Marketing
sv. Ljudevit Grignion Marija MONTFORT
Uvod:
E kaže netko da je za vjeru najvažniji organ uho… ali pazi, pazi – zar se ono Ignacije Loyolski nije obratio sa starog načina života dobrim dijelom zbog – ČITANJA… a čitao je Život Kristov i Živote svetaca…
Pa, ko zna – možda i ovaj kratki životopis nekom malo utvrdi vjeru… ''Ko zna? Ah nitko ništa ne zna… Krhko je znanje…'' No dobro… Ovo ipak ne pišem po sjećanju na davno čitan životopis iz knjige koje nemam (u memoriju jako malo stane) nego otprilike prevodim s jedne internetske stranice…
MONTFORT, Louis Maria Grignion
...............
Ljudevit Marija Grignion – rođen je 31.1.1673.
Bilo je to u jednom malom gradiću u Francuskoj – Montfort - sur – Meu.
Bio je najstariji od preživjele djece u brojnoj obitelji.
Mjesto rođenja - vidi sliku
Sa 12 godina pohađa isusovačku školu sv. Toma Becket.
Tu se razvija entuzijazam koji je i kasnije obilježavao cijeli njegov život.
Slušajući priče župnika oduševljava se za propovijedanje tj. održavanje misija.
Pod utjecajem nekog drugog svećenika razvija duboku pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji.
Osjećajući poziv na svećenstvo i odlazi u Pariz.
Njegova obitelj mu nudi konja na kojem bi mogao jahati do pariza, no on odbija. Majka mu daje novo odijelo, a otac novac.
On, međutim, čim prijeđe most, zamjenjuje novo odijelo za prosjačko i razdaje novac.
Prešao je most 
koji ga je vodio u novi život.
Odlučuje potpuno se pouzdavati u Providnost i živjeti u blizini siromašnih.
Pošto nije imao dovoljno novca morao je pohađati vrlo siromašnu školu a tamošnju ionako slabu prehranu je dopunio je i drugim oblicima pokore pa je vrlo brzo postao jako bolestan.
Nakon ozdravljenja dolazi u Francusku školu duhovnosti u kojoj je bila naglašena Marijina uloga u Božjem planu spasenja. To je bilo idealno mjesto za njega da razmatra pobožnost prema Mariji. Ostale točke duhovnosti nisu ga baš privlačile.
Iskoristio je i vrijeme dok je radio u knjižnici za proučavanje Marijine uloge u životu kršćanina.
1700.-e godine postaje svećenik.
Neko vrijeme ostaje u Parizu.
U PRVIM GODINAMA SVEĆENSTVA osjeća se i pomalo frustriran zbog toga što u se činilo da nema dovoljno mogućnosti za djelovanje kao što je osjećao želju.
Razmišljao je i o tom da postane hermit.
Ipak, ono prvotno uvjerenje da je pozvan držati misije među siromašnima ostalo je snažno.
Uslijedile su teške godine.
Kad je došao djelovati u bolnici koju je osnovao Vinko Paulski – od njega je zatraženo (iz nepoznatih razloga) da napusti to mjesto.
Većina dotadašnjih prijatelja tada ga je prezrela.
Proveo je godinu dana u potpunom siromaštvu u ulici Rue du Pot de Fer bez prijatelja i bez neke određene službe.
Vjerojatno je u ovo vrijeme pisao knjigu 'Ljubav prema vječnoj Mudrosti'.
Ipak, netko ga nije prezreo: - SIROMASI.
Pisali su da im se vrati.
S biskupovom dozvolom vraća se u Poitiers.Postaje upravitelj Glavne bolnice, a u radu mu od pomoći biva i djevojka Maria Luiza,
koja je također osjećala poziv za posvećenim životom u službi siromasima.
Kasnije im se pridružuje i druga djevojka – Katarina.
Ove dvije djevojke su tek nakon dugog i strpljivog (desetogodišnjeg) čekanja postale prve osobe u družbi ''Kćeri Mudrosti''
Po drugi put od Ljudevita se traži da napusti bolnicu.
Čini se da je posrijedi ljubomora.
Počinju njegove misije u i oko Poitiersa pa je konačno osjećao da čini ono za što je stvarno od Boga pozvan.
Njegov uspjeh čini se potiče ljubomoru kod nekih što dovodi opet do zabrane propovijedanja.
Pomišljao je na propovijedanje u drugim mjestima ali je čekao da ga Bog uputi u daljnje djelovanje.
Odlučuje ići pješke u Rim i pitati papu Clementa X što mu je činiti.
Papa kod njega prepoznaje pravi poziv pa ga natrag upućuje kao 'Apostolskog misionara'.
Prije nego se odlučio provesti misije proveo je duhovne vježbe.
U dvije godine je propovijedao na mnogo mjesta oko Nantesa, što se pokazalo izuzetno uspješnim. Njegov ugled je rastao.
U mjestu Pontchateau privukao je mnoge tisuće ljudi koji su mu pomagali oko podizanja Kalvarije.
Ta Kalvarija ipak biva i razlogom njegovih brojnih razočaranja.
Biskup je čuo da će kralj sam srušiti Kalvariju te je odbija blagosloviti.
Ljudevitu se opet zabranjuje propovijedanje.
Tako ono počinje sve više sudjelovati na križu Kristovu.
Ljudevit nije gubio nadu. U to vrijeme piše svoja razmišljanja:
'Pisma prijateljima Križa'
Postalo je jasno – ako želi nastaviti propovijedati morat će to činiti negdje drugdje.
Biskup u La Rosheu ga poziva onamo.
Tu provodi svojih zadnjih 5 godina života,
hodajući pješke od mjesta do mjesta propovijedajući.
Pronašao je ipak i vremena za pisanje
'Rasprave o pravoj pobožnosti prema Blaženoj Djevici Mariji', a također i 'Marijine tajne', pravila za Marijinu družbu kao i za Kćerke Mudrosti.
Kod ostalih svećenika nije baš pronašao razumijevanja za njegovu 'Marijinu družbu'.
Konačno, u zadnje dvije godine – dva svećenika mu se pridružuju, a pronalazi i nekoliko braće laika koji mu pomažu u radu.
Biskup u La Rosheu se pokazao kao pravi prijatelj, no ipak je među ostalima redovito bilo onih koji su ga napadali što je čak išlo dotle da su ga željeli uništiti.
U Poitiersu su 10 godina čekale 2 djevojke koje sada bivaju pozvane da mu pomognu u školi za siromašne dječake i djevojčice u La Roshellu.
Konačno i one su imale svoje zavjete i osnovana je kongregacija
'Kćeri Mudrosti'.
Uskoro su im se pridružile i druge.
Iscrpljen teškim radom i bolešću Ljudevit je 1716. god. je posljednje misije – tijekom kojih je pao bolestan i preminuo – 28.4.
Tisuće su se okupile na njegov sprovod a vrlo skoro su se nizala i čudesa na njegovu grobu, po njegovu zagovoru.
1888. – proglašen blaženim
1947 – proglašen svetim.
Post je objavljen 29.04.2008. u 19:49 sati.
