Pregled posta

Ljubav na oltaru sna

"Oprosti mi godine neznanja." šapnuh dobro poznatom osmjehu u mojim zrcalnim ćelijama.
"Dobro došla u trenutak istine." odgovori mi osmjeh.
"Einsteinov san traje u mojim mislima" rekoh
"Odživi ga svijesno." šapnu mi dobroćudni osmjeh moga djeda "Sjedini u sebi naučeno i vjerovano. Slijedi glas boginje ljubavi koja te je pozvala na ovo daleko putovanje."
"Ali ja bih radije slijedila tebe. Zar ti nisi moj anđeo čuvar?"
"Ja sam samo osmijeh iz tvojih ćelija, ona luda u tebi koja će ti pomoći da uistinu ostaneš dijete veselja i sreće i da osjetiš ljubav, tu čudesnu energiju koju si rođenjem dobila."

U taj čas pred mojim unutarnjim očima zatitraše svijeće na žrtveniku crkve u kojoj sam krštena, primila pričest i firmana. Moje vrijeme otvori još jednom svoja vrata i ja odživjeh još jednom rađanje i sazrijevanje. Na krstionici me dotaknu hladna ruka stranca i ja osjetih kapljice vode kako se kotrljaju niz čelo. Ista ta ruka mi pruži hostiju i ja osjetih isto gušenje pri gutljaju.
"Moram li svake nedelje progutati ovo što mi ovaj svojom rukom gura u usta?" upitah djeda neshvaćajući niti čin niti ritual.
"To je obaveza onih koji nisu uspjeli u sebi pronaći i spoznati vječnost."
"Što je vječnost?"
"Onaj trenutak u kojem ćeš spoznati beskonačnost u konačnosti svoga tijela."
"Kako ću to spoznati?"
"Pitaj me kada odrasteš. Tada ćemo moći o tome razgovarati."
"Koliko puta moram još spavati dok ne odrastem?" upitah djetinje nevino.

Osmjeh iz ćelije je doista bio djedov osmjeh. Pogladio me je po kosi i rekao:
"Ostani još dugo dijete veselja i sreće, jer što više rasteš i brige su veće"

Godine su prolazile i ja sam odrastala u okrilju tog dobroćudnog osmjeha. Kada smo u gimnaziji počeli učiti kvantnu fiziku našla sam se ponovo pred istim problemom.
"Što je svijet kvanta?" upitah djeda jedne večeri zatvarajući knjigu iz koje su me gledale formule koje nisam razumjevala.
"Ulazom u svijet kvanta napuštamo svijet svakodnevnog iskustva, napuštamo, vrijeme, prostor i materiju i misaono ulazimo u mikrosvijet pretpostavki i vjerojatnosti, prelazimo u svijet vibriranja i titranja energije, u svijet novih protega gdje se susrećemo sa konstantama, sa vjerojatnostima, energetskim poljima, valovima i njihovim određenim duljinama, s frekvencijom i česticama.
Kada se radi o odnosu unutarnjih nevidljivih i vanjskih vidljivih procesa tu je naše današnje znanje još uvijek nepotpuno. Mi još uvijek ne znamo djeluje li gravitaciona sila u svijetu kvanta i fotona. Naša jedina mogućnost je u vjerovanju, u savijest fizike." smješeći mi se odgovori mi tada već starac u čije sam znanje beskarajno vjerovala.
"Zar ova dosadna fizika može imati savjest?"
"Može. Početak prošlog stoljeća je označio revolucionarni početak onoga što mi danas primjenjujemo kao gotove činjenice. Fizika je u tom vremenu bila u potrazi za apsolutnim zakonima koji neovisno o čovjekovom uplitanju, posjeduju vjerodostojnost. Princip održanja energije je trebao u sebi nositi nešto kao poruku održanja ravnoteže u prirodi, a time njenog zdravlja i zdravlja čovjeka kao njenog najvažnijeg dijela. Čežnja za prirodnim uređenjem svijeta, najveće sreće misaonog čovjeka, svijeta koji mu na koncu poklanja svijest i savijest, u tom vremenu je bila cilj svih naučnih ispitivanja. Istraživati ono što je moguće, onom tada, pa i danas neobjašnjivom odavati dalje čast i povjerenje. Tu su se susretala klasična humanistička nasljeđa i svježina naslućene budućnosti. To ti je draga moja djevojčice savijest fizike." odgovori mi djed
"Još uvijek ne razumijem."
"Prije Einsteina se smatralo, na osnovi dnevnog iskustva , da su događaji iz kojih možemo nešto naučiti, prošlost. Oni događaji u kojima možemo nešto promjeniti su bili budućnost. Prošlost je bila odvojena od budućnosti nekim vremenom koji je nazivan sadašnjost, a sve se to događalo izvan čovjeka, promatrača tih događaja. Vrijeme nije bilo dimenzija nego mjerna veličina tijeka događaja."
Makinalno sam pogledala na sat. Djed se uozbiljio i zašutio na tren. Tišinu je narušavalo kucanje zidnog sata. Velika kazaljka se približavala dvanaestici i kucanje nadjača zvono. Ura odzvoni sedam puta.

