Jučer smo bili na Jankovcu koji se nalazi na sjevernim obrncima Papuka, na visini od 475m, okružen pretežno šumom bukve. Nije baš bio dan koji biste si poželjeli za izlet, posebice s djetetom, dragim i psom. Bilo je oblačno, tmurno i kišovito. No, naravno, sve ima svoje prednosti i nedostatke. Vjerujem da ćete se nedostataka izleta po oblačnom, tmurnom i kišovitom vremenu svi sjetiti iz prve... Stoga ću vam ja reći prednosti.
Magla, zapravo oblak, koji šumu čini.... mističnom. Da ne kažem zastrašujućom...
(Naravno da ovo nije fotografirano jučer, nego na 1. maj, ovo vam je sam da vidite kako izgleda.)
Jedna od prednosti je – nije bilo gužve. Imali smo svu prekrasnu prirodu za sebe. Još jedna prednost – hodati u oblacima – doslovce – nemate priliku svaki dan. Oblak nizak, stvarao je prekrasnu izmaglicu. Teško ju je dočarati... Ali na trenutke je bilo teško vidjeti pet metara pred sebe.
S prilazne ceste, kada smo dolazili, Jankovački slap Skakavac, koji se preljeva preke sedrene barijere od 30 metara, nije se niti vidio. Došli smo do parkirališta u blizini Planinarskog doma – i planinarski dom nismo vidjeli.
No, to ubrajam u prednosti izleta po vremenu koje baš i nije neka velika sreća za izletnike.
Slap po vremenu bez izmaglice
Prošetali smo do kanjona potoka Kovačice u koji se ulijeva voda slapa Skakavca. E, to je za Slavoniju jedna totalno neobična slika. Voda iz izvora Jankovačkog potoka prvo puni ona dva jezera, onda pravi onaj prekrasan slap... onda potok Kovačica teče kroz stijenje, mahovinu i ostalo raslinje velikom brzinom... i sve to bi vam bilo normalno vidjeti u Lici, Gorskom kotaru... ali u Slavoniji... I još ovaj oblak koji nam se nadvio nad glavom... Nisam sigurna imam li riječi za opisati ljepotu prizora.
Izvor Jankovačkog potoka
Kanjon potoka Kovačice
Od tog kanjona penjali smo se poučnom stazom, došli do Planinarskog doma – opet.
Krenuli smo nekim putem gore, nadajući se da ćemo stići do Staklarskog groblja. No, očito, promašili smo stazu, popeli se do nekog proplanka, po stazi koja se ne koristi baš. Prelazili preko srušenih stabala, preko tepiha od lišća, koje je opalo još jesenas, valjda.
Došli smo do kraja te staze i odlučili krenuti natrag, kako se ne bismo izgubili. I idući natrag došli smo do Staklarskog groblja koje smo prošli penjući se, a nismo ga vidjeli. Ustvari smo hodali paralelnom stazom.
A Staklarsko groblje... Prvi stanovnici Jankovačke doline bili su staklari doseljeni iz današnje Austrije početkom 18. stoljeća, a prvi pisani trag o proizvodnji stakla na ovom prostoru ostavili su 1801. godine. Staklana je radila od 1801. do 1820, te je i groblje nastalo u tom vremenu.
(Ovo su čari hodanja, zapravo fotkanja "u oblacima")
Kada smo pofotkali što se pofotkati dalo (s obzirom na izmaglicu od oblaka), i odmorili nogice od hodanja po brdu, krenusmo natrag do Planiraskog doma. Tamo je Kćerka zaželjela pojesti neki sendvič. I je. Mi smo popili kavicu. I nastavili uz jezera do izvora Jankovačkog potoka. Kod izvora krenusmo natrag do auta i u Našice na ručak.... Mogli smo i u Planinarskom domo, no, vani nije baš suho (na njihovoj terasi) a unutra ne dopuštaju uvođenje pasa. U Našicama smo ručali na terasi gdje je psina mogla biti s nama...
Evo, ovako su, kroz oblake, izgledala protočna jezera grofa Josipa Jankovića, nastala sredinom 19. stoljeća...
Htjedoh reći, nije tmurno vrijeme razlog da ostanemo na trosjedu... :) A i ručak oko 16 sati je bio... ajme kako fin! :)
Post je objavljen 21.05.2008. u 13:04 sati.