napomena:
ovo sam djelo dobio za obraditi. dogodilo se to da u četvrtom najvećem gradu Hrvatske nalaze se tek dvije knjige same autorice, a kamoli nešto više o njoj samoj ili neka literatura koja bi pružila u većoj mjeri analitički pristup. možda će moje riječi netko pronaći korisnim...
O autorici…
Sve je započelo, kako sama priznaje, od drugog razreda osnovne kada je napisala svoju prvu pjesmicu i od tada do danas se bavi neprekidnim književnim stvaralaštvom.
«Od šeste godine čitam i pišem, plačem i smješkam se, pa sve to pretvaram u slova i objavljujem pjesme i priče.
…
Radim sve što mi dođe pod ruku! Nastojim boje proživjeti do kraja.
…
Katkad uvečer, kad se spusti tama, i na nebu se pokažu zvijezde, pogledam sjajna blještava stakalca i kažem sebi: OK, koračam do zvijezda.»
«U školi sam upoznala svoju najbolju prijateljicu koja je pisala pjesmice i stalno zbog toga razgovarala s učiteljicom koja mi je bila jako draga. Za vrijeme velikog odmora u drugom razredu osnovne škole napisala sam pjesmu »Ti i ja«, i s tom sam pjesmom »preotela« učiteljicu. Pjesma je objavljena u školskom listu i tako je krenula moja književna karijera», izjavila je Melita Rundek jednom prigodom za riječki Novi List (www.novilist.hr).
Rođena je 8.2.1961., a njezin život je bio i ostao čvrsto povezan uz svijet knjige, bilo pisanjem za novine, radeći kao urednica u Školskoj knjizi ili kao teta knjižničarka u knjižnici. Diplomirala je komparativnu književnost i fonetiku, a njezin književni opus uglavnom je baziran u domeni dječje knjiženosti. Njezini uradci bivaju čitani na dječjim radio emisijama, a objavljivala je i u časopisima Modra lasta, Plima i Draga. Iako je njezina literatura namijenjena ponajprije mlađem uzrastu aktivno sudjeluje u različitim radionicama te se aktivno zalaže za dječja prava.
Knjiga Mirko i sedam prigovora, prevedena je na engleski i objavljena u UNICEF-ovom časopisu. Ulomci knjige korišteni su i kao predlošci u radionicama školskog programa UICEF-ove kampanje.
Svoj prvi roman “Psima ulaz zabranjen” napisala je 1999. godine da bi već iduće bio izdan u nakladi Školske knjige i nagrađen, znakovito ili ne, od strane iste nagradom “Ivana Brlić - Mažuranić”.
Nagrada je ustanovljena 1971., a sastoji se od kipića Hlapića i Gite koje rade domaći akademski umjetnici i novčane svote. U dotičnom slučaju riječ je o svoti od 10 000 kuna u konkurenciji od 74 autora. Plaketu akademskog slikara Gorana Petercola i skulpture šegrta Hlapića i Gite akademskog kipara Želimira Janeqa je dodjelio predsjednik uprave Školske knjige Dragomir Mađerić
O djelu…
Samo djelo danas i za sada ne spada pod obaveznu lektiru već je učiteljima koji rade prema famoznom HNOS-u ponuđeno na izbor hoće li je uvrstiti na popis obaveznog čitalačkog štiva ili ne. Roman je namijenjen djeci šestog razreda osnovne škole. Dakle, po vrsti djela ugrubo bi se moglo reći kako je riječ o dječjem romanu.
Siže u najkraćim crtama:
Veći dio fabule odvija se kroz dva dana u kojima glavni junak devetogodišnji dječak Tomica s rupicom na bradi koji voli igrati nogomet, želi psa, a nikako ne voli čitati i pisati lektire. Kroz relativno kratak vremenski period od svega nekoliko dana doživljava potpunu transformaciju i spoznaje svoju sudbinu budućeg pisca koju su prorekli njegovoj majci još u bolnici prilikom rođenja, a da toga zapravo još nije niti svjestan. U maniri dosljednog sretnog završetka iz bajke i svih ostalih desetak likova koliko ih se kroz djelo pojavljuje doživljavaju preobrazbu na ovaj ili onaj način, a knjižnica u gradu za sve njih postaje najdraže okupljalište i izvorište novih zanimljivosti.
Struktura i kompozicija:
“Knjiga je živ glas, to je duh koji korača po zemaljskoj kori.
Ona nastavlja biti živa misao neke osobe od koje nas dijele vrijeme i prostor.”
To je citat stihova talijanskog pisca s prijelaza 19. na 20. stoljeće Edmonda de Amicisa kojim autorica započinje ovaj dječji roman. Ujedno to je i sama poanta djela i poruka koju autorica želi dati svim čitateljima, a ponajviše djeci.
Knjiga se je podijeljena na šesnaest poglavlja čiji podnaslovi ne otkrivaju nužno nadolazeću radnju već u svojoj asocijativnosti postavljaju dosta upitnika na koja da bi se dobio odgovor je nužno pročitati djelo do kraja.
