Jučerašnje ročište povodom tužbe francuskoga odvjetnika Ivana Jurašinovića protiv hrvatskog pravnika Stjepana Mesića uglavnom je bilo na rubu incidenta.
Počelo je zabavno. Mesićev odvjetnik, iz odvjetničkog ureda Čede Prodanovića, ispričao je svoga klijenta, zbog nedolaska na ročište, „službenom zauzetošću“. Sudac Nikola Raguž priupitao je o kakvoj se službenoj spriječenosti radi i dobio isti odgovor: „službene obveze“.
Obzirom da je na pozivu za ročište pisalo da se glavna rasprava može zaključiti i u slučaju da se jedna od stranaka ne pojavi, tužitelj Jurašinović nije pridavao osobitu pažnju činjenici da se Stjepan Mesić nije propisno ispričao.
Obzirom da Stjepana Mesića dio javnosti doživljava kao ateistu često u sporu s Katoličkom crkvom, da je Ivan Jurašinović iz hrvatsko-francuske katoličke obitelji, a da je pred sucem (nezakonito) stajalo raspelo, na prvi pogled se moglo činiti da će simpatije Nikole Raguža, biti na strani tužitelja.
Ali... Jurašinović nije stigao ni pomisliti na pojedinosti koje su meni zapele za oko, a sudac je glavnu raspravu odgodio za 09. listopada, odbivši Jurašinovića saslušati jer da je tek danas na raspravi dobio punomoć nove tužiteljeve odvjetnice (odvjetnički ured „Hraste & partneri“) i podnesak koji je ona, zajedno s punomoći, a kako je i dokazala, urudžbirala u sudskoj pisarnici pred dva tjedna, ali će njemu trebati vremena da to sve prouči do sljedećeg ročišta.
Sudac se uvjerio da odvjetnica ima potvrde o urudžbiranim pismenima, ali ga nije začudilo zašto ti papiri još nisu stigli u spis, odnosno više od dva tjedna putuju po istoj zgradi.
Odvjetnik Jurašinović je najprije rogoborio, pa se počeo obraćati sucu s primjedbama na što ga je Raguž upozorio da će biti kažnjen za nepoštivanje suda, recimo udaljavanjem iz sudnice.
Ovo je odvjetniku Jurašinoviću prvo pojavljivanje na hrvatskom sudu i navikao na francusku sudsku praksu teško se suzdržavao da ne reagira burno na sučeve odluke.
Nije htio potpisati zapisnik čime bi potvrdio da je primio na znanje da je sljedeće ročište 09. listopada jer kako je rekao ne zna kakve će obaveze imati toga dana. Njegova pravna zastupnica tražila je da kao napomena uđe u zapisnik da se njen klijent pozvao na članak 6. Europske konvencije o ljudskim pravima i temeljnim slobodama a kojim se jamči pravo na pošteno suđenje „što današnje nije bilo jer su vrata sudnice bila zatvorena, a ako je rasprava otvorena za javnost onda bi trebala biti i vrata“. Istina, sudac se nije sjetio ni konvencije ni članka, ali je sa smiješkom izdiktirao tužiteljevu napomenu.
Neke goste iz publike zasmetalo je i zašto ih je sudac tražio da se predstave, ako je rasprava otvorena za javnost jer da bi se u Francuskoj takav postupak suca smatrao zadiranjem u privatnost.
Kada Stjepan Mesić nekoga tuži, primjerice Borisa Mikšića, rasprave se ekspresno održavaju, on se na njima pojavljuje i dobiva presude. Naravno, tada nema službenih obaveza, a iskoristi i činjenicu da se hrpa novinara nađe u to vrijeme pred sudom, da bi javno pokazao svoj trijumf. Iako su bile obaviještene o održavanju jučerašnjega ročišta, medijske kuće nisu poslale ni jednog novinara da ga poprati. Kao da su svi bili obavješteni da će predsjednik/građanin Mesić biti službeno spriječen i da se neće održati i zaključiti glavna rasprava.
Svima koje primi paranoja u dodiru s hrvatskim pravosuđem, poručio bih neka se pokušaju kontrolirati jer dovoljan je i mali povod da nepoznat netko nazove policiju i u hipu se ostvari Mesićeva preporuka i nađete se u Vrapču, a kako Stipe kaže „tamo su poznati i efikasni liječnici“.
Sva sreća za Mirjanu Jusup Pukanić da liječnici iz Vrapča nisu bili efikasni onoliko i kako je poznato Mesiću.
