Marketing
iz šupljeg u prazno
utorak. ko i svaki drugi... jedva čekam da prođe.
raspoloženje je na razini, osmijeh na licu, no nešto ipak smeta.
misli pokušam odbaciti iako su lijepe, nije dobro živjeti u mašti. praćenje nastave ne pomaže, muzika ne pomaže, brbljanje malo pomaže... treba brbljati. ali ne, ne pomaže. misli lutaju i u jednom trenutku su negdje visoko, a sljedeći dolje... razmišljam, brinem, strahujem, ohrabrujem se, podržavam, nasmijavam. treba znati.
i onda shvatiš da na neke stvari ne možeš utjecati, ne možeš forsirati... just go with the flow...
a kasnije treba pogledati u knjigu i bilježnicu jer gradivo se nikad nije samo naučilo. i ugasiš msn, stišaš muziku, otvoriš bilježnicu. onda se javi bolest za koju nema injekcija, antibiotika i terapije. kronični ljenitis. tjera te na bilo što osim onoga što se mora. nee.... neću.... nije to ništa čudno, ništa nesvakidašnje, ali neeee! ja želim živjeti u mašti. ja ne želim da dani prolaze. želim zaustaviti trenutak i ležati na krevetu u tišini i gledati u strop. i ne želim za 5 min pogledati na sat i misliti: joj, moram ići učiti!! želim ležati dok mi ne dosadi. opustiti se, odmoriti. ne želim štrebati činjenice samo da bi imala dobre ocjene. želim ići van dok je sunce. ne želim norme, ne želim kolotečinu niti raspored... želim da me netko zagrli čvrsto, ali osjećajno. želim se osjećati sigurno i zaštićeno u tom zagrljaju. želim osjetiti tuđe srce kako kuca blizu mojeg, želim nasloniti glavu i zažmiriti... i izgubiti se u tome... ubiti, trenutno bi mi dobro došla maramica.
ali... ne želim ostaviti dojam da sam tužna. jer nisam. samo me uhvatio trenutak. treba mi samo 5 minuta da se saberem, obrišem oči i ponovo nabacim osmjeh.
kad bi barem ljudi bili otvoreniji
Post je objavljen 08.04.2008. u 14:36 sati.