Marketing
O djeci
Ako nae dijete razbije vr ili vazu, nemojmo vikati na njega. Viui na njega aljemo mu poruku, kako nam je vaza vanija od njega. Umjesto toga, pogladimo ga njeno po glavi, uz rijei: Ne brini, svakome se moe dogoditi, i pokupimo krhotine da se dijete ne bi porezalo, dok u elji da pred nama sakrije to je napravilo, nastoji pomesti sve tragove, kako ne bi izgubilo nau ljubav.
Ako smo imali teak dan na poslu i ako smo stigli kui frustrirani, ljutiti i umorni, ipak nemojmo istresati nae frustracije na vlastitu djecu. Ona nisu kriva zbog toga to mi imamo lo dan. Uostalom, zamislite samo koliko napora svakodnevno ulaemo u to da na poslu budemo efikasni, nasmijani i pristojni, koliko puta progutamo ono to bismo eljeli rei i zadrimo profesionalno ponaanje do kraja radnog vremena. Mislim, da najmanje toliko dugujemo vlastitoj djeci, kada se umorni, vratimo u na dom. Sjetimo se samo koliko puta dnevno poklonimo osmjeh potpunom strancu u prolazu, a onda, optereeni i ljutiti stignemo kui i otpustimo sve konice, dok vozilo nae samokontrole juri nizbrdo u punoj brzini.
Ne kanjavajmo dijete ako donese lou ocjenu iz kole. Radije zastanimo za trenutak i zapitajmo se to uiniti, da rijeimo taj problem?; tako emo problemu pristupiti konstruktivno i kreativno, a ne anarhistiki i u ljutnji. Uostalom, tko kae da moemo biti posve sigurni u to, to je u pozadini loe ocjene? Moda dijete doista nije uilo dovoljno. Moda je uilo s nerazumijevanjem. Moda nije razumjelo gradivo. Moda je profesor, naprosto, imao slab dan. Moda se nae dijete ve i samo dovoljno grize iznutra zbog toga to je dobilo slabu ocjenu, a naa ljutnja bi samo bila sol na otvorenu ranu i atak na osjetljivu djeju psihu. Sjetimo se samo, koliko je mladih ivota zauvijek ugasilo zbog straha od roditeljskog gnjeva zbog loih ocjena, i zapitajmo se, da li je doista ita na ovom svijetu vrijedno ivota naeg djeteta? Umjesto da viemo na djecu i da ih kanjavamo, radije ih zagrlimo, sjednimo s njima i pokuajmo pronai uzrok looj ocjeni. Na taj emo im nain poslati poruku: Volim te, unato tome to si dobio slabu ocjenu, volim te takvog kakav jesi., umjesto poruke: TI si tvoja ocjena.. Vrijednost nae djece je neprocjenjiva i ne moe se mjeriti ocjenama. Moda mi znamo to mislimo o svojoj djeci, ali ona ne znaju.ona nae reakcije doivaljavaju posve drugaije od onog to smo mi imali na umu kada smo u ljutnji i nemoi reagirali. Htjeli ne htjeli, uzor smo svojoj djeci i ona esto misle, kako ih neemo voljeti, ako ne ispune sva naa oekivanja.
Ne oekujmo od djece da ispune nae proputene i propale snove. Ne nameimo im zahtjeve kojima nisu dorasli. Mi smo svoju priliku iskoristili, a sada dozvolimo njima, da grade svoj ivot onako kako ele. Moemo ih njeno usmjeravati, ako vidimo, da kreu u pogrenom pravcu, ali ne moemo i ne smijemo odreivati putanju kojom e krenuti njihovi koraci. Mi smo, ako smo imali sree da imamo razumne roditelje, imali pravo i priliku da sanjamo i ostvarimo svoje snove, nemojmo njima kratiti slobodu koju smo zahtijevali za sebe. Naa djeca nisu nae vlasnitvo. Imamo pravo i dunost da ih odgajamo i pomognemo im da odrastu, ali nemamo pravo ni monopol upravljati njihovim ivotima. Najee upotrebljavana reenica na naim prostorima zasigurno je: Dok si pod mojim krovom, radit e ono to ti ja kaem. Uvjerena sam da smo je svi uli nebrojeno mnogo puta. Na taj nain od svoje djece inimo robove svojih elja, a polako ali sigurno, zatiremo njihovu osobnost, individualnost i nepovratno im krademo pravo na aktivno kreiranje svoga ivota. Potrebno je mudro i s mjerom postaviti odreena pravila koja svi moramo potovati, ali im istovremeno pustiti odreenu slobodu, da aktivno sudjeluju kako u obiteljskom ivotu, tako i u kreiranju njihova vlastita ivota.
Ne odgajajmo djecu u strahu. Strah nije dobar. Netko jednom ree Ne odgajajte dijete u strahu, pa bio to i strah boji. Autoritet izgraen na strahu kratkog je vijeka. U stvari, to nije autoritet. To je prisila. Na taj nain snagom jaeg spreavamo djecu, da misle svojom glavom, da donose svoje odluke i da sami naue razliku izmeu dobrog i zlog.
