Bilješke o djelu:
“Zločin i kazna” je roman sa socijalno-psihološkim motivom, koji čini
prijelaz prema modernom romanu. To je prvi roman u nizu velikih
romana Dostojevskog. Izgrađen je na fabuli iz kriminalističkog romana
- u njemu postoji ubojica i progonitelj. Za razliku od običnih romana u
kojima je ubojstvo bilo vrhunac radnje, u ovom romanu radnja se nakon
ubojstva tek počinje zaplitati. Ovo je djelo o pojedinačnom ljudskom
karakteru. Dostojevski u djelu prati i istražuje ljudske sudbine koje se
zbivaju u siromašnom dijelu Sankt Petersburga. Pripovjedač nam
predočuje neposredan okoliš grada, njegov izgled, i često prepušta
riječ samom liku. Posredno i neposredno navode se njegove misli i
raspoloženja. Postupno dobivamo obavijesti o Raskoljnikovu i o situaciji
u kojoj se nalazi, te saznajemo da se sprema na neki vrlo značajan čin.
Kad se predstavi lihvarki tek tada doznajemo kako se zove, i to od njega
samoga. Radnja romana se zasniva na unutrašnjem proživljavanju lika.
Raskoljnikov je siromašan student i živi od novca što mu šalju majka
i sestra. Živio je u maloj trošnoj sobici. Raskoljnikova je progonila ideja
o ubojstvu babe Aljone Ivanovne iako se istovremeno zgražao nad tom
idejom. Njegovoj odluci pridonio je razgovor dvaju studenata u krčmi koji
su govorili kako bi bilo dobro da netko ubije babu.
Raskoljnikov također zaključuje kako je izuzetnim ličnostima u povijesti
uvijek bilo dopušteno žrtvovati pojedince kako bi proveli svoju nakanu.
Primjer mu je Napoleon. Kako on sebe smatra izuzetnim, svojom osobnom
voljom mijenja društvene norme. On smatra da on ima pravo ubiti jednog
“nametnika” kao što je stara lihvarka, ako je Napoleon imao pravo ubiti
milijune ljudi i nije bio osuđivan. Raskoljnikov dugo razmišlja kako ubiti i
potom zatrti trag svojeg zločina.
On ostavlja lihvarki u zalog neke njemu vrlo drage predmete za koje
mu ona daje malo novaca i s vremenom on nju počinje doživljavati kao
ishodište sveopćeg zla. Ukloniti takvo biće koje živi od tuđe nesreće,
što su u stanju ocijeniti samo izuzetni ljudi, za Raskoljnikova je čin kojim
se pridonosi zatiranju zla. Raskoljnikov ne želi pasivno promatrati
nepravdu, pa odlučuje djelovati po pravilima koje sam postavlja.
Društvena norma biva time prepuštena mjerilu pojedinca, njegovoj
vlastitoj procjeni hoće li je se ili neće pridržavati. Raskoljnikov se našao
u procjepu između zakona i zla.
Raskoljnikov jednog dana u krčmi sreće Marmeladova. On mu je pričao
o svojoj obitelji, ženi - Katarini Ivanovnoj, i kćerci Sonji koja se bavila
prostitucijom da bi zaradila novac. Kako se Marmeladov napio,
Raskoljnikov ga je morao prati kući. Vidio je u kakvim uvjetima žive
Marmeladovi i ostavio im je nešto novaca koje mu je bila poslala majka.
Raskoljnikov je od majke također dobio i pismo. U njemu je pisalo kako se
Dunja namjerava udati za Petra Petroviča Lužina. Cijeli je dan razmišljao o
tom pismu i bio je ljut na Dunju što će se ona udati za Petra Petroviča
najviše zato da on ima koristi i da njemu bude bolje.
Odlučio je da te večeri mora ubiti babu, jer Lizavete neće biti kod kuće.
Od stare košulje napravio je omču i stavio u nju sjekiru. Sa sobom je
uzeo i daščicu omotanu u papir da je da lihvarki kao zalog, i malo bolje
ju je zavezao kako bi se mučila odvezivajući je, tako da on ima vremena
izvaditi sjekiru. Otišao je u njezin stan. Stubište bijaše mračno i usko.
Zvonce jekne slabo, kao da nije od mjedi nego od lima. Vrata mu je
otvorila Aljona Ivanovna. Starica ga je pustila u stan.
