Zašto nisam ponio mobitel? - mrštio se.
Isključila sam štednjak. - rekao mu je nježan ženski glas na uho.
Ne okreći se. Moraš poći sa mnom, vjeruj mi. - uhvatila ga je za ruku.
Na sljedećoj stanici izašli su van. Hodao je uz nju bez pitanja, čvrsto ju držeći za ruku.
Petre, ja sam Kioko. Dolazim iz drugačijeg svijeta, svijeta gdje vlada samo mašta. Poslana sam od Petra Pana i...
- Kakva su ovo sranja?! - pustio joj je ruku.
Tko te poslao? Marko? Saša? Reci mi! Nije mi do zajebancije trenutno. Na trgu me čeka žena koju volim i ovo mi je bila jedina prilika da sve popravim, da ju pokušam vratiti. Koji je ovo kurac?
- Petre, ne znam tko su Marko i Saša, a Mirna te ne čeka. Poslala ti je poruku - otac njezine najbolje prijateljice je u bolnici i ona je s njom.
- Sanjam, ovo je san. Probudit ću se znojan i kasnije se smijati svemu ovome. Haha... - počeo se ogledavati oko sebe.
- Slušaj me..
- Ne, TI mene slušaj. Što si ti? Kurva, striptizeta, što..? Gledaj, ne zanimaju me druge žene trenutno...
- Petre, pođi sa mnom.
- U hotel?
- Ne. U moj svijet u kojemu trenutno vlada kaos. Ali više o tome reći će ti Petar Pan.
- Neću. Zašto baš ja?
- Sada nije pravo vrijeme za postavljanje pitanja. Moramo požuriti. Ponovno ga je primila za ruku i povukla za sobom. Sjeli su u njen Ford Verve.
Miriše po mangu. - prošlo mu je kroz glavu.
- Zašto tako brzo voziš??
- Vjeruj mi.
Brzinom od 190 km/h prošli su kroz crveno i zabili se u dugačak zid.
Zapravo su prošli kroz njega.
Post je objavljen 12.06.2008. u 02:29 sati.