"Ovo je naše dnevno iskustvo, mi razgovaramo već sat vremena, ali to iskustvo nas još uvijek nije naučilo što je naše vrijeme." nastavi djed mirno osjetivši da sam postala nestrpljiva. "Desetljećima pokušavamo dokučiti što je sadašnjost koju mi svojim postojanjem i stvaramo, što je odsječak vremena čije je trajanje određeno udaljenošću promatrača od početka događanja. Ti si cijelo ovo vrijeme bila, iako to nisi osjetila, sudionik u stvaranju sadašnjosti."
"Jesi li ti to osjetio?"
"Nisam, jer kao ni ti za to nemam osjetila. U tome se krije problem nerazumjevanja i nespoznavanja te elegantne teorije. Mi neosjećamo energiju koju našim sudjelovanjem u događaju proizvodimo. Da bi nam to bolje objasnio i dokazao Einstein se poslužio svjetlošću koja osvjetljava sve događaje i njenu brzinu odredio kao konstantu izačunavanja energije. Energija koja se pri tome razvija je jednaka masi pomnoženoj sa brzinom svijetlosti na kvadrat. Po njemu se bilo koje djelovanje može širiti samo brzinom manjom od brzine svijetlosti ili jednakom njoj." pogledao me je svojim blagim očima tražeći potvrdu da ga razumijem u mojima.
"Ali mi smo u dnevnoj sobi, vani je već davno noć. Ni traga od svijetlosti, kako onda mogu razumjeti to što govoriš?"
"Formula koja je promjenila našu spoznaju o vremenu nije primjenjiva u tvom dnevnom iskustvu jer ti nemožeš spoznati brzinu svijetlosti, iako ju u olujnim noćima odbrojavaš vremenom od bljeska munje do grmljavine. Tada spoznaješ da je svijetlost stigla do tebe brže od zvuka, ali još uvijek nespoznaješ vrijeme koje je trebao bljesak da stigne do tvojih očiju. To vrijeme koje je munja trebala da stigne do tvojih očiju je Einstein nazvao sadašnjost i promovirao četvrtu dimenziju kao bitnu protegu našeg postojanja."
"Pa to je samo trenutak."
"Da to je trenutak u kojem se poznaje prošlost i samo sanja budućnost. U trenutku je skupljena vječnost tvog postojanja u konačnosti tvoga tijela."