Raskoljnikov je starici dao daščicu i dok ju je ona odmotavala uzeo je
sjekiru i ubio ju. Otišao je u susjednu sobu i dok je tražio stvari po škrinji
Lizaveta je došla kući, pa je morao ubiti i nju.
“Bijaše to visoka, nezgrapna, plašljiva i ponizna djevojka, vrlo visoka
rasta, od svojih trideset pet godina. Dugačkih, nekako iskrenutih
nožurda, svagda u izgažennim cipelama od jareće kože, ali uvijek vrlo
čista. Crna u licu, ali dobrog lica i očiju. A smiješak joj je čak i vrlo lijep.
Bila je prava ropkinja svoje sestre, radila je dan i noć, strepila je od nje
i trpjela čak i batine.”
Nakon zločina Raskoljnikov je otišao kući i potrpao stvari u rupu u zidu.
Sljedeći dan dobio je policijski poziv. On je mislio da su ga otkrili i odlučio
je da se odmah sam prijavi, ali je shvatio da ga ne zovu radi toga pa je
odustao od prijave. Kako se u policijskoj stanici govorilo o ubojstvu
lihvarke njemu je pozlilo i pao je u nesvijest. Stalno je razmišljao o
ubojstvu i bio je prestravljen idejom da mu je policija pretražila stan
dok njega nije bilo. Zbog toga je čvrsto odlučio riješiti se dokaza.
Namjeravao je stvari baciti u kanal, ali kako je tamo bilo previše ljudi,
odlučio se na napušteno dvorište u kojem se nešto gradilo.
Tamo je ugledao veliki kamen.
“Nagne se nad kamen, uhvati ga za vrh snažno, objema rukama,
upre sve sile i prevrne ga. Ispod kamena je nastala omanja udubina;
odmah počne bacati u nju sve što je imao u džepovima. Novčarka je
došla na sam vrh, i još je u udubini ostalo mjesta. Zatim ponovno
zgrabi kamen i namjesti ga jednim zamahom onako kako je prije stajao,
samo što se sad kamen možda činio malčice višim. Ali je nagrnuo malo
zemlje oko njega i utabao je sa strane. Ništa se nije moglo zapaziti.”
Nakon toga otišao je do Razumihina; svog prijatelja s fakulteta, a ni sam
nije znao zašto je tamo otišao.
“Razumihin je sjedio kod kuće u dronjavu kaputu, u papučama nazuvenim
na bosu nogu, raščupan, neobrijan i neumiven. Na licu mu se ocrta
zabezeknut izraz.”
“Bio je to neobično vedar i društven momak, dobar do prostodušnosti.
Doduše, ispod te prostodušnosti krila se i dubina i dostojanstvo.
Najbolji su njegovi drugovi to znali i svi su ga voljeli. Bio je vrlo bistar,
premda gdjekad zaista priprost. Bijaše upadljive vanjštine - visok, mršav,
uvijek loše obrijan, crnokos. Pio je kao spužva, ali je mogao i bez pića;
ponekad bi pretjerao u vragolijama, ali je mogao i bez njih, nikakve
nepovoljne okolnosti nisu ga mogle skršiti. Mogao je stanovati i na krovu,
trpjeti najgoru glad i veliku studen. Bio je vrlo siromašan i bez igdje
ikoga, zarađivao novce svakojakim poslovima. Znao je bezbroj izvora
iz kojih je mogao crpsti, naravno, poštenim radom.”
Razumihin mu je ponudio da za novce prevodi knjige, što je i sam radio,
ali Raskoljnikov to nije prihvatio i otišao je kući. Imao je groznicu i stalno
je zamišljao nešto čega zapravo nije bilo. Buncao je i većinu vremena nije
bio sasvim pri svijesti. Za njega se brinula Nastasja i Razumihin. Tamo je
također bio i Zosimov - doktor.
“Zosimov je bio visok i ugojen čovjek, podbuhla i bezbrojno blijeda,
glatko izbrijana lica, svijetle ravne kose, s naočalama i s velikim zlatnim
prstenom na prstu nabreklom od debljine. Bilo mu je oko dvadeset i
sedam godina. Na sebi je imao širok gizdelinski lagan kaput, svijetle
ljetne hlače i uopće je sve na njemu bilo nekako široko, gizdavo i novo
novcato: rublju mu nije bilo zamjerke, a lančić na satu bijaše podebeo.