Personifikacija je snažan element u djelu koji oživljava kipove, a knjizi i slovima u njoj daje glas kojima se želi dočarati i prikazati ljepota, smislenost i umjetnost čitanja. Ujedno se i na suptilan način kroz lik knjižničarke i njezinu empatiju nad poderanim knjigama na suptilan način ponajprije mlađem naraštaju, kojemu je roman i namijenjen, želi usaditi kultura odnosa prema pisanoj riječi i njezinim krhkim papirnatim lisnatim dijelovima.
U slučaju likova knjižničarke i knjižničara moguće je kako su oni inspirirani autobiografskim elementima obzirom kako je autorica sama jedno vrijeme radila u knjižnici. Postoji mogućnost kako je i motiv prorokovanja iz zvijezda vezan uz sudbinu lika Tomice također vezan uz autoričino osobnu sklonost prema horoskopu. Poveznica je vidljiva u bilješci o piscu, a koju je napisala Norma Šerment, gdje se kreativnost i svestranost Melite Rundek objašnjava horoskopskim znakom vodenjaka u kojem je rođena. Teško da bi takve kratke biografske crtice bile objavljene bez pregleda i dopuštenja autorice.
Bajkoviti element ovdje se pojavljuje i u ulozi Velikog Pisca koji je zapravo kip nekog velikog spisatelja koji je živio u izmišljenom gradu glavnog junaka Tomice, a koji svojim oživotvorenjem i u početku priče zagonetnim postupcima, jednako kao i žutosmeđi pas izabran ili bolje rečeno pronađen od Tomičine uporne želje kao najpogodniji, a koji će potom postati Tomičin ljubimac, se pojavljuje kao deus ex machina i navodi sudbinu likova.
Dakle, u djelu se izmjenjuje stvarno i pustolovno s bajkovitošću i izmišljenim prizorima u kojima realni likovi sa svojom svakidašnjicom dolaze u neobične situacije koje ih na kraju dovode do ostvarenja njihovih želja. Rečenice su uglavnom duge uz dosta digresija. Umetnutim rečeničnim dijelovima se možda otežava čitanje ali stvara detaljnija slika o onome o čemu se govori pa će čitatelj ili dublje uroniti u fabulu i štivo ili ga se posve odreći. Lirika opisa interijera i naizgled površna karakterizacija likova koja se ogleda u naoko nebitnim opisima detalja poput rupice na bradi ili opisima smještaja znakova zabrane ali isto tako i kod opisa kako glavnih tako i kod sporednih likova: njihova izgleda, onoga što i o čemu razmišljaju, što trenutačno čine …, usporava radnju i razvoj fabule koja je ispunjena didaktičkim porukama. Time dramatičnost koja se i inače može dobiti kratkim i odsječenim rečenicama ili podebljanim slovima ovdje još više dolazi do izražaja.
Kritika je ovo djelo proglasilo metodički obrađenim. Nimalo ne iznenađuje jer oko 130 stranica romana zrači optimizmom i prožeto je pozitivnim i poučnim porukama koje vrijede i za odrasle pa kako onda ne bi mogle utjecati i na um mladog čitatelja?!.
Knjiga je zemlja snova i prilika da stvorimo svoj vlastiti svijet, a dobra knjiga treba putovati iz ruke u ruku. Dobro je oprati ruke od svega i čistoća je pola zdravlja. U svijetu ima i dobra i zla, a želje se ostvaruju ako se dovoljno jako i iskreno želi. Samo možda ne instant, odmah kada to želimo i ponekad se to ostvarenje manifestira na čudne načine… «Čudesni su putevi gospodnji», kaže biblija, a i citat iz romana.
ZAKLJUČAK:
Prema mnogima kritičarima ovdje je riječ o najznačajnijem hrvatske dječje književnosti koji je pustolovni roman koliko i roman o odrastanju. Valjda je zato i predložena u lektiru pučkoškolaca! Iako je pripovjedanje pitko i rahlo, a čitajući kompozicijski često sam imao aluzije na neke od pomodnih serija (Reži me, Greys Anatomy…) koje se trenutačno vrte na televiziji jer način na koji se nižu slike i raznovrsnost kombiniranja misli, izmjenjivanje statičnih opisa i slika sa živim na mahove dramatičnim dijalozima čine onu dozu napetosti koja nas «drži u toku». Upravo je to virtuoznost žongliranja stilova koja daje svježinu današnjoj prozi i odstupanje od klasičnog linearnog pristupa i svrstava ovaj roman u modernu književnost ne samo zbog kronološkog nastanka.
Moram naglasiti kako sam tokom pisanja ovog seminara imao velike probleme s literaturom. Obzirom kako u čitavom gradu Osijeku postoje tek dvije knjige u Gradskoj knjižnici od ove auotorice, sukladno navedenom o nekom «vodiču kroz lektiru» je suvišno trošiti retke. Kroz potrebu za nekim stručnijim štivom, osobe kompetentnije od studenta Učiteljskog fakulteta koji je uzgred budi rečeno brucoš po treći put, a koje bih mogao «preraditi» tako tipično za ovakvu vrst seminara, naučio sam i uočio dosta zanimljivh pikanterija koje i ne moraju nužno biti povezane. Manjak literatura mi je utoliko olakšao misiju pisanja seminara i doprinio pisanju vlastitih promišljanja i dojmova vidljivih u ovom odlomku.
Post je objavljen 16.04.2008. u 17:53 sati.