Meni je, recimo, ravnatelj Vrapča Vlado Jukić jako dobro poznat kao psihijatar koji je javno komentirao medicinske tajne i za svjedoka ratnih zločina Marija Barišića ustvrdio da je zapravo simulant, a ne da boluje od PTSP-a. Za razliku od neliječnika: novinara, sumnjivaca za ratne zločine i njihovih odvjetnika, a koji su obznanjivali i komentirali medicinske tajne na način da bi Barišića ocrnili kao nevjerodostojnog luđaka (tako je odvjetnik Željko Olujić za Barišića u emisiji Latinica koja se bavila porukama filma „Oluja nad krajinom“ , ustvrdio da je slučaj za psihijatriju) Vlado Jukić je tvrdio da je riječ o simulantu, što je možda još i veći pritisak jer je nakon toga svjedok mogao izgubiti pravo na invalidsku mirovinu i ostati bez sredstava za prehranjivanje obitelji.
Taj postupak Vlade Jukića, osim mene, do sada nitko nije javno osudio. Ali, zar nije predsjednik Mesić zagovaratelj progona ratnih zločinaca bez obzira na naciju, vjeru, zagovaratelj individualizacije krivnje... Zar, upravo on nije bio najpozvaniji podržati Marija Barišića, a usput osuditi ponašanje dr. Vlade Jukića. Ne, Stipe Mesić je licemjer. Više njemu vrijede Vlado Jukić i Ivo Pukanić neg tri Ive Banca, pet Marija Barišića, sedam Mirjana Jusup Pukanić i deset Milana Levara.
Mesićev bezobrazluk negiranja žrtve Mirjane Jusup Pukanić zasmetao je čak i njegove vjerne ideološke sljedbenike iz Feral Tribunea.
Inzistiranje na tezi da je Ivo Pukanić žrtva atentata je smiješno zna li se da je Puki kao sumnjivce prijavio ljude koji su njegovoj supruzi omogućili da stupi u kontakt s odvjetnikom Darkom Zadrom, pa kad je bila zatočena, odnijeli joj kradom u bolnicu 400 kuna koje joj je Darko Zadro poslao kao pomoć. Opis jednog od tih ljudi Pukanić je dao policiji na osnovu čega je i napravljen fotorobot. Ta je osoba bila i na obavijesnom razgovoru, ali i na prepoznavanju na policiji. Naravno, da ju Puki na koncu nije imao hrabrosti „prepoznati“ kao atentatora jer tip nema veze s tim izmišljenim atentatom.
Pukijeva se konstrukcija bazira na još jednoj poluistini. Čim je suprugu strpao u ludnicu dočepao se njena mobitela, obnovio račun, i počeo nazivati njemu nepoznate brojeve. Tako je dobio i odvjetnika Zadru s kim je izrazio želju naći se na kavi. Nisu ga toliko zanimali detalji suprugine želje za rastavom braka, o čemu mu Zadro nije bio ovlašten ni govoriti, koliko nedavni atentat na odvjetnika u Poreču.
Tako je Zadro ispričao Pukiju da mu je atentator otvoreno prišao na prakiralištu s riječima „Sad ću te ubiti“, što je maštoviti Puki kasnije upotrijebio u opisu napada na sebe.
Navodno da je policija napravila namjeran propust u predistrazi jer nije od Pukija uzela „parafinsku rukavicu“. Tako bi se odmah moglo dokazati je li on ispalio metke i iz atentatorova pištolja.
U ovu priču se savršeno uklapa i Pukanićev odvjetnik, a Mesićev prijatelj Veljko Miljević, donedavni član Izvršnog odbora HHO-a. Isti taj Miljević, koji je Pukiju doveo Žarka Puhovskog kako bi HHO stekao uvid u kršenje ljudskih prava Ive Pukanića i kćeri koju ima s Mirjanom Jusup Pukanić, 2003. je, i kao odvjetnik, i kao član IO HHO-a odbio pomći svojoj bivšoj kolegici Ani Jendriš-Jelesić, koja mu se požalila da Mesić štiti svoje prijatelje Marijana Ceraja i Žarka Pavlinu, a zbog kojih je ona završila u Vrapču i ostala bez kuće, automobila i svih drugih pokretnina.
Bilo bi vrijeme da Mesiću javnost dovikne: Stipe, pazi! Gol si, care.
Post je objavljen 18.04.2008. u 02:29 sati.