ujem vritanje u daljini. Promatram djevojku tamne kose, obuenu u crno. Trese se. Plae. Vriti. Neto pjeva. Polako joj se pribliavam, ali ona se neprestano udaljava od mene. Kao da hodam beskrajnim putem. Dola sam do nekog prolaza tunela. S moje strane je svjetlo, grije me sunce. Ona djevojka sjedi na kraju tunela. Mrak je. Samo se vidi svjetlo mjeseca koje se vidi kroz maglu. Hodam prema sredini tunela, a djevojka prema meni. Ima iste pokrete kao ja, ak je i fiziki slina meni. Dola sam do sredine. Dodirujem njenu ruku. To sam ja. Ta djevojka je moja slika u zrcalu.
Pokazuje ono kako se trenutno osjeam. Kako se trenutno stvarno osjeam. U ovom svijetu sam sretna, vesela, zabavljam se i uivam. U zrcalu vidim sebe kako plaem. Sama sam. Mrak je. Svuda oko mene su prazne boce pive i popuene cigarete. Djevojka u zrcalu ima puno problema. Upropatava si ivot, ali toga nije ni svjesna.
Bojim se. Prestraila sam se te slike. Okreem se i vraam poetku tunela, tamo gdje je sunce. Ne mogu dalje. Kao da se preda mnom stvorio proziran zid. Tresem se. Plaem. Vritim. Poinjem pjevati.
Ajme! Radim isto to i djevojka s druge strane. Pa to sam stvarno ja.
Ostajem ovdje zarobljena dok se neto ne promijeni. Dok ja neto ne promijenim. A to se mora dogoditi to prije...ako elim iskreno uivati...
