napomena:
zadatak je bio pročitati djelo i potom napraviti kratki esej okvirne veličine od kartice teksta. u daljnjem tekstu nalazi se ono što sam zapisao...
Za temu svojeg eseja izabrao sam književno djelo «Čudnovate zgode šegrta Hlapića». Riječ je o djelu nastalom u prvoj polovici dvadesetog stoljeća (1913.) hrvatske spisateljice i književnice Ivane Brlić – Mažuranić.
Dakle, radi se o dječjem romanu i jednom od prvih djela s kojim sam se susreo u svojem djetinjstvu. Također, sama knjiga koju sam pročitao ima sentimentalnu vrijednost za mene obzirom da je istoj urednik bio Grigor Vitez, a svojim ilustracijama uredio ju je Ferdo Kulmer. Tisikana je u Zagrebu 1964. godine u Biblioteci Vjerverica i također je jedna od prvih knjiga moje majke i knjiga koje su među prvima ušle u biblioteku moje obitelji.
Za razliku od nekih kasnijih djela Ivane Brlić – Mažuranić u ovom djelu nema posezanja za mitološkim motivima koji su joj kasnije priskrbili nadimak hrvatskog Tolkeina ali razlozi za laskavu titulu hrvatskog Andersona su jasno vidljivi. Dokaz za tako laskave komplimente očituju se u jednostavnosti izraza i realnom, a opet u dovoljnoj mjeri maštom obojanog svijeta u kojem maleni šegrt kroz tjedan dana prolazi i selo i grad i divljinu prirode. Na svojem proputovanju od tjedan dana, a na što je bio ponukan nepravdom koju je doživio kod svojeg majstora Mrkonje, kod kojeg je naučnik i šegrt, susreće se s različitim ljudima svih životnih uzrasta i dobi, različitih životnih preokupacija, statusa i zanimanja. Kroz druženje sa šarenim spektrom likova s kojim se maleni šegrt susreće, Hlapić («…malen kao lakat, veseo kao ptica, hrabar kao kraljević Marko, mudar kao knjiga, a dobar kao sunce.») doživljava različite dogodovštine, ponekad opasne što dodaje elementu drame i pustolovnosti, a ponekad jednostavne životne utječući na sudbinu likova opisanih u romanu. Sretno razrješenje svih dilema i sigurno otklanjanje svake opasnosti pri kojem dobro i svjetlo u konačnici uvijek pobjeđuju zlo i tamu, dodaju onaj bajkoviti element ovom pustolovnom romanu što ga posebice čini pogodnim za dječju čitalačku publiku.
U svemu tome i kroz fabulu istodobno se provlači i didaktička poruka koja u svojoj konkluziji na suptilan i djetetu prihvatljiv te zanimljiv način govori o jednostavnim stvarima društveno prihvatljivom, ili bolje rečeno poželjnom, ponašaju i vrijednostima koje se uče ne samo od malih nogu već se mogu primjetiti tijekom više ili manje čitavog razvoja ljudske civilizacije. Poštovanje prema starijima, iskrenost i spremnosti na pomaganje svima, otvorenost i poruka o dobroti se možda na mahove i mogu činiti idealističkim pristupom ali je takva etika neosporno svakako slovi kao poželjna.
Post je objavljen 16.04.2008. u 17:42 sati.