Kretnje mu bile spore, nekako mlitave, a u isti mah promišljeno
slobodne; svaki čas izbijaše iz njega taština, iako se trudio da je prikrije.
Svi njegovi znanci držali su da je težak čovjek, ali su tvrdili da zna svoj
posao.”
Sljedećeg dana Raskoljnikova je posjetio Petar Petrovič Lužin.
“Cijelo mu je odijelo bilo netom sašiveno, i sve je na njemu bilo lijepo,
samo je, možda, bilo suviše novo i suviše odavalo određenu svrhu.
Čak je i gizdelinski, nov novcat cilindar svjedočio o toj svrsi.
Pa i prekrasne rukavice originalne Louvainove proizvodnje,
rukavice boje jorgovana, svjedočile su to isto, time što ih nije navlačio
nego samo nosio u rukama, za paradu. U svoj odjeći Petra Petroviča
prevladavale su svijetle mladenačke boje. Na njemu bijaše zgodan
svjetlosmeđ ljetni kaput, tanke hlače svijetle boje, isto takav pršnjak,
netom kupljena fina košulja, posve lagana batistena kravata s ružičastim
prugama, a što je najljepše - sve je to čak i pristajalo licu Petra Petroviča.
Njegovo lice, neobično svježe i, štoviše lijepo, ionako se doimalo mlađim
od četrdeset pet godina. Tamni zalisci zgodno su ga osjenčavali s obje
strane nalikujući na dva kotleta, i vrlo se lijepo zgušnjavali oko glatko
izbrijane blistave brade. Čak ni kosa, uostalom tek malo progrušana,
a počešljana i nakovrčana kod frizera, nije zbog toga bila ni najmanje
smiješna niti mu je pridavala glup izraz, kao što obično biva kad se
nakovrča kosa, jer onda čovjek neminovno nalikuje na nijemca koji ide
na vjenčanje. Ako je na tom prilično lijepom i ozbiljnom obličju i bilo
nečeg neugodnog i odbojnog, tome su bili krivi neki drugi uzroci.”
Lužin ga je došao posjetiti i htio ga je upoznati jer će on postati
mužem njegove sestre. Raskoljnikovu se on nije svidio jer je bio umišljen
i egoističan, pa ga je otjerao iz stana. Sljedećeg dana dok je šetao ulicom
Raskoljnikov je opazio neku gužvu.
“Raskoljnikov se progura koliko je mogao, te napokon ugleda razlog svoj
toj strci i radoznalosti. Na zemlji je ležao, očito u nesvijesti, čovjek koga
su konji bili netom pregazili, vrlo bijedno obučen, ali u “gospodskom”
odijelu, sav u krvi. S lica, s glave curila mu je krv; lice mu bilo posve
izubijano, oguljeno, unakaženo. Odmah se vidjelo da je teško ozlijeđen.”
Shvatio je da je to Marmeladov. Odveo ga je kući, ali on je ubrzo umro.
Katarini Ivanovnoj dao je novac za pokop koji mu je nekoliko dana prije
poslala majka. Tada je također upoznao Sonju Marmeladovu.
“Odjeća joj je bila jeftina, ali uličarski kićena, s jasno i sramotno
istaknutim ciljem, po ukusu i pravilima što su nastala u jednom
zasebnom svijetu. Nosila je šarenu svilenu haljinu, kupljenu iz četvrte
ruke i ovdje posve pozamašnu krinolinu što je zakrčila cijela vrata,
svijetle cipelice i suncobran koji joj noću ne treba, a ipak ga je ponijela,
i smiješan slamnat šešir za koji je zataknula pero plamene boje.
Ispod tog mangupski naherenog šeširića virilo je mršavo, blijedo i
prestrašeno lice, otvorenih usta i očiju ukočenih od strave. Sonja je bila
niska rasta, djevojka od svojih osamnaest godina, mršava, ali prilično
zgodna plavojka, izvanredno lijepih plavih očiju.”
Kada je došao kući čekale su ga njegova majka i sestra. Raskoljnikov im
je ispričao da ga je posjetio Lužin i da ga je izbacio iz stana jer mu se nije
svidio. Kako je Raskoljnikov bio bolestan, Razumihin je otpratio Dunju i
njezinu majku kući. Dunja mu je pokazala pismo koje joj je poslao Lužin.
