Zakoračah hrabro u gustu sobu prepunu samo
najdivnijih uspomena,a ti nisi tu.
Sjedah na krevet i pokušah ne raznišljat o ničemu,
ali slika za slikom nizala se i puko je film.
Još uvijek izuzetno topla soba stajala je čvrsto oko mene
pokušavajući me zgrabit u svoje odaje objema rukama,
ali nisam se dala.
U naglom trzaju žestoko padoh pod okrilje njeno,ali brzo se
digoh kako ne bi pustila pobjedu.
Uzdigozh se kao junak,s osmjehom najvećim na licu,
jer znam da sam ponovo u igri i da polako pravila
namećem baš ja.
Vješto sam odbacivala zagrljaj jedne,upravo probuđene
sobe pune uspomena,ali se onda odjednom umorih i
popustim u borbi sa prošlošću i vjernim joj pomagaćem,
uspomenom.
Pala sam kao mrtva i bolno zagrlila sretne uspomene
pa onda zajedno sa životom zaplakala kao nikad
do sada.
Post je objavljen 23.05.2008. u 21:12 sati.