslije spavanja je naš predmet "obožavanja"?
Neke čudne materije teku nam kroz arterije?
Osjećamo se kao da smo izgubili glavu, pamet, razum?




Ne, nismo. Samo smo spremni napraviti sve što nam je u krvi kako bismo dobili ono što želimo.
S druge strane, ne razlučujemo više ono što želimo i ono što nam je zaista potrebno. Tj, u tom trenutku nas osjećaj potrebe, zapravo želje tjera da se pretvorimo u nešto što nismo. Da napravimo ono što nikada ne bismo. Kažemo ono što nikada nismo.
Sve je to zaljubljenost. Gledano iz neke druge perspektive opsjednutost i ovisnost. Kako onda povući granicu? Napokon shvatiti da smo pretjerali?
Heh.






Ja osobno mislim da se sve može protumačiti iz nečijeg pogleda, Jednostavno vidite u čovjeku onu iskru, sjaj kada nekog voli. Kao malo dijete kada gleda u čokoladu, a mama mu ne da da je pojede prije ručka.
Sjaj. I potreba čovjeka da se u tom trenutku iskaže. Uvijek se najglasnije smije. Najglasnije priča vic. Bah.




Ne možete nekoga natjerati da vas voli. Ili obrnuto. Trenutna distanca. Strah od emesena. Netloga. Spejsa. Ne želim. Oprosti. Ali ne. Hvala.



Voli vas sve Muha. [sjaj] hihihihihih


Post je objavljen 16.06.2008. u 18:44 sati.