Prilika
Našvrljao: Bruno Brežac
Već treća vješto zafrljana cigara je postala samo pepeo i dim, ali on još uvijek nije mogao vjerovati da ona sjedi nasuprot njemu. "Dobro", mislio si je, "ona je samo djevojka, dovraga, koj ti je kurac?", ali istina je bila da u svom kratkom životu Arachidus nije upoznao nešto toliko srcu milo da je čak i ona crna rupa u njegovom prsištu titrala poput lista na vjetru, šaljući mu valove vrele krvi ravno u slijepoočnice. Bila je zgodna, skoro kao Aliza, ali nije sa sobom vukla njenu pokvarenu iako jebozovnu auru, već naprotiv, zračila je blještavije od Aspere onog dana kad ju je tek upoznao.
"Kvragu, Arachiduse, ona nije one, ona je...Anđeo".
"A anđeli ne spadaju među đavole", vikao je podrugljiv glas nošen vrelom krvlju u Arachidusovoj glavi.
Tješio se da su ipak na njegovom teritoriju, u podrumu dobro znanih mirisa čaja, kave i cigareta, ali Arachidus je čutio da nema prednost, njen pogled gleda, vidi kroz njega, vidi "njega", i svaka maska koju bi eventualno navukao bila bi joj prozirna poput osvježavajućeg ljetnog povjetarca.
Razgovor je ugodno tekao, što je više znao o njoj više ga je fascinirala i krv u njegovom slijepoočnicama je bila vrelija. Teškom mukom se suzdržavao da ne priča previše o sebi, volio je zvuk svog glasa, ali ono što bi njoj ispričao nije bilo za svačije, točnije, nije bilo za ičije uši. Arachidus je imao nevjerojatan poriv isprazniti svoju dušu na malen tanjurić od čaja ispred sebe i servirati joj uz smiješak. No nije. Dugo je prošlo otkada je osjetio ikakvu čaroliju u svom životu, sve se svelo na isprazno preživljavanje, koje je ispralo svu radost iz stvari kojima se bavio, koje je stvarao, uništavao. Ali sada, tu pred njom, on je bio opet veseo kao dok je bio klinac, dok je bio pun čarolije i dok mu se još činilo da prinčevi na bjelim konjima odjašu u sreću grleći snježnobijele princeze. A on odavna nije upoznao princa na bjelom konju, osim par dobrih frendova, ostatak ljudi su bile seljačine u metalnim kutijama punih kroma i neonki, a nije upoznao niti jednu princezu, bar ne u pozitivnom smilu te riječi, sve su to bile glupe drolje razmažene lijepim neistinama koje su mislile da su bolje od drugih, ali su njemu smrdjele lažnošću gore od psećeg govna na suncem užganom asfaltu.
Kao pravi mizantrop i promatrač života, poznat i kao "onaj tamo tip", Arachidus je, ponekad i prevješto, čitao ljude, no ona mu je bila takva misterija, sasvim suprotno od onog što je pomislio kada ju je prvi puta ugledao, tako iskrena, simpatična, lijepa i dobra (a i jebozovna op.a.), da je to bilo nestvarno poput lijepog sna sitog čovjeka, nadasve okrjepljujuće po Arachidusa i on pomisli kako bi ga ona mogla prihvatiti za ono što je.
"Ne spadaju anđeli među đavole", ponovi glas u njegovoj glavi. Istina, ona bi ga možda i prihvatila, tu ranjenu pticu gigantskih krila, prekaljenu u ružnoćama života, premazanu svim mastima i upoznatu sa svim maskama, koja je ispod svog čeličnog perja i britva oštrih kanđi tinjala uvijek istrom vatrom, koja bi se gasila i palila, no koja je već dugo bila samo slabašan žar i sjena nekadašnjeg požara u njegovom umu. On je bio slomljen previše puta i prerano u svom putovanju da bi svaki put zarastao kako treba. Krvario je na sve strane i sam se nerijetko u čudu pitao što ga još drži prikovanim za ovaj život.
"Buah, ona možda i bi, ali njeni prijatelji, roditelji, ostale bitne stavke u njenom životu ne bi nikada", pomislio je, oni pak nikada ne bi vidjeli što ona vidi u njemu", a Arachidusu se činilo da vidi njegov žar, onaj koji ga je tjerao da se iskobelji toliko puta iz blatnih kaljuža, da piše poeziju dok mu je krulio stomak od gladi, onaj koji ga je činio toliko drukčijim od drugih stabala u šumi. Većinu svog života stršio je poput pinjola na plantaži banana, uvijek sa strane, uvijek "onaj tamo". Nikada se nigdje, možda i svojevoljno, nije uklopio.
A u posljednje vrijeme, pak, bio je i previše udaren u glavu, sve češće ga je prozor pozivao da skoči kroz njega i sve češće bi ga nadolazeće vozilo mamilo u poljubac smrtni. Noćima bi bludničio opijajući se sa razvratnim muzama koje su zamjenile one sitne radosti kojih se nije točno sjećao, bilo je to davno, ali sasvim dovoljno da je i njihova blijeda sjena u njegovim djelima nadvisivala naizgled jeftine gadosti u kojima je pronalazio sintetičku zamjenu za utjehu. A danima, danima je pak na svjetlu gubio borbu sa svojim demonima. Tu i tamo bi i izvojevao koju pobjedu nad nekim nižeg reda, ali čudovište zvano Usamljenost bi ga svaki put bez pardona pokosilo već prvim tirom, ostavljajući ga da gaca po blatnoj kaljuži melankonije i samosažalijevanja. Bio je slab i bio je sam, i jebeš mi mater ako je ikada dobio priliku izvući se iz tog usranog blata koje ga je nemilice gutalo do grla, postižući sadističko zadovoljstvo time da ga svaki put u zadnji tren ispljune na obalu, samo jer je znalo da će se on poput pravog mazohista svaki puta iznova vraćati u njegov ljepljivi, smradni ali topli zagrljaj.
"Šta ti je?", upitala ga je tihim pjevom stotine slavuja.
"Sorry, malo sam odlutao"
"Doimaš se potišteno. Šta te muči?", upitala ga je.
"Znaš li koja je razlika između pesimista, optimista, realista i strojovođe?", odgovorio joj je protupitanjem.
"Ne, koja?"
"Pesimist vidi samo tamu u tunelu. Optimist pak vidi svjetlo na kraju tunela, a Realist vidi svjetla vlaka."
"A strojovođa?"
"Strojovođa vidi tri idiota na pruzi."
Nasmijala se. Arachidus je pomislio kako samo želi priliku, priliku da je čini sretnom i sluša njen smjeh do kraja života. Pa makar i anđeli ne bili za đavole.
Kraj
p.s. ako se pitate, ne, Arachidus, kao i obićno, nije dobio svoju priliku..
Post je objavljen 04.03.2008. u 20:42 sati.