Kada je sljedećeg dana posjetila Raskoljnikova i njemu je pokazala to
pismo. U pismu je pisalo da pri njihovu sljedećem susretu Rodion ne bude
prisutan, jer ga je grubo uvrijedio kad ga je posjetio. Također je napisao
da je Rodion dao oko dvadeset i pet rubalja djevojci nedolična vladanja,
tobože za ukop oca kojeg su pogazili konji. Unatoč pismu Dunja je zvala
Rodiona da dođe kod njih onog dana kad je trebao doći Lužin.
Dok su Dunja i Pulherija Aleksandrovna bile kod Raskoljnikova njega je
posjetila Sonja.
“Sad je bila skromno i, štoviše, siromački obučena djevojka,
još sasvim mlada, gotovo nalik na djevojčicu, skromna i pristojna
vladanja, staromodan šeširić, u rukama je držala suncobran.“
Došla je da ga pozove na ručak kod Katarine Ivanovne nakon liturgije.
Kada su otišle Dunja i Pulherija Aleksandrovna, Raskoljnikov i Razumihin
otišli su Profiriju Petroviču radi sata kojeg je Raskoljnikov založio kod
lihvarke. Porfirij Petrovič je spomenuo članak koji je napisao Raskoljnikov.
On je zbog tog članka sumnjao u Raskoljnikova, pa ga je zamolio da mu
objasni taj članak što je on i učinio. Nakon razgovora s Porfirijem
Petrovičem, Razumihin je otišao kod Dunje, a Raskoljnikov kući.
Legao je na ležaj i počeo razmišljati o Dunji, svojoj majci, ubojstvu,
i na kraju je zaspao. Kad se probudio na vratima je stajao Arkadij Ivanovič
Svidrigajlov.
“Čovjek tridesetih godina, krupan, ugojen, rumen u licu, ružičastih usana,
s brčićima, bujne, svijetle, gotovo bijele brade i gizdavo odjeven.”
Zamolio ga je da ga pusti da se još jedanput vidi s Dunjom i rekao
mu je da je Marfa Petrovna, kada je umrla, oporučno ostavila tri tisuće
rubalja i da će ih moći podići za dva-tri tjedna. Kada je Svidrigajlov otišao
Raskoljnikov i Razumihin otišli su kod Dunje. Na ulazu su se susreli sa
Lužinom. Tijekom večeri Lužin i Dunja su se posvađali, i ona ga je izbacila
iz stana i rekla mu da ga više nikad ne želi vidjeti. Kada je Lužin otišao,
Raskoljnikov je ispričao Dunji o njegovu sastanku sa Svidrigajlovim.
Nakon nekog vremena Raskoljnikov se ustao, rekao Razumihinu da
mu čuva majku i sestru jer on možda više nikada neće doći kod njih.
Otišao je i krenuo prema Sonjinu stanu.
“Bijaše to velika soba, ali neobično niska, jedina soba što su je
Kapernaumovljevi iznajmljivali. Slijeva su bila zatvorena vrata što
su prije vodila u njihov stan. Na suprotnoj strani, zdesna, bijahu još
jedna vrata koja su uvijek bila zaključana. Ondje je već bio drugi,
susjedni stan, pod drugim brojem. Sonjina je soba nalik na kakvu pojatu,
imala je oblik posve nepravilna četverokuta, zato se doimala pomalo
nakaradno. Zid sa tri prozora što su gledala na kanal presijecao je sobu
nekako ukoso, zbog čega se jedan kut, vrlo oštar, gubio negdje u dubini
tako da se pri slabom osvjetljenju jedva mogao i vidjeti; drugi je pak kut
bio odveć ružno tup. U cijeloj toj velikoj sobi gotovo da i nije bilo
pokućstva. U desnom kutu bijaše postelja, a do nje, bliže vratima, stolac.
Uz taj zid gdje je stajala postelja, pokraj samih vrata tuđeg stana,
nalazio se stol sklepan od dasaka i pokriven plavkastim stolnjakom,
a uza nj dva pletena stolca. Zatim, uz suprotni zid, prilično blizu onog
oštrog kuta, stajala je omanja komoda od običnog drva koja se nekako
gubila u toj praznini. To je sve što je bilo u sobi. Žućkaste, ofucane i
poderane tapete potamnjele su bile u kutovima; zimi je tu zacijelo bilo
vlažno i zagušljivo. Neimaština je udarala u oči; čak ni na postelji nije bilo
zastora.”