Slušala sam priču o nastajanju nove fizike, priču u kojoj nije bilo ni jedne formule koje su mi u školi išle na živce. Učeći ih napamet ja nisam razumjevala niti osjećala njihovu snagu. Te večeri kao da je trag svijetlosti ušao u moju svijest ja uskliknuh.
"Vrijeme je energija koju ću uistinu spoznati tek kada spoznam svijet superstruna koje svojim neprekidnim titrajima stvaraju tvar iz koje smo mi i univerzum satkani."
Sada zamišljam crkvu u kojoj sam krštena, u mislima stojim pred oltarom i nošena djedovim osmjehom pokušavam spoznati vrijeme, tu četvrtu protegu u sebi.
"Ali tko je pokrenuo tu mašineriju, tko nas je uveo u ovaj čudesni svijet?" pitam sliku iznad oltara. Tišina mi dokaza da je to čega sam se kao dijete bojala samo slika, a slike ne govore.
Luda u meni, glasom iz mladosti, nastavlja svoju priču.
To se dogodilo davnim otkrićem kvantnog skoka unutar materije, čiji je duhovni sadržaj položen u dimenziju vremena i u svijet kvanta.
Dugo vjerovana istina: "Natura non facit saltus". (Priroda ne čini skoka), je kvantnim skokom porekla upravo taj princip, koji su od antičkog doba filozofi i znanstvenici držali apsolutnom istinom.
"Priroda" skakuće uvjetovana oslobađanjem određene količine energije i dvojstvom njenog isijavanja. Ta je količina nazvana kvantum energije i pri svom širenju može biti i val i čestica u isto vrijeme. Do tada poznatom valnom elektromagnetskom isijavanju je, kroz otkriće njegovih čestica, poklonjena stvarnost.
"Što je stvarnosti elektromagnetskih valova?" pitam glas istine
"Energetska količina svijetla. To su one iskrice koje ti srećeš na svom putovanju univerzumom tvoga uma, to su zvjezdice na tvom unutrašnjem nebu...... to je ljubav."
"Znači li to da sam uistinu ušla u svijet kvanta?"
"To znači da si doista postala sudionik u razvoju svojih procesa. Vjerojatnost je veličina koja objašnjava svaki slučajni događaj za kojeg ne postoje sigurne pretpostavke. U procesima makrosvijeta i u objašnjavanju njegovih prirodnih zakona promatrač ima veliku ulogu, ali u procesima mikrosvijeta, dakle u kvantnom svijetu promatrač postaje sudionikom i tako ima središnju ulogu. Bez sudionika i njegove mnogodimenzionalne svjesti, mikrosvjet živi svoj nevidljivi, samostalni život. Sudjelujući svijesno u mikroprocesima u univerzumu tvoga uma ti si otvorila vrata čudesnog metasvijeta i pokucala na vrata spoznaje. Tvoj um je prisutan pri svakom događaju i uvjetuje njegov tijek. Uspjela si misaono prodrijeti u prostor svojih atoma i otkriti da tvoji elektroni u tom trodimenzionalnom prostoru imaju tri pravca kretanja i pozitivno i negativno zakretanje. Tvoji elektroni imaju svaki svoju pokretačku snagu i samostalnost pokretanja, ti si spoznala njihovu dvojnost, ali i njihovo svojstvo. Oni se međusobno odbijaju, a spajaju se sa protonima. Contraria sund komplementa." glas iz davnine potvrdi mi moju misao
"Suprotnosti se nadopunjuju i tako nastaje harmonija u mojim mislima i moja unutarnja ravnoteža." uskliknuh pobjedonosno.
"Promatrajući elektrone na njihovom putu shvatila sam da oni nemaju određenu putanju. Oni skaču i pri tome oslobađaju energiju, njihovo mjesto nikada nije predvidivo, mogu biti i tu i tamo, oni su nekada val i čestica u isto vrijeme. Moje tijelo nije nikada u stvarnom stanju, nego vječno nastaje iz uvijek novih mogućnosti univerzuma misaono- osjetilno- osjećajnog u meni."
"Da, draga moja djevojčice, ti si naučila vrednovati sve ono što može biti, ono što stalno djeluje i za tebe postaje mogućnost kojoj svjesno težiš. Tom suigrom tvog trenutačnog stanja sa svim tvojim mogućim stanjima ti ostvaruješ pravu punoću stvarnosti."
"Stvarnost je trenutak u kojem postojim, trenutak u kojem spoznajem da materija moga tijela nije čvrsta, da ona nastaje vječnim procesom gibanja svih mojih djelova."
"To ti dokazuje da si ti uistinu cjelina, a ne zbroj djelova. U kugli tvog trenutka si vidjela Einsteinov san, spoznala nastajanje prostora pod utjecajem vječnog gibanja tvojih struna i energije vremena." djedov glas me je uvodio u najčudesnije putovanje života.

Pred mojim unutarnjim očima se odjednom velika lađa crkve zakrivi, na oltaru se smanjiše svijeće, a na svodu, iznad slike Stvoritelja, iznenada iskrsnu freska "Nastajanje svijeta" iz Sikstinske kapele. Jedna zraka sunca probijajući se kroz vitraže obasja njen dio, stvaranje Adama. Osjetih dinamiku i ritam u pokretu koji život znači. Promatrala sam zadivljeno dvije ruke iz čijeg dodira zatreperiše strune, maleni prozirni končići i počeše jedan za drugim lepršati skladajući za mene simfoniju sna. Slika, velikog renesansnog majstora, se izgubi u tom čudesnom plesu izmješanih pokreta, boja i tonova. Nastajanje svijeta u čije središte se smjestio čovjek se, kao još neviđena teatarska predstava, počelo odigravati pred mojim očima.


Post je objavljen 08.05.2008. u 04:55 sati.