Pregled posta

I hide behind a smile

Uhvatila me nečija hladna ruka. Pokušala sam vrisnuti, ali nisam mogla. Očito je čovjek bacio Silencio na mene. Osjetila sam kako mi veže povez na oči. Stavio mi je štapić na vrat.

On: Budi mirna, ne opiri se i neće ti se ništa dogoditi. Nemoj misliti da se neću usuditi pustiti ti malo krvi.

Počeo me gurati i vući, ovisno o smjeru kretanja. Nisam znala niti mogla naslutiti kamo idemo. Uskoro me muškarac grubo gurnuo. Pod rukom sam osjetila hladan mramor. Gdje smo?

On: Ostat ćeš ovdje neko vrijeme. Dok ne čujemo što Gospodar ima za reći.

Voldemort? Ali... zar on još uvijek misli da sam ja Lene? Kad bi mi barem skinuli povez da vidim gdje sam. I zašto mi ruke nisu vezane? To mi se činila kao stvar koju bi trebalo učiniti - vezati mi ruke. Pipala sam zidove. Pokušala sam naći neki otvor ili barem naslutiti gdje sam. Ali zid je bio gladak i nisu se razlikovale pojedinačne cigle. Zar je moguće da sam hodala do ovog mjesta, a da više nisam u Hogwartsu? Je li ovo možda Soba potrebe? Je li moguće da nisam osjetila aparaciju? Bila sam sve više prestrašena i sve više zbunjena.

Aase, saberi se!
Lene?
Da, Lene je, tko bi drugi bio? Hoćeš li pustiti mene van?
Neću. Već sam ti rekla.
Dobro, onda se snalazi sama. Kako god znaš i umiješ.

Tada sam čula škripu metalnih vrata.

Netko: Zašto joj niste skinuli povez?
On: Ispričavam se, Gospodaru. Odmah ću.

Čula sam korake. Netko je skinuo povez s mojih očiju. Nakon što sam se navikla na tamu, shvatila sam da se nalazim u nečemu vrlo sličnome tamnici. Visok, mršav muškarac (Gospodar) me promatrao. Kraj njega je stajao nešto niži čovjek, djelujući unakaženo, no bilo je premračno da bih mogla utvrditi na koji način.

Gospodar: Voldemortova kćer...

Nisam odgovorila. Što se na takvo što uopće ima reći?

Gospodar: Ili možda ne? Možda ti nisi Voldemortova kćer... možda pripadaš nekom drugom...
Ja: O čemu to govorite?
Gospodar: Zar si stvarno mislila da bi Voldemort imao djecu?

Počeo se smijati.

Ja: Lažete!
Gospodar: Pa što bih ja imao od toga?
Ja: Tko ste vi?!

Skinuo je kapuljaču.

Gospodar: Tko si ti?
Ja: Ja sam... Ja... Zovem se...

Nisam mogla izgovoriti svoje ime. Nisam znala zašto ni kako, no nisam mogla. Gospodar se osmijehnuo.

Gospodar: U ovoj sobi ne možeš lagati.
Ja: Vi ste rekli da možda nisam Voldemortova kćer. To je laž!
Gospodar: Nije. Možda jesi. Možda nisi. Tko to zna? Kako se zoveš?
Ja: Zovem se... Ja sam...

Aase, pusti me. Ako kažem Lene, to neće biti laž!

Ja: Ime mi je Lene. Lene Katherine Aase Riddle. Gdje sam?
Gospodar: U podzemnim tamnicama Hogwartsa.
Ja: Zašto sam ovdje?
Gospodar: Zato da oduzmem Voldemortu ono što je on davno oduzeo meni.
Ja: Što to?
Gospodar: Život njegove kćeri!

Mlaz zelenog svjetla promašio me tek za centimetar i napravio rupu u zidu. Vrata su ostala otvorena (bila su na kraju postorije). Potrčala sam. Izašla sam kroz vrata i otrčala što sam dlaje mogla.