Raskoljinikov je rekao Sonji da je došao po posljednji puta,
ali ako ipak odluči da sutra dođe, reći će joj tko je ubio Lizavetu.
Cijelo vrijeme Raskoljnikovljeva posjeta Sonji iza jednih vrata stajao
je Svidrigajlov i prisluškivao razgovor. Odlučio je da prisluškuje i sutra
kada Raskoljnikov dođe reći Sonji tko je ubio Lizavetu.
Sljedećeg dana Raskoljnikov je otišao u policiju kod Porfirija Petroviča
i donio mu je izjavu o satu. Opet su počeli pričati o ubojstvu i nakon
nekog vremena Raskoljnikov je rekao kako mu je potpuno jasno da on
sumnja u njega, ali je Petrovič sve porekao. Odjednom je došao policajac
sa Nikolajem koji je priznao ubojstvo. Nakon toga Raskoljnikov je otišao
kući.
Petar Petrovič je sljedećeg jutra razmišljao što je pogriješio s Dunjom.
Nakon nekog vremena zamolio je Andreja Semjonoviča da kaže Sonji da
on želi razgovarati s njom. Kada je Sonja došla Petar Petrovič joj je dao
10 rubalja. Kada je odlazila, kriomice joj je stavio u džep sto rubalja.
Sve je to vidio Andrej Semjonovič, koji je mislio da joj je Petrovič dao
novce iz dobrodušnosti.
“Andrej Semjonovič bijaše neishranjen čovjek niska rasta,
nevjerojatno plav, sa zaliscima u obliku kotleta na što je bio
neobično ponosan. Uz to su ga vječito boljele oči. Bio je prilično
meka srca, ali je govorio vrlo samouvjereno, a koji put čak i izvanredno
uznosito. Uza sve svoje vrline, Andrej Semjonovič bio je zaista priglup.”
Na daću koju je priredila Katarina Ivanovna bili su pozvani mnogi
ljudi. Raskoljnikov je došao odmah nakon što su se vratili s groblja.
Nakon nekog vremena došao je Petar Petrovič, ali ne zbog daće nego
zato da bi optužio Sonju za krađu. Kao dokaz služila mu je novčanica
od sto rubalja koju je Sonja našla u džepu. Kada je Petrovič optužio
Sonju za krađu, došao je Andrej Semjonovič i rekao da je on vidio
kako je Petrovič kriomice stavio novčanicu Sonji u džep.
U raspravu se umiješao i Raskoljnikov koji je ispričao kako se Petar
Petrovič ponio prema Dunji. U međuvremenu Katarina Ivanovna se
posvađala sa gazdaricom Amalijom Ivanovnom koja ju je istjerala iz
stana.
Raskoljnikov je krenuo prema Sonjinu stanu da joj kaže tko je ubio
Lizavetu, i to je i učinio. Sonja je bila zaprepaštena, ali joj je također
bilo žao Raskoljnikova jer je vidjela koliko on pati i koliko se muči.
Odjednom je u sobu ušao Lebezjatnikov i rekao da je Katarina Ivanovna
na ulici i da je poludjela. Sonja je odmah otišla da vidi da li može ikako
umiriti Katarinu.
“Katarina Ivanovna, u onoj svojoj staroj haljini, zaogrnuta polusuknenim
šalom i s poderanim slamnim šeširićem koji joj se bio ružno naherio kao
naramak slame, bijaše doista posve izbezumljena. Bila se umorila i
zapuhala. Njeno izmučeno sušičavo lice doimalo se patnički kao nikad
prije; ali njena uzrujanost nije prolazila.“
Zaista je bila pokušala obući djecu onako kako se oblače ulični pjevači
i pjevačice. Mališanu je natukla na glavu nekakav crvenobijeli turban
ne bi li nalikovao na turčina. Za Ljonju nije našla kostima, pa joj je samo
natakla na glavu crvenu pletenu vunenu kapicu pokojnog Semjona
Zahariča, a za kapicu je zataknula komadić bijela nojeva pera koji je
nekad pripadao baki Katarine Ivanovne. Polječka je bila u svojoj običnoj
haljinici.
“Katarina je tjerala djecu da plešu i pjevaju. Kada su uplašena djeca
vidjela policajca koji ih je htio odvesti počela su bježati, a za njima je
trčala Katarina Ivanovna. Odjednom je pala i krv joj je navrla na prsa
zbog tuberkuloze. Na samrti je rekla Sonji da se ona brine za njezinu
djecu.“
Dva-tri dana nakon smrti Katarine Ivanovne organizirana je misa.