Dozvolimo svojoj djeci da pogrijee. Na grekama se ui. Mi smo imali pravo na svoje greke, tovie, to pravo smo zahtijevali od svojih roditelja. Radije ih sasluajmo kada naprave greku i potaknimo njihov emotivni i kreativni potencijal ka usmjeravanju pronalaenja rjeenja za problem koji je nastao, te ih blago usmjerimo ka tome, da iz poinjene pogreke izvuku pouku za ubudue, kako to ne bi ponavljali. Ma kako god bila popularna reenica Pametan ui na tuim grekama, budala na svojim., ne zaboravite, da smo nebrojeno mnogo puta i sami ispali budale, pa kako onda oekivati od nae djece, da se to njima nikada nee dogoditi?
Pokuajmo se suzdrati od legendarne reenice kada nae dijete pogrijei: A jesam li ti rekao? Jesmo, moda smo im rekli, i to ne jednom, ve stotinu puta. Ali, sada je to to jest. Posve je nepotrebno izazivati dodatnu grinju savjesti kod nae djece, govorei im kako smo im lijepo rekli. Umjesto toga sjednimo i recimo: U redu, pogrijeio si. Svi grijeimo. Hajde da vidimo, kako se to moe popraviti? Na taj emo nain djeci poslati poruku, da ih volimo bezuvjetno, takve kakvi jesu i da se uvijek, ma to se dogodilo, mogu osloniti na nas. Tako emo biti sigurni, da e se naa djeca zatei k nama, ukoliko upadnu u vrtlog ivotnih problema, a nee se okrenuti samodestrukciji u blaem ili teem obliku. Svojoj djeci moemo i moramo biti potpora. Moramo i trebamo im pomagati, ali ne moemo i ne smijemo ivjeti njihov ivot umjesto njih. Budemo li mislili umjesto njih - nikada nee nauiti razmiljati. Budemo li koraali umjesto njih nikada nee nauiti hodati, a njihovi e koraci biti nesigurni. Budemo li umjesto njih popravljali njihove greke nikada nee postati samostalni. Naa djeca trebaju znati, da smo uvijek tu i da se na nas uvijek mogu osloniti, trebamo biti poput stupa za kojeg e se prihvatiti da ne padnu, dok ne prikupe snagu da se sami usprave i krenu dalje. Ne smijemo biti temlji na kojima e se graditi njihov ivot, jer emo ih tako pretjerano vezati uz sebe i nikada nee nauiti kako izgraditi vlastiti ivot.
Nikada, ali ba nikada, ne govorimo svojoj djeci Ja sam se rtvovao za tebe, a ti mi ovako vraa. Roditeljstvo nije i ne smije biti rtvovanje; roditeljstvo bi moralo biti i jest predivno iskustvo uzajamnog uenja i potpiranja, razumijevanja i ljubavi, predivna igra glazbe i plesa kojom kroz ivot koraamo zajedno. Budemo li svojoj djeci govorili kako smo njihove rtve, naa e djeca rasti i sazrijevati sa osjeajem krivice, a to je loa putovnica za zdrav i odgovoran ivot odraslog ovjeka. Uostalom, naa nas djeca nisu molila da ih rodimo. Bila je to naa elja i slobodna odluka, a slobodna odluka iskljuuje ulogu rtve, to je tek uloga roena iz naeg htijenja.
Govorimo svojoj djeci da ih volimo. Recimo im to ne jednom, recimo im to nekoliko puta na dan. Zagrlimo ih i recimo da ih volimo bezuvjetno, upravo onakve kakvi jesu i da su kao takvi dragocjen biser u naem ivotu. Vjerujte mi, nije dovoljno samo osjeati ljubav, naa su djeca esto nesigurna i trebaju uti da ih volimo. I to ne samo onda kada ispune naa oekivanja, ve da ih volimo uvijek, unato i usprkos svemu. Da ih volimo zato to jesu. Jer kao takvi su doista neponovljivo i nezamjenjivo zrnce Svemira.
Uloga roditelja je neponovljivo iskustvo. Ne postoje dvije prilike. Ne postoje uputstva kako odgajati vlastitu djecu niti postoje reprize kojima emo popraviti ono to pokvarimo. Jednom uinjena teta teko se popravlja. Postupajmo po svojoj savjesti i ljubavi i sigurno neemo nepopravljivo pogrijeiti. Djeca e nam oprostiti sve nae greke, ali nikada, doista nikada nee oprostiti i zaboraviti osjeaj da su bila nevoljena. Stoga, nemojmo im dozvoliti da ive u zabludi kako ih ne volimo; pokaimo im i recimo bez straha da su ono najvrednije to imamo u svom ivotu. Neka rastu u ljubavi i s ljubavlju, jer ona naprosto jesu ljubav.
Post je objavljen 11.04.2008. u 10:18 sati.