Aase, gdje si ostavila štapić?

Nije odgovorila.

Aase?!
Lene!

Počela sam se okretati.

Ja: Zar smo se odvojile? Aase!
Aase: Ja nemam tijelo.
Ja: Gdje si?
Aase: Ne znam.

Čula sam kako se Gospodar i sluga približavaju.

Ja: Aase, moram dalje.
Aase: Ne ostavljaj me, Lene!

Rekla je to glasom punim očaja, sjete, nade. Nisam ju mogla ostaviti.

Ja: Aaase, uhvatit će me. Uhvatit će nas.
Aase: Ne ostavljaj me. Ne samu.

Zar je ovo osoba koja je ubila moju najbolju prijateljicu? Ovo preplašeno stvorenje koje govori kao da je moja mlađa sestra koja još uvijek ima noćne more o duhovima? Ne, nije mogla biti. To nije ona! Još uvijek sam osjećala Aase. Očito je na nju bačen Silencio. Nastavila sam trčati. Tražila sam stepenice. Moraju biti negdje.

Gospodar: Ne možeš pobjeći!

Napokon sam ih pronašla. Bile su crne i mjestimice ispucane, ali su u tom trenutku bile najljepši prizor na svijetu. Potrčala sam prema gore. Stepenice su bile duge i često su skretale. Počelo mi se vrtjeti u glavi od tolikih skretanja. Napokon sam stigla na vrh i prepoznala predvorje Hogwartsa. No ove stepenice iz predvorja nikad nisam primjetila. Pitala sam se vide li se iz predvorja.

Iz Velike dvorane je izašao učenik 7. godine. Aase ga je prepoznala.

Preuzela sam kontrolu. Andrew me primjetio i uputio mi zabrinut pogled. Bila sam zadihana i njemu sam djelovala prestravljeno.

Andrew: Aase? Jesi li dobro?

Kimnula sam. Ali polako sam se pitala kada će Gospodar doći. Uskoro sam čula povike. Gospodar je izašao iz tajnog prolaza.

Andrew: Što ti radiš ovdje?
Gospodar: Došao sam riješiti probleme neke gamadi.

Pogled mu je pao na mene.

Andrew: Aase nema nikakve veze s tim. Ti i tvoje glupe osvete. Zašto nas jednostavno ne pustiš na miru?
Gospodar: Zar se ne sjećaš što je on učinio nama? Zar tako brzo zaboravljaš? Zar se ne sjećaš svoje sestre?
Andrew: Ja pamtim Ellen bolje od tebe!!!
Gospodar: I svejedno te nije briga.
Andrew: Zašto ne ideš ubiti njega? Zašto moraš ubiti njegovu kćer? Njega to neće pogoditi, i sam to znaš!
Gospodar: Učinit ću ono što mislim da je najbolje.
Andrew: Neću ti dozvoliti.

Stao je pred mene.

Gospodar: Surađuješ s neprijateljem?
Andrew: Jedini neprijatelj ovdje si ti. A s tobom ne surađujem. Odlazi!

Gospodar se pakosno nasmiješio i kao da se istopio u zrak. Nestao je.

Andrew: Oprosti zbog ovoga. On zbilja nije normalan.
Ja: Poznaješ ga?
Andrew: To mi je otac.
Ja: Oh. A tko je Ellen?
Andrew: To je bila moja sestra. Bila je aurorica, starija od mene. Tvoj otac ju je ubio.
Ja: Žao mi je.

Odjednom me poljubio. Samo tako. Bez najave. Bez ičega. Samo me poljubio.

Tada se i to dogodilo. Zasjalo je neko svjetlo iz mene. Osjetila sam čudnovatu bol. Bila je jaka, ali gotovo da i nije boljela.

I onda sam ju ugledala. Lene Katherine Aase Riddle stajala je kraj mene u svom tijelu, a ja sam još uvijek bila u svojem. Odvojile smo se.