Katarina Ivanovna ležala je u lijesu.
“Sva su djeca klečala uz lijes, a Polječka je plakala. Iza njih se molila
Sonja, tiho i nekako bojažljivo plačući.“
Nakon službe božje Raskoljnikov je šetao po gradu, zalazio u krčme
jer mu je bilo strašno teško, a u tom okruženju kao da se osjećao bolje.
Te noći probudio se u grmlju u groznici. Otišao je kući. Probudio se u 2
popodne i sjetio se da je tog dana bio ukop Katarine Ivanovne.
Čak se obradovao što nije bio na sprovodu. Tada je došao Razumihin i
rekao mu da mu je majka bolesna. Raskoljnikov mu je rekao kako ga je
neki dan posjetila sestra i da su pričali o njemu.
“Rekao sam joj da si vrlo dobar, pošten i vrijedan čovjek. Nisam joj rekao
da je voliš jer to i sama zna.“
Također mu je rekao kako ju predaje njemu u ruke. Nekoliko minuta
nakon što je otišao Razumihin Raskoljnikova je posjetio Porfirij Petrovič.
Pričao je o Mikolki i o tome kako je zaključio da on nije kriv za zločin.
Kada ga je Raskoljnikov upitao tko ih je onda ubio ako nije Mikolka,
Petrovič je odgovorio: “Pa vi ste ih ubili, Rodione Romaniču! Vi ste ih
ubili”... Porfirij Petrovič daje Raskoljnikovu dan dva odmora da se
prošeta i predlaže mu da se sam prijavi. Čak mu predlaže da zločin
prikažu kao nekakvo pomračenje uma da bi mu kazna bila manja,
ali Raskoljnikov je to odbio.
Kada je Porfirij Petrovič otišao, Raskoljnikov je posjetio Svidrigajlova.
“Bilo je to neko čudno lice, nalik na masku: bijelo, rumeno, rumenih,
skrletnih usana, svijetloplave brade i još prilično bujne svijetle kose.
Oči mu bile nekako previše plave, a njihov pogled nekako previše težak
i ukočen. Bilo je nečeg strašno odbojnog na tom lijepom i, s obzirom na
godine, izvanredno mladolikom licu. Odjeća je na Svidrigajlovu bila
pomodna, ljetna, lagana; napose se gizdao košuljama. Na prstu je nosio
golem prsten s dragim kamenom.“
Raskoljnikov je prijetio Svidrigajlovu da će ga ubiti ako iskoristi nešto
što je otkrio u zadnje vrijeme. Svidrigajlov priča Raskoljnikovu kako se
zaljubio u njegovu sestru još kad je radila za njega i kako bi bio odmah
ostavio Marfu Petrovnu da je njegova sestra htjela s njim pobjeći.
Nakon nekog vremena Svidrigajlov iziđe iz gostionice, a Raskoljnikov za
njim. Krenuli su Sofji Semjonovnoj. Nje nije bilo kući pa je Svidrigajlov
sjeo u kočiju i odvezao se do Dunje. Raskoljnikov se šetao mostom na
kojem je stajala Dunja, ali ju nije primijetio. Tada je došao i Svidrigajlov.
Zamolio je Dunju da ode s njim jer joj mora reći nešto vrlo važno.
Odveo je Dunju u svoj stan i ispričao joj kako je prisluškivao razgovor
Sonje i Raskoljnikova kada joj je on priznao ubojstvo. Ispričao joj je sve
što je Raskoljnikov rekao Sonji. Dunja je bila strašno potresena.
Svidrigajlov govori Dunji kako samo ona može spasiti Raskoljnikova,
jer ako ona pristane biti njegova, on nikome neće reći to što je doznao.
Dunja je htjela izaći iz stana, ali kako su vrata bila zaključana ona je iz
džepa izvadila revolver. Optužila je Svidrigajlova da je otrovao Marfu
Petrovnu. Svidrigajlov to ne poriče. Dunja puca Svidrigalovu iznad glave.
Metak ga je okrznuo i iz glave mu počinje curiti krv. Svidrigajlov se počeo
približavati Dunji i ona ponovno napinje revolver, ali zataji. Ona počinje
moliti Svidrigajlova da ju pusti van iz stana. Počinje mu govoriti da ga ne
voli i da ga nikad ne bi mogla voljeti. Nakon nekolikoo trenutaka
Svidrigajlov odlučuje da ipak pusti Dunju van i daje joj ključ.
Nakon što je Dunja otišla, Svidrigajlov izlazi iz stana.
Otišao je Sonji i dao joj je 3000 rubalja u obveznicama.
Odlazi i do roditelja svoje zaručnice i daje im 15000 rubalja u
vrijednosnim papirima. Kasnije je šetao gradom i kada je došao do
velike kuće s vatrogasnim tornjem pomisli kako je to savršeno mjesto
za ubojstvo i kako će tu barem imati službenog svjedoka.
“I prisloni revolver sebi na desnu sljepoočicu. Svidrigajlov odape.”
Toga dana Raskoljnikov je otišao svojoj majci i sestri. Dunja nije bila
kod kuće. Majci je rekao kako odlazi na put. Obećaje joj da će još doći.
Kada je otišao od majke krenuo je kući, i tamo je naišao na Dunju.
Po samom njenom pogledu on je shvatio da ona zna što je učinio.
Raskoljnikov razgovara sa sestrom o tome što je učinio i što ga čeka.
Odlučuje se prijaviti. On smatra da nije počinio zločin.
“Zločin? Kakav zločin? Zar to što sam ubio odurnu štetočinu, gnjidu,
babu lihvarku koja nikom nije bila potrebna, koja je sirotinji krv pila,
koja ako ubiješ, oprostit će ti se četrdeset grijeha, zar je to zločin?
I ne mislim na zločin niti ga mislim spirati sa sebe.”
On moli Dunju za oprost: “Dunja moja draga! Ako sam kriv, oprosti mi.”
Raskoljnikov odlazi u policijsku stanicu da bi se prijavio, ali odlučuje da ne
ide Porfiriju nego Barutu. Na putu odlazi Sonji i traži križ da ga objesi oko
vrata. Sonja želi ići s njim, ali joj on to ne dopušta, i odlazi ne pozdraveći
se. Šećući se trgom on se sjeti Sonjinih riječi:
“Idi na raskrižje, pokloni se narodu, poljubi zemlju jer si o nju ogriješio
i reci naglas cijelom svijetu: „Ja sam ubojica!“ ”
Poklonio se, ali nije rekao da je ubio jer su prolaznici počeli dovikivati
da je pijan i smijali su mu se. Otišao je u policiju i susreo Baruta (Ilja
Petrovič). Skoro se predao kad je netko povikao da se Svidrigajlov ubio.
Kako ga je Raskoljnikov poznavao on je ispričao sve što je o njemu znao.
Već se spremio da će otići, ali se vratio i priznao svoj zločin.
Suđenje je proteklo bez većih problema.Objasnio je zašto je ubio
Lizavetu, ali mu nitko nije vjerovao da nije točno znao koje stvari je
uzeo, a su to kasnije morali prihvatiti. Na početku suđenja Raskoljnikova
majka se razbolila, a Dunja i Razumihin su je uspjeli maknuti iz Sankt
Petersburga do kraja suđenja. Pulherija Aleksandrovna je imala neku
čudnu bolest nalik na ludilo. Njoj su rekli da je Raskoljnikov otputovao
daleko i da se ne može javljati. Postala je tužna. Razumihin i Sonja
su često posjećivali Raskoljnikova. Doznao je sve o majčinoj bolesti.
2 mjeseca nakon što je Raskoljnikov otišao na robiju, Dunja i Razumihin
su se vjenčali. Nakon vjenčanja Pulherija Aleksandrovna je postala još
tužnija. Spopala ju je groznica i nakon 2 tjedna je umrla. Kad su vidjeli
da Raskoljnikov naslućuje smrt majke rekli su mu da je umrla, ali to nije
djelovalo na njega. Sonja je Dunji i Razumihinu slala pismo o tome kako
se Raskoljnikov osjeća. U zatvoru ga nitko nije volio i svi su ga se klonili,
ali su zavoljeli Sonju. Kada je saznao da ga Sonja voli on se preporodio.
Od Sonje je prije tražio evanđelje koje mu je samo ležalo ispod jastuka,
ali sada ga je počeo čitati. Oboje su bili skloni tome da 7 godina gledaju
kao 7 dana. Raskoljnikov je na dar dobio novi život.
Post je objavljen 14.04.2008. u 14:08 sati.